Ivan Merz

Prema svetoj odredbi nisu svi ljudi određeni za brak. Mnogi su pozvani u još uzvišeniji stalež, da postanu svećenicima i redovnicima. Katolička Crkva od njih traži žrtvu čistoga života da uzmognu vršiti svoj junački poziv: službu na korist drugih (u školi, u crkvi itd.).

Cijelo je kršćanstvo sazdano na žrtvi. Tko ne zna što je žrtva, ne može razumjeti kršćanstva. Raspeti je Krist bojna zastava koja je izvješena u svim kršćanskim kućama. Duboko je značenje vanjske žrtve. Čovjek se sastoji od duše i tijela, zato treba da duša čovječja i tijelo žrtvom iskažu Bogu čast koji je sve stvorio. Sav ostali vidljivi svijet: kamenje, bilje, životinje, ne mogu svjesno dati Bogu čast jer nemaju razuma. Čovjek koji je gospodar sve prirode ima pravo da mu sva priroda služi, ali ima stoga i dužnost da kao Gospodaru svega u ime cijele prirode daje Bogu čast i slavu.

I spolni nagon koji je u biljnom i životinjskom carstvu uzrokom tako velebnoga napretka, koji i u čovjeku rađa želju da živi u potomstvu svome, da rađa bića koja su slika i prilika Božja, i taj spolni nagon treba veličati Boga, gospodara svoga. To on čini žrtvujući samoga sebe. I zato vidimo gdje je iz ovoga dubokoga razloga potrebno da bude cijeli jedan stalež ljudi koji će se svojim djevičanskim životom bez prestanka žrtvovati Bogu u ime cijele i potpune prirode, koji će svim svojim porivima i osobinama odavati Bogu čast i slavu.

Ovaj zahtjev – sa stajališta zdravoga razuma posve opravdan – tako je duboko usađen u ljudsku narav da je i u poganskih Rimljana bio poseban stalež vestalki, kojima je bila stroga dužnost da žive u čistoći. Ako se koja ogriješila o tu svoju dužnost, živu su je uzidali i pustili da umre od gladi. A kod starih Germana svećenice su mogle biti samo čiste djevice.

Istina je, sam nam zdrav razum veli da mora biti ljudi koji će živjeti u djevičanstvu. Potrebno je da se žrtvom spolnoga nagona oda Bogu čast i tako prizna da je on stvorio taj nagon. A i iz čisto društvenih praktičnih razloga potrebno je da ima ljudi koji žive u beženstvu jer ljudsko društvo treba odabrane duše koje će se žrtvovati za bližnjega; za djecu koja nemaju roditelja, za bolesnike koji umiru po bolnicama.

Omladina koja katkada teško dočeka dan svatova misleći da se nagon tijela ne može svladati, ima u ovim ljudima divne primjere. Život tih junaka propovijeda da je bez ikakve štete po zdravlje posve lako svladati tjelesni nagon. Tako divni primjer ovih velikana svijetli pred milijunima ljudi i pokazuje im put kojim im valja kročiti. Kada ljudsko društvo ne bi imalo ovih djevičanskih duša, mnoga bi suza bila neobrisana, a u narodima bi bilo mnogo više milijuna neodgojenih građana. Da tih ljudi nema, mnogo bi milijuna mladića i djevojaka prije svatova izgubilo nevinost i oboljelo od gadne bolesti koja bi ili posve uništila divno svojstvo koje stvara nov život ili bi pak otrovala djecu sve do trećeg i četvrtog koljena. Celibat je prema tome jedan od najvažnijih čimbenika narodne sreće i blagostanja država.

A ipak, svi ti spomenuti razlozi nisu najglavniji zašto Katolička Crkva više štuje djevičanski stalež negoli bračni. Znamo da je brak muža i žene tajanstvena slika veze Krista s Crkvom. “Muževi, ljubite svoje žene”, veli sveti Pavao, “kao što je i Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju” (Ef 5,25). “Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” (isto, 32).

Brak ima zemaljsku zadaću da služi rađanju i odgajanju djece. Kada prođe ovaj život i bračna se veza raskida, čovjek se treba ujediniti sa Sinom Božjim radi kojega je stvoren. Tada će svaka pojedina duša stupiti s uskrslim Kristom u vezu zaručničku. No ima odabranih duša koje već sada ovdje na zemlji stupaju u posebni zaručnički odnos s Kristom i odriču se svake zemaljske ljubavi. Duše koje polože zavjet vječnog djevičanstva već na zemlji počinju živjeti nebeskim životom i misle jedino i bez prestanka na svoga nebeskog Zaručnika. Ovaj se uzvišeni zaručnički odnos koji čovjeka diže u anđeoski red, najbolje odrazuje u katoličkoj liturgiji. Da uzmogneš barem donekle shvatiti unutarnji život tih odabranih duša, iznijet ću ti ga prema Pontifikalu Djevica.

Katolička Crkva smatra da je svaka duša koja je položila zavjet djevičanstva vjenčana s Isusom Kristom. U tome je bitno značenje katoličkog celibata. Takva je djevičanska duša uzdignuta na dostojanstvo zaručnice Božje i već na zemlji živi nebeskim životom. Ona se natječe neporočnošću anđela i bez prestanka misli na bračne odaje svoga nebeskog Zaručnika.

Na zemlji još mora svladavati strasti, ali njezine kreposti gore poput užarene svjetiljke i s ovom u ruci, u tamnoj zemnoj noći, čeka na nenadani dolazak svoga kraljevskog Zaručnika. I tada se najedanput začuje štropot; ona će proći kroz Kraljevska vrata, poći će u susret svom Zaručniku, Jaganjcu Božjemu, a ovaj će svojoj zaručnici dati bračni prsten i za njen trud ovjenčati je svijetlom krunom djevičanstva. Zaodjenut će je odjećom protkanom zlatom i okititi dragocjenim draguljima. Tada će se duša nerazdruživo sjediniti s Isusom Kristom i poći će u dveri i bračne odaje svog Božanskog Zaručnika da tamo slavi nebeske svatove. Neće biti sama jer s njom će biti još sto četrdeset i četiri tisuće djevica koje bez prestanka pjevaju novu pjesmu.

Odabrana će duša u vijeke vjekova promatrati svoga Zaručnika kojemu služe anđeli, kojega se ljepoti dive sunce i mjesec. A sam će Isus Krist biti ushićen nad ljepotom svoje zaručnice koja je okrunjena cvijećem i ukrašena prstenom vječnih zaruka. On će se diviti njezinoj uvijek svježoj kruni od ruža i ljiljana koja nikad ne će izgubiti svoj miomiris. I u svojoj neizmjernoj ljubavi Krist će duši prozboriti riječi kakve nikad nije čula: “Dođi, odabranice moja; u tebe ću staviti prijesto svoj jer se Kralj zaželio tvoje ljepote. Čuj, kćeri, i vidi i prisloni svoje uho. Zaboravi na puk svoj i na kuću oca svoga. Jer Kralj teži za tvojom ljepotom, jer je On tvoj Gospod, tvoj Bog. Dođi i da se vjenčamo, predraga moja: zima je prošla, grlica pjeva, a cvjetni vinogradi mirišu. Dođi, zaručnice Kristova, primi krunu koju ti je pripravio Gospod za vječnost.” (Usp.: Ps 45, 11-12; Pj 2,10-13)

To su tek izvaci iz duhovnog života onih duša koje su se odrekle prolazne zemaljske ljubavi i uronile u blistave predjele Srca Kristova. Nije svatko odabran da živi tim uzvišenim, anđeoskim životom. Ali svi skupa moramo biti zahvalni Gospodu, ako je stavio u našu blizinu duše koje su se odrekle svega i već na zemlji počinju živjeti onim životom koji je najstvarniji jer se ne svršava ni u vječnosti. Ni poganski ni židovski svijet nije poznavao takvog djevičanstva; ovaj je dragocjeni cvijet tek niknuo u čarobnom vrtu kršćanstva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sabrana djela 2” Ivana Merza. Dopuštenje za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net