Prioriteti se kod djece mijenjaju: “Prijatelji prije svega!”, obitelj je na drugom mjestu. Po prijateljskim ili agresivnim vezama koje uspostavlja, adolescent se udaljuje od roditelja i otkriva “život u društvu”.

“Zašto su mu prijatelji važniji od obitelji?” Koliko god roditelji bili dobri i otvoreni, majka vedra i mirna, otac ljubazan i tolerantan, odmak adolescenta od roditelja dolazi neminovno. Određeni prekid u normalnom obiteljskom rasporedu je neizbježan. Neka istraživanja tvrde da je udaljavanje djece od roditelja danas češće i odlučnije nego prije. Djeca se od obitelji udaljavaju više nego što su se njihovi roditelji udaljavali od sadašnjih baka i djedova. Kao da se jaz među naraštajima sve više produbljuje. “Prijatelji prije svega!” obitelj je na drugom mjestu. Po prijateljskim ili agresivnim vezama koje uspostavlja, adolescent se udaljuje od roditelja i otkriva “život u društvu”.

S prijateljima počinje voljeti nekoga izvan obitelji, uvažavati druge prioritete, otkrivati druge privrženosti. Ta su iskustva potrebna i roditelji ne bi trebali biti odviše zabrinuti. Jedna od uobičajenih značajki adolescenata jest oduševljavanje svime što je novo i nepoznato: osobama, sredinama, aktivnostima. Oni svoje zanimanje sve više šire izvan obitelji. To nije uvijek lako: potrebni su im ohrabrenje i podrška. S njima treba razgovarati pozitivnim rječnikom kao da želimo otkriti novi kontinent, a ne kao o nečemu neugodnom ili nečemu što plaši.

“Svoje slobodno vrijeme provodi sa svojom klapom, trebamo li biti zabrinuti?” Kao što je moguće da adolescent više voli prijatelje nego svoju obitelj, tako je isto moguće i opasno da se blokira u zatvorenom krugu. Roditelji se trebaju pitati: “Što moje dijete traži izvan obitelji?” Odgovor ponekad može biti bolan. Djeca ne bježe od obiteljske situacije zato što je jednolična, teška, možda i agresivna, oni jednostavno žele istražiti svijet. 

Adolescenti su jako znatiželjni i poduzetni, pod uvjetom da iza sebe imaju sigurno utočište. Dobro je poći u pustolovinu, ali samo ako postoji sigurnost povratka i zaštita doma. Nemaju svi adolescenti “istraživači” sličnu potrebu ili ako je imaju svi je ne prihvaćaju. Mnogi je odbacuju kao znak malodušnosti i slabosti. Ali u dubini srca želja za sigurnošću postoji kod svih i roditelji joj trebaju izaći ususret. Najbolji način da je uvaže jest ne optuživati dijete za izdaju i nezahvalnost ako se udalji od obiteljskog utočišta, nego mu pomoći da shvati da su njegovi roditelji uvijek tu i da ga prihvaćaju.

Roditelji trebaju biti odlučni kad zapaze da je dijete dospjelo u loše društvo. Otac treba pronaći vremena za razgovor: pratiti ga na utakmicu, u kino ili kakav drugi događaj. Važno je bdjeti da djeca mogu slijediti ono što ih zanima, ali da nisu “prikolica” u svome društvu. Treba im predložiti aktivnosti i povjeriti odgovornost, makar i uz opiranje. Cijelo to vrijeme majke trebaju uposliti maštu i poraditi na većem povjerenju između očeva i sinova.

“Kako mogu biti sigurna da odlazi u dobro društvo?” Nema apsolutne sigurnosti. Cilj odgoja nije sačuvati djecu od lošeg utjecaja, nego im pomoći da se sami obrane. Stoga je potrebno da upoznaju osobe s kojima se druže i da poznaju sebe.

Najbolje rješenje je razgovarati. Roditelji trebaju pozivati djecu da razgovaraju o svojim prijateljima, o tome čime se bave, kako provode slobodno vrijeme, kakvu glazbu slušaju. Važno je očuvati otvorenu povezanost, jer samo tako djeca mogu ulaziti u iskustva bez straha od osuda. No, roditelji trebaju bdjeti: adolescenti će na vlastitoj koži osjetiti izdaje, kukavičluk, razočaranja. U tim će trenucima trebati roditelje.

“Zašto moja kći ne razgovara sa mnom?” Mnogi adolescenti čine sve da se izoliraju, da prekinu odnose s članovima obitelji, da se zatvore u svoje privatne pustinje. To zapravo i nije usamljenost u tom smislu da im nedostaje društvo koliko traženje sebe. Nema u tome ničeg lošega, štoviše, takvo će im ponašanje koristiti da se − nakon učenja, televizije, utakmica itd. − povuku u osamu.

Postoje brojni razlozi koji adolescente potiču na šutnju. Ipak pripazite je li šutnja vaše djece zatvaranje pred svijetom ili se odnosi samo na vas. Ako čujete da se u sobi smiju, ako su vedri i zadovoljni s prijateljima, ako razgovaraju s njima, ne brinite se odviše.

Možete i reagirati. Odrastanje vaše djece ne priječi vas da s njima živite, da izražavate svoje osjećaje. Slobodno im recite da vam teško pada njihova šutnja. Objasnite im to bez jadikovanja i predbacivanja, jer ste tužni što su vas isključili iz svoga života. Nemojte inzistirati, ona to ne čine namjerno. Vi ste im sigurni, dok druženje s prijateljima zahtijeva truda.

Prisjetite se također da adolescenti razmišljaju u pojmovima ujednačavanja. Želite povjerenje svoje djece; jeste li sigurni da vi njima darujete svoje?

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.