„A onda su zečići shvatili da u planinama živi zmaj i…“

„Dobar zmaj“, moj petogodišnjak prekida niz priča za laku noć koju mu pričam o obitelji zečeva i njihovim avanturama. „Zmaj je dobar. Nije strašni zmaj.“ Priznajem da je to prijateljski zmaj, i priča se nastavlja.

Dok gasim svjetla u sinovoj sobi i uključujem naš protuprovalni alarm, pitam se koliko sam lako popustila njegovom zahtjevu. Koliko je dijete premalo da se suoči s opasnošću u priči? Psiholozi nam već dugo govore da su bajke važne za razvoj djeteta. Govorim si da u to vjerujem. Vjerujem u moć priča da pomognu djeci da odrastu u hrabrosti. Naravno da vjerujem! Ipak, sada kada sam roditelj, vidim svoje petogodišnje ja u njihovim očima i pitam se jesam li spremna prisiliti svoju djecu na te mračne puteve. Ako ne žele strašne priče, trebaju li im stvarno vještice, goblini i zmajevi?

Odgajali su me roditelji evangelički misionari u Južnoj Africi devedesetih godina prošloga stoljeća, a moje priče za laku noć bile su doista zastrašujuće. Od misionarskih biografija, preko bajki Georgea MacDonalda, do priča o ljudima koje je kraj svijeta ostavio iza sebe, moja je mašta bila ispunjena s previše strašnih stvari da bi odlazak na WC usred noći bio siguran pothvat.

Čitali smo „Narnijske kronike”, naravno, ali Bijela vještica bila je bezazlena u usporedbi s Čarobnjakom u trilogiji Davida i Karen Mains „Priče o kraljevstvu”. Ove priče, ispunjene hrabrim čuvarima prirode, herojskom djecom i prerušenim kraljem koji spašava grad, više su pozitivno oblikovale moju viziju Božjeg kraljevstva od bilo koje druge serije. Ali vatrom opsjednuti Čarobnjak, koji je porobio grad zajedno s Paliteljima i Razbijačima – zlim zlikovcima koji su hvatali djecu i žigosali ih užarenim žaračima – također je živio u mojoj mašti. Budila bih se iz noćne more, smrznuta u krevetu, srce mi je lupalo u grlu.

Prisiljavajući se da protrčim do kupaonice, zamišljala sam Palitelje u sjeni, spremne da me otmu. Serijal The Spirit Flyer Johna Bibeeja prikazivao je djecu s letećim biciklima koja se bore protiv zlog lutkara i izrađivača igračaka koji je radio na porobljavanju djece u gradu pod motom: „Neka im strah bude vruć i ljepljiv.“ Priče su jedno danju. Drugo su noću kada svi ostali spavaju, a jedini zvuk je otkucavanje vašeg srca. Vaš strah je zaista vruć i ljepljiv.

To su bile naše bajke. Osim njih, imali smo i publicistiku – biografije misionara pune patnje za Isusa. Znali smo da je Jim Elliot ubijen kopljem. Znali smo da je žena William Careyja poludjela i umrla. Znali smo da biti kršćanin, posebno misionarski tip, znači da te Bog ne štiti od svega. Obećanja o vječnoj prisutnosti Krista u patnji ili o „jednom danu” u raju bila su mi manje stvarna od odrubljivanja glave Johnu i Betty Stam.

Zbog toga su razloga priče o zmajevima i goblinima možda sigurnije od publicističkih priča, ali kao roditelj još uvijek oklijevam. Nisam sigurna želim li ispuniti sinovu glavu slikama Spaljivača i Razbijača koji vrebaju u hodniku na putu do kupaonice. Nisam sigurna želim li ispuniti njegove snove ljudima s kukuljicama i užarenim žaračima, čarobnjacima i trolovima. Kad moj sin kaže da se boji, vjerujem mu. Ove priče uče kršćanskim vrlinama, utjelovljuju duhovne istine i podsjećaju na djela stvarnih kršćanskih junaka. Ali nisam sigurna da sam ja ta koja želi uliti u njega taj vrući i ljepljivi strah, zarobiti ga u krevetu noću s vješticama i duhovima. Znam što bi rekao G. K. Chesterton. Ne usađujem vještice u umove svoje djece; one su već tamo: „Bajke ne daju djetetu prvu ideju o baucima… malo dijete intimno poznaje zmaja otkad ima mašte.“ Želim vjerovati u ovo – da ja nisam ta koja svom djetetu uzrokuje noćne more o vješticama i zmajevima – ali budući da sam i sama bila vrlo osjetljivo dijete, nisam sigurna je li to istina.

Naravno, kao dijete sam znala i druge priče, puno strašnije od zmajeva. Devedesetih godina Južna Afrika je, nasreću, bila oslobođena i apartheida i građanskog rata za koji su svi mislili da dolazi. Ali došlo je do priljeva oružja u zemlju, ogromne nejednakosti i bješnjenja epidemije HIV-a/AIDS-a, a nasilni kriminal bio je na vrhuncu. To nisu bile priče koje su nam pričali roditelji, ali bile su to priče koje nismo mogli ne čuti.

U školi bi se djeca međusobno šokirala onim što su čula od roditelja kako pričaju oko roštilja za vikend. Ljudi su bili držani pod prijetnjom pištoljima na semaforima i rečeno im je da izađu iz automobila. Moja prijateljica se probudila noću i vidjela lice kako viri kroz pukotinu u zavjesama. Kada je vrisnula, njezin otac je otjerao uljeza s njihova posjeda. Nakon toga sam svake večeri pažljivo zatvarala zavjese. Djeca su razmjenjivala priče o krađama automobila, provalama i ubojstvima na farmama čak i dok smo razmjenjivali stvari iz kutija za ručak.

U nekim aspektima, ove su priče bile mitološkije od zamišljenih svjetova pronađenih u knjigama koje sam čitala. To su bili mitovi u najdubljem smislu – priče koje su odrasli pričali oko vatre kao objašnjenja i opravdanja za inače neobjašnjive reakcije. Služile su kao temeljni tekstovi kojima se objašnjava zašto su ti odrasli htjeli napustiti Južnu Afriku. Dale su oblik zakopanim strahovima koji su se pojavili usred tolikih društvenih promjena. U svima njima bilo je zrnaca istine, ali ipak ne cijele istine. Kao odrasla osoba, na dnevnom svjetlu, mogu shvatiti da je stvarnost komplicirana. Razumijem da je za roditelje nekih mojih bijelih prijatelja „Ne osjećam se sigurno“ bio samo drugi način da se kaže: „Ne vjerujem crncima.“ Ali kao dijete, kada sam vidjela senzacionalne naslove koji su vrištali iz svakog novinskog biltena pričvršćenog na stupove rasvjete na putu do škole, u tome nije bilo ništa komplicirano. Ako se nasilni zločin dogodio ljudima koje sam zapravo poznavala, mogao se dogoditi i meni.

Moji su roditelji, shvaćajući senzacionalizam u vijestima, učinili mnogo da nas zaštite. Čak i kada su stvari bile uistinu opasne, čuvali su nas od toga. Kad smo bili mala djeca početkom devedesetih, prije nego što je apartheid završio, mama bi nas ponekad tjerala da napravimo kućicu od jastuka s kauča u hodniku zbog grmljavine. Nastavili smo ovu igru ​​u osnovnoj školi, ali tek kada smo bili stariji, saznali smo da je ta „grmljavina“ zapravo bila pucnjava. Nisu pričali o otmicama ili kriminalu za stolom. Imali su dovoljno prijatelja koji žive u marginaliziranim područjima da budu svjesni stvarnih opasnosti, i povjerenja da smo vjerojatno sigurni od najgoreg. Vjerovali su da zločini nekolicine ne mogu oduzeti ljepotu slobode i pomirenja koju je većina ljudi u našoj zemlji tada iskusila. Razumjeli su da je svako nasilje koje se događa u slobodnoj zemlji zanemarivo u usporedbi s godinama nasilja koje je provodila apartheidska vlada. Ipak, i dalje smo zaključavali vrata, zatvarali prozore na semaforima, stavljali torbice ispod sjedala u automobilu, izvan vidokruga.

Dakle, prolazak kroz špalir od spavaće sobe do kupaonice nije uključivao samo izbjegavanje zastrašujućih muškaraca u šeširima iz knjiga The Spirit Flyer ili sjenovitih Palitelja i Razbijača. Postojao je onaj prozor bez zavjese visoko u kupaonici kroz koji je svatko mogao zaviriti. Bilo je šuškanja, škripanja podnih dasaka, drveni strop stvarao je buku dok se širio i skupljao na vrućini. Je li još netko bio u dnevnoj sobi i čekao da ustanem? Trebam li se pretvarati da spavam?

Svijet je prepun zla, vidljivog i nevidljivog, stvarnog i zamišljenog. Nije važno gdje živite. A oni od nas koji su obdareni živom maštom možda bi trebali biti diskretniji u onome čemu dopuštaju ulaz. Možda bi druga djeca mogla čitati o zmajevima, osjećati se hrabrije i nastaviti bez ikakve štete. Za mene su, međutim, zmajevi bili živo stvarni. A sada kada moje dijete ne želi slušati strašne bajke, pitam se – trebam li ja biti ta koja će ga prisiliti na to?

Moj suprug i ja živimo u Južnoj Africi i iako su stvari mnogo sigurnije nego kad sam bila dijete, prošle godine smo imali niz provala u kuće. Više puta su ljudi ulazili u naš dom i uzimali stvari – od jakni do prijenosnih računala i ostataka hrane. Oko prozora bio je razmazan prah za skidanje otisaka prstiju, policajci su lutali kućom iznova i iznova, ponekad i u dva ujutro. Gotovo sam se navikla na zvuk alarma na našoj električnoj ogradi, alarm na našoj kući, bljeskove svjetala usred noći. Pokušala sam misliti na svoje roditelje, kako nas skrivaju u hodniku najbolje što mogu, nastojeći sačuvati našu nevinost igrom. Ali nisam imala pojma kako to pretvoriti u igru. Moj sin je počeo skrivati ​​svoju kasicu prije nego što ujutro krene u školu.

Možda sam odgađala priče o Bijeloj vještici i njezinim vukovima, zmajevima i goblinima jer mi se činilo kao posljednja stvar koju mogu kontrolirati. Ne mogu zaustaviti navalu nasilnog svijeta koji mu prodire u snove. Ne mogu spriječiti provalnika ili senzacionalne naslove, ali mogu se pobrinuti da u njegovom hodniku nema goblina. Mogu sve naše zmajeve učiniti dobrim zmajevima.

Ali možda sam pogrešno shvatila.

Možda je Chesterton u pravu. Možda u svijetu punom lopova i oružja, smrti i ovisnosti ne moram čekati da mu dam dar straha na stranicama knjige. Možda su priče strašne ne zato što je Čarobnjak strašan, već zato što se strah, vruć i ljepljiv, s kojim moj sin već živi svaki dan, može pronaći i tamo.

I možda, ako moj sin može prepoznati strah, može prepoznati i hrabrost. Jer bajke nikada ne završavaju s mrakom. Čarobni bicikli, uostalom, mogu letjeti. Njihovi farovi blješte kroz tamu, uništavajući zmije koje jedu pepeo i zle lutkare. Chesterton dalje kaže da „bajke djetetu daju prvu jasnu ideju o mogućem porazu bauka…” “Ono što mu bajka pruža jest Sveti Juraj da ubije zmaja.“

Možda sam zaboravila što me je svake noći tjeralo iz kreveta u kupaonicu, čak i sa strahom koji mi je grebao prsa. Jer iako je hodnik bio prepun zlih stvorenja, nekako sam, noć za noću, uspjela proći. Darovi svjetla iz tih istih strašnih priča pomogli su mi u tome. Darovi biblijskih stihova, pjevanih poput bajalice kako bi utopili moje zamišljene strahove: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje, koga da se bojim?“ Saznanje da je princeza Amanda u seriji „Priče o kraljevstvu” pobijedila zmajeve, baš kao što je kralj pobijedio Čarobnjaka. Moto knjige, „Oni koji vide, ne boje se“, pjevao se iznova i iznova kada bi mi ponestalo biblijskih stihova.

Možda prelako zaboravljam da ove priče, ispunjene opasnošću i tamom, također mogu pomoći u izgradnji sjećanja na dobrotu i snagu. Poput Digoryjeva i Pollyna sjećanja na Aslana u djelu „Čarobnjakov nećak”, možda moja djeca mogu iskusiti dovoljno dobrote u priči da mogu reći da „dok god su oboje živjeli, ako su ikada bili tužni, uplašeni ili ljuti, misao na svu tu zlatnu dobrotu i osjećaj da je još uvijek tu, sasvim blizu, odmah iza nekog ugla ili iza nekih vrata, vratit će se i uvjeriti ih, duboko u sebi, da je sve u redu“. Možda su oružja svjetlosti, poput Petrova mača i Susaninih strijela, te spoznaja da je puna moć Aslana uvijek odmah iza ugla, dovoljno snažni darovi da moje dijete provedu kroz dugi hodnik od kupaonice natrag u krevet.

Nakon niza provala naša obitelj otišla je na kampiranje. Sjedeći te večeri uz vatru, skupila sam hrabrost i rekla sinu: „Čitat ćemo jednu od mojih omiljenih priča. Strašna je. Ali dobra je. Obećavam. Uplašit ćeš se, ali na kraju će biti u redu.“

Zastrašujuće je, ali Bog je dobar. Na kraju će sve biti u redu. Nije li to poruka naše kršćanske nade, u svijetu punom zala, i stvarnog i izmišljenog? Otvorila sam knjigu i počela: „Nekada su živjela četvero djece koja su se zvala Peter, Susan, Edmund i Lucy…“

Izvor:  The Plough | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.