Htjela bih s vama ovdje podijeliti što se događa u automobilu dok ujutro djecu vozimo u školu. Shvatili ste da, dakako, nije uvijek idilično, mi smo obitelj poput drugih i jutro je često sinonim za: “Požuri se! Gdje su ti cipele? Ah, vraćamo se! Školske torbe!“ Ali često, kada se emocije stišaju i kada se svi udobno smjeste, pokušam naglas zapjevati neku pjesmu hvale. Pjesme o uskrsnuću, Aleluja, pomažu mi razbuditi se i da samoj sebi kažem: „Istina, Isus je uistinu uskrsnuo!“ Djeca nekad negoduju, ali nekada i sami traže da počnem pjevati i primjećujem da se to sve češće događa. Nakon toga zahvaljujemo na svemu. Izgovorim rečenicu, a oni je ponavljaju. To zvuči ovako: “Ja sam dragocjena!“, Ja sam Božje dijete!“, “Isus me voli takvu kakva jesam!“, „Uvijek je uz mene!, “Dostojna sam poštovanja!“, „Mnogo toga mogu učiniti!“ itd. Nedavno je moj sin počeo činiti isto. Kaže mi: „Ja sam divna mama!“ (morala sam ponoviti za njim), a zatim: „Moja djeca vole me takvu kakva jesam!” ili pak: „Ne moram biti savršena da bih bila dobra mama!“…

Vožnja ne traje dugo, no priznajem da je za mene to uvijek milost i trenutak spoznaje uslijed koje mogu samoj sebi reći da jedni drugima možemo obnoviti samopouzdanje i uzajamno se podsjetiti na to koliko smo dragocjeni pred pritiskom društva koje nas uvjerava da nikada nismo dovoljno dobri. Započeti dan s djecom takvim zahvaljivanjem u meni uglavnom izaziva radost. Bilo je dana kada nisam uspijevala zapjevati jer sam bila previše nervozna ili umorna. Tada bih im rekla: „Jutros je mami teško pjevati. Tko želi pjevati ili se moliti i pomoći mi da opet budem radosna?”

A ima i jutara kada mi je osobito loše, tada pustim veselu i nadahnjujuću glazbu, pa sama ili s djecom plešem nasred dnevnoga boravka! Ta je praksa za mene bila potpuno ludo i radikalno iskustvo koje mi je pomoglo vratiti snagu i radost…

Moj suprug ima drukčiji ritual tijekom vožnje automobilom. On od djece traži neka zahvale za nešto što su zamijetili tijekom vožnje: cvijet, stablo, izlazak sunca, boju, kući itd. Svako dijete promatra oko sebe i zahvali kada pronađe to nešto.

Navečer smo uveli običaj da tijekom večere zahvaljujemo za jednu, dvije ili tri stvari koje su nam se tijekom dana svidjele. Nije lako to izvesti, a da ne prekidamo jedni druge i da nitko od stola ne ustane iznerviran zato što ga “nitko u ovoj obitelji ne sluša!”. Svaka je svakodnevna situacija prilika da postane cvijet prekrasnoga buketa zahvalnosti za ono što jesmo i za sve što Gospodin za nas učini. “Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!” (Psalam 118,24)

Gornji tekst je izvadak iz knjige Éline Landon “9 tjedana za mir srca”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.