Svake godine više od milijun djece doživi da se njihovi roditelji razvedu, a barem jedna četvrtina svih mladih odraslih osoba djeca su razvedenih roditelja. Te brojke postanu još veće kada uključite ljude čiji se roditelji nisu nikada vjenčali, ali su kasnije prekinuli vezu, ili one čiji su se roditelji razveli u starijoj dobi („razvod sjedokosih”, koji postaje sve češći). 

Služba koju smo osnovali moj suprug Dan i ja, Life-Giving Wounds („Rane koje daju život”), nastoji omogućiti sada odrasloj djeci razvedenih roditelja da progovore o svojoj boli, i pomoći im da u Bogu pronađu trajno iscjeljenje. Svako dijete razvedenih roditelja ima svoju jedinstvenu priču, ali mi smo uočili zajedničke crte kod stotina muškaraca i žena koje pratimo u svojoj službi, kao i zajedničke želje o tome što bi Katolička Crkva trebala razumjeti o njima.

Pet stvari koje djeca razvedenih roditelja žele da Katolička Crkva zna

1. Naše su rane možda nevidljive, ali su stvarne

Mnogo se istražuje o tome kako raspad obitelji utječe na djecu, i ta se istraživanja usredotočuju na izvanjske, mjerljive posljedice: djeca razvedenih roditelja češće u odrasloj dobi budu siromašna, češće se loše ponašaju kako bi privukli pažnju, rjeđe uspijevaju završiti fakultet, i slično.

To su važne i ozbiljne posljedice, ali često se ispod površine događa mnogo toga podjednako stvarnoga, poput pitanja o svojemu identitetu, o tome što znači dom, ili strahova vezanih za to hoćemo li mi sami biti sposobni održati vlastite veze. Čak i odraslo dijete razvedenih roditelja, za koje se čini „da si je sve posložilo”, može i dalje osjećati duboku tugu zato što mu roditelji više nisu zajedno. Mi želimo da se naše specifične rane, uključujući i one nevidljive, vide i uvaže.

2. Raspad obitelji je doživotna rana

Kada se dogodi razvod, ili kada nevjenčani roditelji prekinu, to je kao kada ste u jezero bacili veliki kamen. Posljedice se šire sve dalje i dalje. Imati razvedene roditelje nije „jednokratna” bolna točka, nego nešto s čime ćemo se morati nositi do kraja života, na primjer, za vrijeme svih blagdana, pri važnim životnim događajima, ako se naša obitelj preoblikuje uz poočime, pomajke i polubraću ili polusestre, ili kada nam roditelji ostare, i možda im zatreba naša dodatna pomoć.

Zbog toga nam treba trajna briga, potpora i razumijevanje za sve načine na koje nas razvod naših roditelja i dalje pogađa. To nije nešto što se može lako preboljeti, kao da je raspad naše obitelji nešto u dalekoj prošlosti, a ne nešto što i dalje utječe na našu sadašnjost.

3. Mi želimo imati trajne veze, ali u tome nam treba i dodatno usmjeravanje

Kod mnogih od nas, to što smo vidjeli kako se raspala veza naših roditelja uzrokovalo je mnogo tjeskobe i straha u vezi s našom vlastitom sposobnošću da imamo trajne i sretne veze i brakove. S jedne strane, još jače želimo održati trajnu ljubav, jer znamo kakva je bol koju uzrokuje razvod. No s druge strane, treba nam dodatno usmjeravanje, ohrabrenje i mentori, kako bi se popunile praznine u onome što smo propustili – ili smo nepotpuno naučili – u svojim vlastitim obiteljima. Želimo računati na Crkvu da će nas u tome usmjeravati, a ne živjeti uz pretpostavku da svatko ima stabilnu i zdravu obitelj, koja mu je model za ljubav.

4. Želimo čuti više o opraštanju – i o granicama

Opraštanje je uvijek teško, i oprostiti svojim roditeljima (ili roditelju) sve poteškoće koje su nam njihovi odabiri uzrokovali može biti iznimno teško. Želimo čuti autentične kršćanske smjernice o opraštanju – o tome što ono jest, a što nije. Treba nam pomoć da bismo znali kako ponuditi oprost čak i kada osobi koja nas je povrijedila nije žao, i kako bismo znali da opraštanje ne znači odobravanje djela druge osobe.

Također želimo dobiti smjernice Crkve o tome kako izgledaju zdrave granice u teškim obiteljskim odnosima, budući da oprostiti nekome i voljeti ga ne znači dopustiti im da se prema vama odnose grubo i bez ljubavi. Teško je znati kako se orijentirati u tim teškim odnosima uz autentičnu kršćansku ljubav.

5. Mi smo više od svojih rana

Mi želimo da Crkva uvaži i poštuje naše rane, ali također želimo da se na nas gleda kao na više od djece iz uništenih obitelji ili „oštećene robe”. Ponekad osjećamo obilježenost zbog toga što ne dolazimo iz „dobre katoličke obitelji”, nego iz neke obitelji s mnogo problema i psihološke „prtljage”. Nekima od nas rekli su u lice da nismo dobar „materijal za brak” jer dolazimo iz obitelji koja se raspala.

Želimo znati da imamo mnogo toga ponuditi Crkvi ne usprkos svojim ranama, nego zbog njih. Ako smo sposobni pronaći iscjeljenje kojemu težimo, možemo biti izvanredni svjedoci snage otkupiteljskoga trpljenja, i radosti koju Krist daje usred kušnji. Želimo da se na nas ne gleda kao na statistiku, nego kao svece u nastajanju, ljude koji imaju nešto prelijepo ponuditi svijetu – po svojim ranama.

Izvor: Catholic Link  | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.