O POSLJEDICAMA RAZVODA

Ovaj svijet pun je bivših muževa i bivših žena, ali bivša djeca – kao da ne postoje

Uloga supružnika može prestati, ali uloga roditelja se nastavlja. Rastava i razvod roditelja nisu bez posljedica, a mnogi danas žele da to bude “normalna” stvar

Foto: Unsplash

Ovaj svijet pun je bivših muževa i bivših žena, ali bivša djeca ne postoje. Roditelji mogu više ne biti supružnici, ali uvijek ostaju otac i majka. Toga se imena nitko ne smije odreći.

Uloga supružnika može prestati, ali uloga roditelja se nastavlja. Rastava i razvod roditelja nisu bez posljedica, a mnogi danas žele da to bude “normalna” stvar.

Rastava nasilno razara afektivni svijet i uporišne točke djece. Odjednom se osjećaju napuštenima od onih koji su ih donijeli na svijet i njima se tim udarcem ruše glavni životni stupovi. Ako otac ode iz kuće, je li on i dalje moj tata? Kamo ide i s kim će stanovati? Tko će od sada imati glavnu ulogu u obitelji? Tko će ići na roditeljske sastanke? Hoće li otac doći za moj rođendan? Tko će brinuti za moje uzdržavanje? Hoću li moći i dalje posjećivati djeda i baku? Ako se otac ponovno oženi, hoće li razgovarati s našom majkom? Kad on nazove, mogu li odgovoriti na telefon? Ako je jedno u pravu a drugo nije, s kim ću ja biti? Ako su dojadili jedno drugome, jesam li im i ja dojadio?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U svakom slučaju djeca neće nikad više doživljavati ljubav, brak, odnose muškarca i žene i obitelj kao što su ih prije doživljavali. Iz kuće sagrađene na stijeni prelaze u kuću na živom pijesku.

Da bi dijete poštedjeli svekolikog meteža i nekontroliranih reakcija, mnogi roditelji pokušavaju sakriti svoju situaciju i pribjegavaju patetičnim tvrdnjama (“Tata mora na posao daleko, daleko”, “Mama mora poći do tete za neko vrijeme”).

Djeca, naprotiv, trebaju shvatiti stvarnost koja u igru uvodi njihovu potrebu za sigurnošću i mirom. Kako ih sve to duboko pogađa, imaju pravo znati istinu. Nesigurnost rađa strah i unosi još veće nevolje. “Nisam pao u zamku mašte”, tumači jedan dječak, “ili u iluziju da su se mogli vratiti jedno drugome da sam ja bio dobar, da sam bio miran i poslušan, da sam bio bolji u školi i pronašao više dobrih razloga da ostanu zajedno i bio uvjerljiv.”

U svakom slučaju djeca osjećaju rastavu roditelja kao veliku nepravdu, a rane će zacijeliti kasno ili možda nikada. Teško je da razvod braka prođe bez grubosti i nasilja. Sve se kreće oko pitanja: tko je kriv? Postoji tumačenje da krivnja jednoga ili oba roditelja može prouzročiti intenzivnu ljutnju i osvetu koju djeca prenose na druge osobe, na školu ili na sebe same.

Djeci valja ostaviti priliku da izraze svoje raspoloženje ondje gdje žive, da se ispričaju nekome tko će ih saslušati. Najbolnije je ako ih se zatvore u osjećaj da nikomu ništa ne znače. Ponekad se osjećaju kao taoci jedne od zaraćenih strana, neka vrsta paketa bez adrese, kao da su neželjeni.

Djeci je potreban osjećaj sigurnosti. Trebaju osjećaj da im neće manjkati topline, zaštite, ljubavi. Dečki obično teže podnose razvod, mnogo teže nego što to pokazuju. Sukobljavaju se često s majkom, nedostaje im uzor autoriteta osjećajnoga oca.

Važno je da se organizira neka vrstanormalnosti” svakodnevnog života. Dnevni red i navike su vrlo korisni. Manja djeca trpe zbog fizičke odsutnosti obaju roditelja i patetično tragaju za njima na tisuću načina. Adolescenti pate zbog ekonomske krize i drastičnog pada životnog standarda koji obično prati rastavu. Majka i otac trebaju dobro prihvatiti svoju zrelost, odgoditi nesuglasice i zanimati se stvarno za svoju djecu, pomoći im, osobno i dogovorno, da prate sve što je njima najvažnije.

Najveća muka u koju se može uvući dijete jest prisiliti ga da bira između oca i majke. “Oni su se mrzili, a sam bio proizvod njihove mržnje”, ustvrdio je jedan dječak.

“Jedna od preporuka bračnim parovima koji se ne podnose”, piše Anna Oliverio Ferraris, “jest da u očima djece ne nagrđuju sliku onoga drugoga i prijašnju obiteljsku sliku. Dijete treba misliti da je nekoć bilo nešto dobro u braku njegovih roditelja, primjerice trenutak kad je ono došlo na svijet, da je bilo ljubavi, poštovanja i privlačnosti u početku njihova zajedničkog života. Dijete se ne osjeća dobro kad mu kažu da su njegovi roditelji nepošteni, bilo zato što se poistovjećuje s njima, ili zato što njegov osobni identitet nije još dosegao razinu tolike samostalnosti da se može odvojiti od obitelji.”

Roditelji koji i dalje ratuju, grubošću, zlovoljom, zavišću i ponižavanjem, svakim svojim susretom obnavljaju tjeskobu svoje djece. Ako se bivši suprug više ne brine o djeci, bolje je reći: “Danas tata ne može doći po vas, ali to ne znači da vas ne voli.”

U mnogim slučajevima djeca ostaju usred mnogih pitanja, nedoumica i izbora, a sve ih to uvelike opterećuje, osobito kad se od njih traži da “uhode” bivšeg partnera. Razvedeni roditelji rijetko odolijevaju napasti da se natječu u pridobivanju ljubavi djeteta samo za sebe, pa ih tako razmaze i kvare.

Najvažnije je da roditelji, koliko god bili daleko fizički i duhovno, nastave biti roditelji sa svom ljubavlju i potrebnim služenjem, da žive za dobro djece, da budu brižni otac i majka s puno ljubavi i povjerenja, kako bi se sačuvale bitne poveznice. Dva stupa trebaju uvijek biti tu da djeci jamče sreću i budućnost.

Bruno Ferrero

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Vaša djeca imaju samo vas”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. lipnja 2019.

Možda vam se svidi