Iz nekog razloga obiteljska molitva može biti teška. Izdvojiti vrijeme u danu i okupiti sve u istoj prostoriji čini se posebno teškim. Bilo je teško kada smo moja žena Ashley i ja imali samo troje djece. Sada, sa šesnaestero njih, to se čini posve nemogućim. No unatoč teškoćama, ipak se uspijevamo okupiti i moliti, bez obzira na sve.

Postavite razumne ciljeve

Pokušali smo s jutarnjom molitvom prije mnogo godina. Dok su djeca doručkovala, a ja bio spreman krenuti na posao, svi bismo zastali u kuhinji i molili Anđeo Gospodnji. Bio je to sjajan način za početak dana, i bilo je važno za moju djecu vidjeti da je posljednja stvar koju je njihov otac učinio prije odlaska na dan bila molitva s njima. Kada bolje razmislim, ponovno ću početi s time.

Ali kako djeca postaju starija i rasporedi postaju kaotičniji, promijenili smo svoje vrijeme molitve na večernju krunicu. Moja žena i ja postavili smo cilj da svi zajedno molimo četiri puta tjedno, i većinu smo tjedana postigli cilj. Mogli biste se zapitati: „Zašto samo četiri puta tjedno?” To je zato što je to dostižan cilj. Kada svi dolaze i odlaze, molitva svih sedam večeri jednostavno se neće dogoditi. Htjeli smo razuman cilj, koji bismo mogli ostvariti, i da se ne obeshrabrimo ako to ne učinimo, ali čak ni tada to nije lijep prizor.

Ako ste imalo poput mene, siguran sam da ste u nekom trenutku u glavi imali sliku svoga supružnika i djece okupljenih, kako tiho i mirno kleče, dok zajedno molite, pobožno i ponizno. A ako ste imalo poput mene, brzo shvatite da to nije nimalo nalik stvarnosti.

Blagoslovi ovaj nered

Tipična krunica obitelji Gallagher uključuje dvogodišnjaka koji žvače zrnca krunice, dok se drugo dvoje svađa oko mjesta na kauču, a ja frustrirano iznutra uzdišem dok se mlađa djeca natječu da predmole deseticu, ali muče se sjetiti riječi Očenaša. Svakako, divno je. Ali također želim ići u krevet. To su mirnije večeri. Češće molimo dok djeca završavaju svoje poslove, vičući molitve pored buke usisavača, ili čak držeći telefon kako bi nam se najstarije dijete moglo pridružiti iz auta na putu kući. Stvarnost je takva da naša kuća nije samostan. Mi nismo redovnici i redovnice – mi smo obitelj. I ono što sam otkrio jest da, iako nedostaje pobožnosti, iako smetnje bjesne, mi smo ipak zajedno, i dalje se molimo našemu Nebeskom Ocu.

Nešto lijepo se dogodi kada molimo, ma koliko glasno bilo, makar netko udario drugoga. Naši najmlađi će sjediti i igrati se, ali će šaptati. Oni koriste svoj „glas za crkvu” u našem domu jer znaju da se događa nešto sveto. I usred našeg vremena za molitvu sve nas obuzme neka vrsta smirenosti, bez obzira koliko kratko. Kao da negdje u svakome od nas, pored sve „buke i prašine” dana, svi shvaćamo da se događa nešto važno. Nešto lijepo se događa, i bolje da obratimo pozornost.

Ponekad me proganja rečenica iz Evanđelja po Mateju, gdje Isus govori svojim učenicima: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.” Jer većinu vremena čini se da je to sve što radimo – mehanički izgovaramo molitve što brže možemo kako bismo završili s tim i pošli dalje. No ipak, većinu danâ dajemo sve od sebe. Moja supruga i ja nastojimo voditi naše obiteljske molitve s pobožnošću i nadamo se da će djeca to shvatiti. Ali bez obzira je li naša molitva mehanička ili iskrena, ona je ipak molitva. To je novčić obitelji Gallagher, kao novčić udovice u Evanđeljima. Te rastresene i slabašne molitve sve su što imamo ponuditi našemu Gospodinu, ali vjerujem da On u njima vidi veliku vrijednost.

Zahvalan za sve

Možda su od naše večernje krunice važnije molitve koje molim s djecom prije nego što ih stavim na spavanje. Pitat ću ih: „Za koje ste tri dobre stvari danas zahvalni?” I oni će odrecitirati svoje odgovore. Ali počeo sam im postavljati dodatna pitanja. Zatim pitam: „Za koje ste tri loše stvari danas zahvalni?” A to ih obično natjera da zastanu i na trenutak razmisle.

Kao i sva moja djeca prije, neki dan me naša četverogodišnjakinja pitala: „Kako možeš biti zahvalan za nešto loše?” I tu se nalazi moja prilika da je poučim najvažnijoj lekciji koju može naučiti.

Zahvalni smo za sve dobro što nam dolazi u svakodnevnom životu, ali Bog također želi da loše stvari uđu u naše živote (nikada, naravno, ne želeći da griješimo). Bilo da se radi o svađi s nekim, pokvarenom automobilu, gubitku posla itd., patnja je u današnje vrijeme najčešće lijek za neku duhovnu bolest. Bog je božanski liječnik. On nam propisuje gorke lijekove, koje trebamo progutati. Iako to često isprva možda ne vidimo – kakvi već jesmo, zaslijepljeni frustracijom i ohološću – Bog dopušta patnju kako bi potaknuo rast naših duša. Ali zašto moramo ignorirati ovu životnu činjenicu? Zašto ne razgovaramo o tome ili ne naučimo prije nego što odrastemo?

Smatram da je važno svojoj djeci postaviti ta pitanja kako bi ih ona naučila da budu zahvalni ne samo za dobro, već i za patnju. To su sveci shvatili! Bog nam donosi poteškoće kako bi nam pomogao rasti u skladu s Njegovom voljom.

Engleski pisac Rudyard Kipling to je najbolje rekao u svojoj pjesmi If („Ako”), koju je napisao za svog sina: „Ako se možeš suočiti s trijumfom i s katastrofom / I s tom dvojicom varalica postupiti jednako…”

Uvijek me pogodi ovaj izraz – „tom dvojicom varalica” – jer je to istina. I dobro i zlo su varalice, oni su ekstremi uravnotežene životne ljestvice. Pa ipak, hvalimo Boga samo za ono za što osjećamo da je dobro (obično ono neposredno dobro), a na loše se samo kukamo i žalimo. Ali u molitvi možemo doći do biti. Možemo promijeniti svoje razmišljanje, ostaviti svoju volju, i moliti za milost da uskladimo svoje dane s Božjom voljom.

To je ono o čemu razmišljam kada je riječ o obiteljskoj molitvi. Nije to neka savršena slika pobožne i svete obitelji. Kaotično je, neuredno, ali je svejedno lijepo. Bilo da je to cijela krunica sa svih nas osamnaest, ili samo ja i moj sedmogodišnjak zahvaljujemo Bogu za dobro i zlo, to je molitva. I veliki i mali trenuci su najvažniji.

Otac koji moli

Većinu dana ustajem u 4:30 ujutro i molim Časoslov. Zatim molim za svoju obitelj, počevši od svoje supruge, a zatim za svako od svoje djece. Pitam Boga: „Što im danas treba?” Pokušavam odvojiti nekoliko sekundi za svaku osobu. I uvijek me nešto pogodi kao grom. Vidim što im je potrebno i molim se za njih.

To mi daje nešto poput popisa obaveza dok kao glava obitelji pokušavam pomoći im i voditi svakog od njih. Nastojim dati sebe svakom od njih, svaki dan.

Tek sam nedavno shvatio koliko je važno moliti iz perspektive muža i oca, a ne jednostavno sebe. Dok je moj osobni odnos s Bogom izuzetno važan, molitva kao glava moje obitelji pomaže mi da nadiđem egocentrizam i nepotrebno razmišljanje o sebi.

To me tjera da se zapitam: „Kakav je duhovni život glave obitelji Gallagher?” Moje molitve moraju odgovarati mom položaju. Moliti kao muž za svoju ženu, kao otac za svoju djecu – to me stavlja izvan granica samoga sebe. To me tjera da razmišljam i djelujem drugačije. Recimo, mnogo je drugačije kada predsjednik daje izjavu kao šef države, a ne kao pojedinac. Ili kada dobivate duhovno vodstvo od svog župnika, a ne od svećenika kao prijatelja. Isto tako, kada se molim kao vođa obitelji Gallagher, to je da se uskladim s Božjom voljom, kako bih pomogao voditi svoju obitelj do neba. Jer to je bit svega! Pozvani smo biti svecima, a to je ono što najviše želim svojoj ženi i svojoj djeci.

Da, naše obiteljske molitve mogu biti borba. Da, moje osobne molitve mogu biti borba. Ja sam nestrpljiva osoba. Želim završiti i prijeći na sljedeću stvar. Ali molitva zahtijeva od nas da usporimo i maknemo se Bogu s puta. Kao što je južnjačka katolička spisateljica Flannery O’Connor jednom rekla: „Ne poznajem Te, Bože, jer sam Ti na putu. Molim Te, pomozi mi da odgurnem sebe u stranu.”

Molitva, koliko god bila savršena ili nesavršena, ipak je molitva. To je vanjski znak naše borbe da se oslobodimo svoje grešne ljudskosti i da težimo približiti se Bogu. Dakle, molite – sa svojom obitelji, sami, na euharistijskom klanjanju, ili u autu, ili dok usisavate. Ali molite, i molite bez prestanka, kako naš Gospodin traži. Uskoro ćete vidjeti Božju ljubav i milost – u trijumfu i u katastrofi.

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.