Prije nekoliko godina jednom sam prigodom razgovarao i suosjećao s prijateljem o njegovim borbama da supruga i on dobiju dijete. Godinama se činilo da on i supruga mogu začeti dijete, ali trudnoća se nije mogla održati. I pored sveobuhvatnih pregleda, laboratorijskih nalaza, i snimanja, kojima se htjelo identificirati neki izlječiv izvor njihovih poteškoća, oni su prolazili kroz jedan spontani pobačaj za drugim. U međuvremenu je sa svakom trudnoćom počinjao poznat, mučan emocionalni ciklus. Počeo bi s velikom radošću, nastavio se dubokom tjeskobom, a u konačnici bi završio gotovo neizdrživom tugom. Sa svakim spontanim pobačajem smanjivale su se njihove nade da će ikada iskusiti radost rođenja djeteta. Bila je to strašna priča. Kada sam tada promatrao prijatelja, tako namrštena čela i glave kojom je nesvjesno odmahivao, bilo je prošlo osamnaest mjeseci od njihove prošle problematične trudnoće. Bio je to strašan put.

No ovoga su puta ipak imali dijete.

Prijateljev sinčić bio je čudo, rekao mi je. „Nekako, kada se činilo da opet idemo onim poznatim, tragičnim putem”, oči su mu zablistale i široko se nasmiješio, „nešto je uspjelo”. Tada ja još nisam bio otac svojih prelijepih dviju kćeri. Nasmiješio sam se i iskreno ga upitao: „Kako je to? Kako bi ti opisao osjećaj da nakon svega što ste prošli jednostavno držiš toga malenoga u naručju?”

Naslonio je laktove na koljena, i tako nagnut naprijed, očiju prikovanih u pod, posve je utihnuo. „To je kao da je u tvojoj duši bila rupa za koju nisi ni znao da postoji sve dok taj maleni nije došao i ispunio je.”

Ajme.

Znam da te riječi jako nalikuju citatu svetog Augustina o „nemirnome srcu”, no dosta sam siguran da moj prijatelj nikada nije čitao svetoga Augustina, i prilično sam siguran da se dobri svetac neće ljutiti. A također se i slažem s time što je prijatelj rekao.

Jedan od mojih najdražih citata – koji često pogrešno pripisuju Dostojevskome – jest: „Biti s djecom liječi dušu.” Nije mi bitno tko je to rekao – istina je.

Od trenutka kada sam prvi put ugledao svoju prelijepu Annabel, a kasnije i svoju krasnu Vivian, znao sam da je to to. Oborile su me s nogu. Od njihovih krupnih plavih očiju otopio sam se kao sladoled. Reći da je očinstvo moj život je preslaba tvrdnja. Sve do danas me prijatelji zezaju što sam išao u policijsku postaju da mi ugrade dječje autosjedalicu – i to oba puta. Vožnja kući iz bolnice s novorođenim djetetom na stražnjemu sjedalu zasigurno je bila najsporija u cijelome mome životu, i sav sam se preznojio. Kada sam prvi put svojoj kćeri oblačio kombinezon, užasno sam se bojao da ću joj slučajno slomiti ručicu. A zatim je došao život. Zajedno sa svojom fantastičnom suprugom prihvatio sam se mijenjanja pelena, noćnih hranjenja, čišćenja poslije bljuckanja, kupanja, navikavanja na WC, novih namirnica u prehrani, odlazaka u trgovinu, krštenja, priča za laku noć, odlazaka liječniku, odlazaka u vrtić, vremena za maženje, šetnji u kolicima, nedjeljne mise, prvih dana u školi, vožnje bicikla, školskih zabava, sportskih događanja, izleta, obiteljskih večera, slagalica, pjesama u autu, rođendanskih zabava, prve ispovijedi i prve svete pričesti, obiteljskih igara, spavanja kod prijateljica, obiteljskih odmora, šala s kucanjem, učenja plivanja, tjednih pustolovina (odlazaka na Capitol Hill, do katedrale, do Dječjega muzeja, do umjetničkoga muzeja, bejzbolske utakmice Minnesota Twinsa, znanstvenoga muzeja, i tako dalje), domaćih zadaća, škole u prirodi, vježbanja s orkestrom; lakih pitanja, teških pitanja; dobrih prijatelja, loših prijatelja, „dječaka koji su prijatelji”, držanja za ruke i nedržanja za ruke; prihvaćenih savjeta, ignoriranih savjeta, osmijeha, suza; smijanja, smijanja, smijanja; ljubavi, ljubavi, ljubavi. Sve do danas i dalje se od njihovih plavih očiju topim kao sladoled.

Biti s djecom liječi dušu.

Što je to u imanju djeteta što mijenja sve? Nema dovoljno snažnih riječi da to izreknem. To jednostavno mijenja sve. Živite drugačije jer prestajete živjeti prvenstveno za sebe i svojega bračnoga druga. To što je jedno sićušno, ranjivo, neusporedivo čudo povjereno vama da ga volite, brinete se za njega, da ga oblikujete, i da budete uz njega u svemu dokle god ste živi, bez obzira na sve – to mijenja sve. I trebalo bi.

U svojoj poznatoj pjesmi My Heart Leaps Up („Moje srce se raduje”) pjesnik William Wordsworth napisao je i poznate riječi kako je „Dijete otac Čovjeka”. To znači da dijete koje sam nekada bio i dalje oblikuje čovjeka kakav sam sada. Kada sam postao roditeljem, moje su kćeri u meni probudile dječaka, i postale su mojim prijateljicama u igri. U trenu oka iz mene je nestao umorni, smrtno ozbiljni čovjek, a zamijenio ga je (kao neki fantastični otmičar tijela) jedan tata koji je prepun šala i priča, zanimljivih činjenica (zanimljivih barem meni), i mudrih riječi. Divljenje i zahvalnost postali su neizostavnim dijelom dana. Ja sigurno i dalje imam trenutke kada dijelim disciplinu i imam svoja predavanja, ali ne mogu vam reći koliko jednostavno volim vidjeti svoje djevojčice kako se smiješe, i njihove plave oči kako rasvjetljuju sve oko mene.

Biti s djecom liječi dušu.

Jedan od djetetu najsličnijih, divljenjem ispunjenih ljudi koji je ikada hodao ovom zemljom, G. K. Chesterton (i njegova supruga Frances) uvijek su htjeli imati djecu. Ali unatoč lijekovima i operacijama, vremenu i molitvama, nikada nisu mogli imati svoje djece. Ali to ih nije spriječilo da se zaljube u djecu i da imaju kuću otvorenu djeci, i da svijet promatraju kroz oči djece, i da slave Boga zbog djece. Kada se u jednome trenutku neki dječak iz susjedstva nedopušteno popeo na zid Chestertonova vrta, i ugledao toga genija i stokilaša, samo je bubnuo: „Ja mislim da si ti čudovišni div.” Chesterton mu je namignuo i rekao: „Ovaj je zid napravljen da bi po njemu trčali dječaci.”

Bilo da se borite s trudnoćama ili da imate jako veliku obitelj, bilo da ste biološki otac, majka posvojiteljica, kum, pomajka, djed, ili jednostavno „baš kao majka”, vi shvaćate da ništa nije kao to kada u svojemu životu imate dijete. Stvarno ništa.

Jedna od meni najdražih pjesama jest pjesma G. K. Chestertona North Berwick („Sjeverni Berwick”). Ona nas podsjeća da smo – bez obzira na svoje godine ili svoje planove, svoje snove ili svoje strahove – pozvani ponovno otkriti slavu i nevinost, radost i živost toga da smo s djecom.


Sjeverni Berwick


Skakao sam po pijesku s djecom

Krivite li me što nisam

činio nešto pametno

kao stavljanje anemona u bocu?

Ali ja kažem da će ova djeca biti muškarci i žene

I kažem da anemone neće biti muškarci i žene

(Neće još, reći ćemo).

I ja kažem da bi najveći ljudi na svijetu mogli skakati s djecom

I da bih volio vidjeti Shakespearea kako skače s djecom

I Browninga i Darwina kako skaču s djecom

I gospodina Gladstonea kako skače s djecom

I profesora Huxleyja kako skače s djecom

I sve biskupe kako skaču s djecom

I kažem, da se čovjek popeo do zvijezda

I da je pronašao tajne anđela,

Najbolja stvar i najkorisnija stvar koju bi mogao činiti

Bila bi da se vrati i skače s djecom.

I doista.

Biti s djecom liječi dušu.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.