DON BOSCOV ODGOJ

Roditelji, kazna neka bude vaš posljednji odabir – sila kažnjava krivicu, ali ne liječi krivca

Kako razviti odgojni sustav koji je čvrst i učinkovit, ali istovremeno čuva intiman odnos kakav Crkva želi da ostvarim sa svojom djecom? Zvuči nemoguće! Pa ipak rješenje ovog pitanja uvelike će utjecati na buduće odnose vašeg djeteta kad odraste.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Kako bismo došli do željenog odgojnog sustava, prvo ćemo razgovarati o razlici između kazne i discipline. Većina ljudi ova dva pojma koristi kao istoznačnice, međutim oni se uvelike razlikuju. Pojam kazne vjerujem da je svima jasan. Odnosi se na razne oblike nanošenja boli onome koji provodi neprihvatljivo/neželjeno ponašanje.

Riječ disciplina dolazi od latinske riječi discipulus koja znači učenik. Možda sada postaje jasno zašto je važno razlikovati ova dva pojma. Dok disciplina pretpostavlja odnos između učenika i učitelja, kazna pretpostavlja odnos između policajca i osumnjičenog.

Mnogi disciplinu smatraju jednakom kazni, ali ove dvije riječi nisu istoznačnice. Kazna je sredstvo koje se ponekad koristi kako bi se postigla disciplina, ali to je jedan od lošijih alata. Disciplina je daleko širi pojam od kazne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

o. Leo Trese, katolički apologet i dječji psiholog

Poznato je kako je don Boscov odgojni sustav uvijek zazirao od kazne. Evo što je napisao kao savjet roditeljima i odgajateljima:

Kazna treba biti vaš posljednji odabir. U mom dugogodišnjem poslanju odgajatelja ova mi je činjenica tako često bila razjašnjena! Nema sumnje da je deset puta lakše izgubiti živce nego ih kontrolirati, prijetiti djetetu nego uvjeravati ga. Nema sumnje, također, da je utješno za naš ponos, kazniti onoga tko nam se opire, nego li podnositi ga strpljivom čvrstinom. Sv. Pavao je često žalio kako se neki obraćenici prelako vraćaju starim putevima; pa ipak, ma kako gorljiv bio, podnosio ih je silnom strpljivošću vrijednom divljenja. Ovo je strpljivost koja nam je potrebna u odgoju. Sila, dakako, kažnjava krivicu, ali ne liječi krivca.

Mogli bismo reći da je kazna u odgoju kao sol u jelu. Može imati samo malu i vrlo ograničenu ulogu.

Međutim, zašto se događa da tako lako upadamo u kažnjavajući mentalitet? Postoji jedna pogreška u samoj temeljnoj postavci. Roditelji i odgajatelji se pretežito orijentiraju na zaustavljanje lošeg ponašanja umjesto na učenje dobrog ponašanja. Tako se dogodi da iz najbolje namjere daleko više vremena provedemo smišljajući nove i kreativnije načine kažnjavanja, nego li učeći svoju djecu kršćanskim vrlinama, samokontroli i prikladnom ponašanju. Istraživanja pokazuju da što više roditelj koristi kazne (vika, batine, nedosljedni/neprikladni time-out, nepromišljene prijetnje) to više treba kažnjavati jer djeca sve manje slušaju. Također, studije pokazuju da što se više djecu odgaja gore spomenutim kaznama, u adolescenciji su skloniji problematičnim ponašanjima.

Važno je naglasiti da suprotnost kažnjavanju nije popustljivost u odgoju već pozitivna disciplina. Pa hajdemo vidjeti što nam sve takva disciplina nudi.

1. Važna je vizija

Gregory Popcak u svojoj knjizi Parenting with grace savjetuje nam da prvi korak bude sastavljanje obiteljske izjave o misiji. Za bolje razumijevanje ove prakse preporučujem knjigu Upravljanje vremenom za katolike. Izjava o obiteljskoj misiji sadržava vrednote, vrline i ideale koje su za vašu obitelj najvažnije. Također, sadrži i konkretne načine kako teoriju sprovesti u praksu. Obiteljska izjava o misiji nam na neki način postaje plan koji slijedimo. Pomaže djeci razvijati unutarnju kontrolu jer im pruža uzor prema kojem vrednuju vlastito ponašanje. Obiteljski život postaje duhovno putovanje u kojem se sve djelovanje gleda pod vidom Vječnosti, a članovi obitelji postaju tim koji aktivno radi na posvećenju svakog pojedinog od njih.

Moram priznati da ni mi još nismo sastavili svoju izjavu o misiji iako smo sve svjesniji koliko nam je potrebna. Možda ovaj trenutak može biti prilika da zajedno odlučimo napraviti taj korak.

2. Djelujmo proaktivno, a ne reaktivno

Roditelji se neprestano trebaju boriti protiv “posljedičnog” roditeljstva. Radi se o tendenciji roditelja da djecu prepuste samima sebi dok god ne nastane problem. U tom trenutku upadamo u kazneni način djelovanja pokušavajući suzbiti ponašanje koje smo mogli spriječiti.

Možemo kao primjer uzeti sljedeću situaciju. Svaki dan po povratku iz škole roditelj pita dijete kako je bilo u školi. Dijete odgovara dobro. Razgovor prestaje. Dijete se samo bavi školskim zadacima, a roditelj se “nada” da je sve u redu. Međutim, nakon nekoliko dana, tjedana, roditelj ide u školu na informacije i snebiva se nad ocjenama u imeniku. Dolazi kući i kažnjava dijete zbog lijenosti i neizvršavanja svojih zadataka. Roditelj se nada da će dijete “izvući pouku” i biti bolje ubuduće što se rijetko samo od sebe događa. To bi bio primjer reaktivnog ponašanja koje se temelji na kazni. Kako bismo se mogli proaktivno nositi s ovom situacijom?

Čim dijete ne priča ništa konkretno o školi, možemo naslutiti da je posrijedi problem. Što ga prije otkrijemo i pozabavimo se njime, i nama i djetetu će biti lakše. Moj savjet bi bio zaista redovito razgovarati s djetetom o školi, zajedno prelistati knjige, pregledati domaći rad ako je mlađe, ponuditi da ćete ga ispitati naučeno. Mi u mom rokovniku imamo za svako dijete papir s tablicom predmeta/ocjena koje upisujemo da bismo i mi i oni lakše pratili situaciju. Svaki dan nakon škole razgovaram sa svakim pojedinim o danu u školi. Njih to veseli. Pričaju o gradivu, ali i o dogodovštinama, problemima. Što im se sviđalo, što ih je živciralo. Djeca vole dijeliti svoje misli i osjećaje s roditeljima. Samo im trebamo dati prostora za to.

Na sličan način rješavamo i druge probleme. Umjesto da vičemo na dijete jer npr. ne dijeli, pružimo mu prilike da nauči dijeliti.

3. Stvarajmo odnos, odbacimo manipulaciju

Učinkovita disciplina se temelji na našem odnosu s djetetom. Zamislimo taj odnos kao bankovni račun. Ne možemo podići novac koji prethodno nije bio uplaćen. Stoga, ako želimo biti dobri roditelji gledat ćemo uvijek kako gomilati dobra u odnosu s djetetom da bismo u potrebnom trenutku mogli od njega zahtijevati poslušnost.
Manipulacija u odgoju ne prolazi. Bar ne na duge staze.

4. Krist kao uzor učitelja

ovom tekstu možete pročitati koja je razlika između slijepe poslušnosti i one koju od nas traži Krist. Prava poslušnost izvire iz odnosa punog ljubavi koja je samodarivajuća, a ne iz straha zbog kazne.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

5. Trenirajmo djetetovu volju, a ne lomimo

Roditelji koji imaju mentalitet kažnjavanja, djetetovo loše ponašanje vide kao djetetovu zloću ili manipuliranje. Ako gledamo iz tog kuta razumljivo je kad roditelj želi “slomiti djetetovu volju”. Bebu koja plače noću treba ignorirati, dijete koje se loše ponaša treba odlučno kazniti da ne bi “pobijedilo” roditelja. Međutim, ovaj pogled nije u skladu s pogledom koji nam pruža Crkva. Poslušajmo ponovno don Boscove riječi:

Često postoje skriveni motivi za djetetovo loše ponašanje. Više puta sam pozivao neke nestašne momke na red i pažljivo ih ispitujući zašto ustraju u tvrdoglavom i svojevoljnom ponašanju dobio bih odgovor: “Taj učitelj ionako misli da sam takav” ili “Uvijek me napadaju, pa nek imaju razlog za to”. Na moje čuđenje otkrio sam da ove optužbe nisu bez temelja. Često – teško mi je to priznati – mi sami snosimo odgovornost za njihovo loše ponašanje.

Djetetova volja zaista može biti tvrdoglava i treba je vježbati, ali na temelju iznimno pozitivnog stava kojeg Crkva ima o ljudskoj osobi, Popcak smatra da je daleko bolji odgovor poštivati volju djeteta i poučiti dijete prikladnijim načinima zadovoljavanja potreba. Policajac sigurno neće voditi računa o dobrim namjerama krivca, ali dobar učitelj zasigurno hoće. Upitat će se što se zapravo krije iza nepodnošljivog ponašanja ovog djeteta? Kako mu mogu pomoći da se ponaša bolje? Ostaje pitanje koju bismo radije ulogu igrali u životu svoje djece? Koja je uloga više u skladu s onim što nas uči Crkva?

6. Odabiremo metode koje grade unutarnju kontrolu

Unutarnja kontrola je savjest. Neke odgojne metode podupiru razvoj savjesti dok druge zapravo odvlače od dobre formacije savjesti. Što više koristimo kažnjavajuće metode kao npr. prodike, oduzimanje privilegija, batine, zabrane izlazaka, vika i sl., to se više mi postavljamo kao djetetova savjest i onemogućujemo mu da razvija vlastitu.

Priređeno prema tekstu iz knjige Gregoryja Popcaka “Parenting with grace”. Članak je izvorno objavljen na blogu “Na Tvom dlanu”.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 20. veljače 2016.

Možda vam se svidi