Nijedan sukob nije pretežak ako završi međusobnim praštanjem. Puno je gore kad je obiteljsko ozračje zatrovano malim nevažnim prepirkama zbog kojih se gomilaju sitne povrjede koje se nikad ne praštaju, i koje se – svjesno ili nesvjesno, ali uvijek s destruktivnim posljedicama − ne zaboravljaju ni desetcima godina kasnije.

Ima raznih vrsta prepirki. Znajmo razlikovati prave sukobe od običnih svađa. Ozbiljnost svađe ne mjeri se bukom koja ju prati, pa čak ni stanjem u kojem se protivnici nalaze nakon bitke! Neka tiha peckanja mnogo su ozbiljnija od bučnog boksanja. Uglavnom smo skloni reagirati samo na svađe koje nam smetaju, ali to nisu uvijek one koje najviše ranjavaju bratsko zajedništvo.

Praštanje je najprije traženje istine. Počnimo s tim da uvidimo i imenujemo uvrjedu, bili mi počinitelj ili žrtva. Praštanje nije komotan i brz način da se prekine neka svađa: »Hajdete, pa to nije ništa! Zagrlite se, gotovo je!« Ako doista nije bilo »ništa«, sve će se lako riješiti. No jesmo li doista sigurni da »nije bilo ništa«? Nemojmo prebrzo suditi, stavimo se na mjesto djece o kojoj je riječ i sjetimo se da jadi malenih nisu maleni jadi. Ono što nama može izgledati kao nevažna nezgoda (razbijena igračka, na primjer), za maleno dijete može značiti osobnu dramu koje će se sjećati desetcima godina kasnije!

Onaj koji je nekoga uvrijedio mora sa svoje strane shvatiti da je nekomu učinio zlo, da je počinio istinsku nepravdu. »Nisam učinio namjerno!«, buni se. Odgovor: »Trebao si namjerno ne učiniti!« Drugim riječima: »Iako je to bilo učinjeno nepažnjom ili iz nespretnosti, ono što činiš ima posljedice s kojima se moraš suočiti. Za njih si odgovoran«. Oprostiti ne znači naći ispriku.

Važno je oproštenje izraziti riječima. Moliti za oproštenje i oprostiti katkad se može i bez riječi. Ali je mnogo bolje kad se kaže! Kad se usta otvore da bi izrekla: »Molim te, oprosti mi« ili »Opraštam ti«, to je znak da je i srce otvoreno. Praštanje se sigurno može izraziti i na drugi način: poljupcem, na primjer. Kako bilo da bilo, ljudi smo, i važno je da praštanje ne ostane samo u srcu nego da se na neki način izrazi i tijelom: riječima i stavom. Ohrabrujmo djecu da tako i čine.

[facebook]Želiš li i dalje biti na izvoru istinitih informacija – klikni like[/facebook]

Praštanje katkad traži mnogo vremena. Neka odgojitelj bude uz dijete, neka ne požuruje dijete i neka se ne obeshrabruje. »Sekundarnim«1 karakterima mnogo je teže okrenuti stranicu nego »primarnim« karakterima; poštujmo njihov ritam. Nije bitno oprostiti na brzinu, nego oprostiti doista. »Primarni« će teže primijetiti težinu uvrjede: pomozimo im da se prisjete prošlosti da bi shvatili istinsku težinu uvrjeda koje su prouzročili ili pretrpjeli. Nemojmo se prebrzo radovati da su prividno sve zaboravili. Zaboraviti ne znači oprostiti.

U nekim je slučajevima teško razlikovati uvrijeđenog od uvrjeditelja: to se događa kod mnogih svađa u kojima je krivnja podjednaka. U tim se slučajevima možemo poslužiti savjetom jedne majke koja kaže svojoj brojnoj djeci: »Ne želim znati tko je od vas bio tako bedast da je sve ovo započeo, nego tko će biti dovoljno pametan da prvi prestane«2.

Pobjednik je uvijek onaj koji oprosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Christine Ponsard Vjera u obitelji. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1  Vidi što o tome kaže Marie-Madeleine Martinie u Communiquer en famille, Éditions Fayard, str. 55–59.
2  Svjedočanstvo na Radiju Notre-Dame u siječnju 1993., navodi o. Pascal Ide u Est-il possible de pardonner?, Éditions Saint-Paul, str. 128.