Zvučalo to ugodno ili ne, od prvoga grijeha čovjek se mora boriti za svoju ljubav protiv različitih napasti. Tko želi ostati vjeran, unaprijed se mora pridržavati određenih pravila koja se katkad čine dosadnima – možda i s obzirom na svoju posve osobnu slabost prema napastima u određenim situacijama koju samo on sam poznaje.

Takva su pravila razvili svi narodi. Pritom je bilo, i ima još uvijek, pretjerivanja u jednom ili drugom smjeru koja su često ovisna o gledanju na spolnost i napose o položaju žene u društvu. Sjetimo se primjerice pitanja mode ili propisa o kupanju nekada i danas. Nerijetko takve društvene konvencije odražavaju također i licemjerje koje muškarcima dopušta ono što ženama ogorčeno zabranjuje. Kritički preispitano ipak se pokazalo da ona najčešće imaju istinsku bit.

Važniji od vanjskih pravila ponašanja su, kao i uvijek u pitanjima koja se tiču čovjeka u njegovoj biti, nutarnji zakoni ljubavi i pameti. Kako bračna nevjera kao i svaki drugi grijeh počinje u srcu, potrebna je posve određena suzdržljivost misli i posebice pogleda jer »Tko s požudom pogleda ženu, već je u svome srcu s njom učinio preljub«, kaže Isus i svatko zna koliko je to istinito.

Kako je poznato, čak i od države određeni programi o tumačenju spolnosti tvrde da možemo u mislima, gledanjem filmova ili također igrajući se činiti sve što nam »godi«. Ipak primjećuju da pritom ne bi trebalo zatrudnjeti i rađati neželjenu djecu, dobiti kakvu bolest ili doći u sukob sa zakonom. Uostalom, iste grupe koje tako govore trude se da zakone liberaliziraju koliko je god to moguće – kakva zloporaba divnog pojma slobode!

Ali takvi su programi u proturječju s elementarnim iskustvom čovjeka sa samim sobom. Ako sanjamo o nasilju u spolnosti i ako to požudno gledamo u filmu – da navedemo jedan primjer – onda samo ovisi o prilici kada će netko u svome stvarnom životu sa snova ili filma preći i na djelo.

Svakodnevni put k novom početku i ispovijed

Ljubav zapravo nije ugrožena samom nevjerom, nego puno prije i neovisno o njoj u svakodnevnim trzavicama: ovdje mala bezobzirnost, ondje loša riječ ili uzbuđeno prepiranje, onda opet ledena tišina ili jedna vrsta borbe za vlast s obzirom na ovu ili onu stvar u zajedničkom životu.

Ukratko rečeno: oholost, taština, egoizam i svako drugo loše ponašanje koje ljudsko srce poznaje, prisutni u braku, ugrožavaju i opterećuju ljubav. Ponajprije i zato što nedostatak ljubavi kod onoga koga volimo dvostruko boli. Stoga brak može uspjeti samo ako se pročišćuje kajanjem, priznanjem krivnje na jednoj strani i istinskim praštanjem na drugoj strani i to redovito, koliko god je to potrebno. To je, tako reći, međuljudski ili bračni oblik »ispovijedi« u kojoj je svatko nekad pokornik, a nekad ispovjednik. I premda kod toga nije riječ o sakramentu u pravom smislu riječi, i u tome prebiva bogati Božji blagoslov! Tu je lakše vjerniku. On uvijek ponovno doživljava kako je ovisan o Božjem smilovanju; tim je lakše spreman oprostiti i drugoj osobi. Da pomogne čovjeku u ovoj teškoj, ali doslovno potrebnoj dužnosti, Bog je Crkvi darovao ispovijed. Tko se upusti u ovaj proces obnove, kako je on osmišljen, ne primjećuje samo kako ovaj način prevladavanja krivnje odgovara našoj naravi, nego kod toga neposredno doživljava što je pomirenje i kako ono može uspjeti. Ponajprije svaki čovjek mora naučiti sebi priznati svoje pogreške i izdržati takve gorke spoznaje. On mora moći priznati je da unatoč svim razlozima rasterećenja on bio i da sada jest odgovoran za svoje djelovanje i da je on sam ovdje ili ondje nešto skrivio.

Težak je, ali i napose oslobađajući drugi korak koji se traži od pokornika: on svoje grijehe ne treba samo smisliti u potaji, pa ni samo paušalno i općenito ih priznati i kod toga se tako reći, skriti u nepreglednom mnoštvu svih drugih grešnika. Nije dosta samo reći: »Da, da, i ja sam grešnik kao i milijuni drugih«, nego se od pokornika traži da grijehe izgovori pred živom osobom, i to u konkretnosti koja daje spoznati: To sam uistinu učinio i nikoga drugog za to ne mogu okriviti! To je ista neposrednost sposobnosti priznanja kao i u odnosu s drugim ljudima kojima se isto tako valja ponekad ispričati.

Razotkriti grijehe kao grijehe doista znači pokazati svoju slabu stranu i stoga nas čini ranjivima. U ispovijedi čovjek može pokazati svoju slabu stranu, i to iz ovog razloga:

Premda je inače preporučljivo gotovo nigdje ne pokazivati »svoju lošiju stranu«, u ispovijedi čovjek osjeća kako ljubav postupa s krivnjom. Na priznanje grijeha slijedi odgovor opraštanja, dobrote i smilovanja. Stoga je ovo razotkrivanje samog sebe isto tako ljekovito i dobro kao kad bolesnik pušta k sebi liječnika i pritom trpi bolove. Glavno je da on ozdravi! Kako je nekad zatvorenicima bila lancima svezana željezna kugla za nogu koju su stalno morali za sobom vući, tako je čovjek svezan sa svojom krivicom i ne može se osloboditi svojim snagama. Svećenikovo odrješenje nije ništa drugo nego kidanje lanaca, pa čovjek može teret koji ga je tako mučio konačno odbaciti i ostaviti. Njegova »željezna kugla« nije više »njegovo« breme, ona ostaje, slikovito govoreći, ležati pokraj ceste, i u pogledu unatrag biva sve manja i manja dok konačno posve ne nestane kao prošlost koja čovjeka više ne može uhvatiti, pa iako ostavlja možda čak i ožiljke koji još bole! Uostalom, i za zakazivanje na području spolnosti svakako vrijedi ono što je sveti Župnik Arški, kojemu nikako ne možemo predbaciti laksizam, ovako formulirao: »Lakše je doći u nebo, nego u pakao, tako je veliko milosrđe Božje! Naše su greške zrnca pijeska u usporedbi s moćnim brdom Božjeg milosrđa.«

Gornji tekst je izvadak iz knjige Mary Beth Bonacci Prava ljubav. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.