Moje ime nije važno, ali smatram da je važno mladima reći istinu o vezama, pa bih željela s vama podijeli svoje svjedočanstvo življenja predbračne čistoće. Imam 24 godine i završen fakultet. Do istinitosti življenja predbračne čistoće kao najispravnije priprave za brak došla sam vlastitim iskustvom na koje sam se odlučila nakon slušanja svjedočanstava nekoliko bračnih parova koji su sada u sretnim brakovima. Ta toplina i nježnost u njihovim očima dok se gledaju i pričaju jedno o drugom u meni je izazvala želju da jednog dana i ja s mužem imam takav odnos pun ljubavi (nasuprot mnogim primjerima nesretnih brakova iz moje okoline). Fino ponašanje jedno prema drugom se donekle može i odglumiti, ali iz ovih parova je isijavala neka posebna neovozemaljska sreća, a u očima im se nazirala ogromna količina ljubavi koju imaju jedno za drugo što kod ostalih parova nisam uočavala. Poželjela sam takav odnos i sebi i svim drugim parovima (jer na ovom svijetu fali LJUBAVI, prave ljubavi, a ne one „filmske“).

Odlučila sam malo istražiti recept po kojem su oni živjeli svoje veze i u ruke su mi dospjele knjižice patera Vatroslava Frkina o hodanju i braku. Sad vidim da on nudi jako skup recept za skladan brak, ali jako uspješan ako ga se par drži. Po njegovu dugogodišnjem iskustvu, za dobru pripremu za brak potrebno je da se par upoznaje isključivo putem razgovora bez ikakvog fizičkog kontakta i potrebno je da oboje upoznaju različite načine funkcioniranja jedno drugog jer muškarci i žene nisu isti i ne mogu jedno drugo prosuđivati po sebi. Na taj način uz jak duhovni život (molitva, ispovijed, česta pričest) mladić i djevojka se međusobno prvo duhovno povezuju tijekom hodanja, a nakon toga u braku i fizički. Baš zbog tog duhovnog sjedinjenja nema straha da će u braku doći do nekompatibilnosti prilikom fizičkog sjedinjenja.

I tako sam ja u svoj svojoj povrijeđenosti nakon dugogodišnjeg življenja u svjetovnoj vezi i predbračnom odnosu, donijela čvrstu odluku da ću od tog trenutka živjeti u čistoći, samostalno i u vezi ako budem u njoj. Počela sam moliti za svog budućeg, ne dečka ovaj put, već muža. Bilo mi je dosta življenja u vezama u kojima sam stalno u neizvjesnosti hoće li me zaprositi ili ne, misli li ozbiljno ili ne… bila sam odlučna: želim muža, a ne više neozbiljne dečke i veze. Sad je samo bilo pitanje – gdje naći dečka koji bi pristao na sve ovo? Činilo se kao nemoguća misija. Kratko nakon toga sam upoznala jednog pobožnog dečka i krenula su naša druženja. Bio je upoznat s mojim željama za takvom vezom i pristao je na to. Nakon samo mjesec dana rekao je da mu ipak nije toliko stalo do mene da pristane na takvu žrtvu (to je izveo na takav način da sam ja ispala kriva za prekid jer previše tražim od njega). Nakon nadobudnog početka, malo sam počela klonuti. Nakon nekoliko mjeseci upoznajem drugog dečka i opet ista priča – ja previše tražim, to nije moguće i naravno slijedi prekid (u kojem sam opet ja okrivljena kao glavni krivac jer previše tražim). Moram priznati da me to njihovo ponašanje jako pogodilo jer su ti prekidi uglavnom došli iznenada, a do tada su bili jako fini prema meni i puni „ljubavi“. Ispočetka me to zbunjivalo, ali sam shvatila da je to jednostavno njihov način testiranja granica kod cura, a nakon što vide da nisu dorasli zahtjevima koji od njih traže ogromnu žrtvu, uglavnom odustaju jer prema dotičnoj curi nemaju dovoljno ljubavi. Tako da ovaj način hodanja curama preporučujem kao siguran pokazatelj koliko je kojem dečku stalo do vas i do veze s vama.

Nakon drugog „neuspjeha“ kao da sam postala opreznija. Nakon duže vremena mi se svidio drugi dečko, ali zbog straha da opet ne budem povrijeđena, odlučila sam da ga prvo upoznam kroz neobavezna druženja u grupi, a tek nakon što budem sigurna da je ok momak, iznesem mu svoje stajalište o vezama. Druženje je potrajalo dugih šest mjeseci prije nego je postalo očito da se i ja njemu sviđam i da bi moglo biti nešto više iz tog našeg druženja. Nakon što se poteglo pitanje o tome kako dalje, iznijela sam mu kakvu vezu želim. Zbog njegove prve reakcije na rečeno pomirila sam se da od te veze ništa neće biti.

Ideja o tome mu je bila glupa i to mi je otvoreno rekao (a zapravo je smatrao da je to moj način da ga se riješim jer nemam hrabrosti to reći – kasnije priznao). Odlučila sam da o tome više nećemo razgovarati i da ću mu dati vremena da razmisli (jer ne susreće se s takvim prijedlogom veze svaki dan) i samo smo se nastavili družiti kao prijatelji. Kako idućih mjesec dana nisam mijenjala svoje ponašanje prema njemu, počeo je polako prihvaćati moju ideju i ponudio da pokušamo s takvom vezom, pa kako god da bude. Pristao je na vezu bez poljubaca, ali je poželio da ipak ostavimo povremeno držanje za ruke i zagrljaje kao dio veze. S vremenom, zbog zagrljaja i držanja za ruke došlo je do velikih napasti na području čistoće, pa smo odustali i od njih.

Kako je vrijeme prolazilo, postao je sve nježniji i otvoreniji u izražavanju svojih osjećaja, a pažnja mi je iskazivana na mnoge originalne načine. Sada nakon godinu dana kad gledam napredovanje svog dečka, vidim da je daleko dogurao – iz mladića postao je pravi muškarac. Postao je odgovorniji i vremenski točniji, brine da mi je u svakom trenutku ugodno s njim, nastoji me usrećiti na sve moguće načine, savršeno je organiziran u izvršavanju svih svojih poslovnih obaveza između kojih nađe vremena i za mene, ne dolazimo kasno doma i naši odnosi s članovima naših vlastitih obitelji su se poboljšali, kao da sve sjeda na svoje mjesto kad se poslušaju i pokušaju živjeti Božje zapovijedi.

Prije nekoliko dana pale su i zaruke čime je dokazao da zaista misli ozbiljno. Pripreme za vjenčanje i mjesto stanovanja su većim dijelom njegova briga, naravno za sve se obavezno savjetuje sa mnom – iako sam rekla da prihvaćam sve njegovo jer znam da će dati sve od sebe da mi ugodi. Ne mogu vam opisati bliskost koju osjećam s njim, kao da su nam duše srasle u jedno. Zbog izostanka fizičkog kontakta, emocije nas ne ometaju u racionalnom donošenju važnih odluka, što je posebno važno za djevojke s obzirom na to da one kroz emocije doživljavaju svijet oko sebe, što uglavnom odudara od stvarne slike. Muškarci su puno racionalniji u doživljavanju svijeta i smatram se sretnom sad kad imam muškarca pored sebe koji zna umiriti moje ponekad preemotivno doživljavanje okoline s jedne strane i objasniti mi stvarnu situaciju, a s druge strane ja kao žena svojom osjećajnošću omekšavam njegovu mušku grubu racionalnost što mu olakšava iznošenje osjećaja. Iako ovo možda zvuči jednostavno i lagano, zapravo je bilo teških situacija i napasti u našoj vezi, posebno u periodu kad bismo možda i nesvjesno zanemarili sakramente i molitvu. Ovo je ukratko moje svjedočanstvo kako sam pronašla sreću, prvo u Bogu, a zatim tu sreću dijelim sa zaručnikom kojem je Bog također na prvom mjestu. Time smo se uvjerili da je istina da ako je Bog na prvom mjestu, onda je sve ostalo na svom mjestu.

Mladima treba reći istinu, jer ono što svijet govori kako veza treba izgledati (predbračni odnosi, življenje zajedno prije braka, homoseksualne veze, abortus…) je laž iz dna pakla kojom se želi uništiti stup društva, a to je obitelj. Sve što oni danas slušaju o življenju je da treba sve probati i u svemu uživati maksimalno, da Crkva sve zabranjuje da bi lakše kontrolirala ljude. Iz svog iskustva vam kažem da to nije istina. Veću slobodu osjećam sada živeći kako naš dragi Isus nalaže, nego nekad prije živeći svjetovno, zarobljena pornografijom i u vezi prepunoj navezanosti na dečka. Crkva ne smatra spolni odnos nečim prljavim, već svetim, zato i naučava da mu je mjesto samo u sigurnosti braka gdje su supružnici vezani sakramentom.

Svima toplo preporučujem da nabavite i pročitate knjižice patera Frkina (nisu skupe, a isplati ih se prolistati – ima ih kupiti u Verbumu) ili poslušate svjedočanstva parova koje je on vodio na njihovu putu prema braku – desetljećima je radio s parovima i smatram da ima dovoljno iskustva na tom polju da bi nam mogao dati valjane savjete. Također možete poslušati i predavanja don Damira Stojića na teme hodanja i braka i pronaći još mnogo literature na ove teme na internetu u pdf formatu.

Znam da je ovaj način hodanja težak, ali iz iskustava mogu reći da se isplati.
Odvažite se! Vrijedni ste žrtve!

Bog vas blagoslovio, u našim ste molitvama.

I.B. | Bitno.net