Dok se spremam zaključiti djevojačko razdoblje svog života i uploviti u bračne vode, mnogo sam razmišljala o blagoslovima i frustracijama s kojima sam se nosila živeći u ovom stoljeću kao neudana katolkinja.

U tekstu koji slijedi navela sam neke od stvari koje su mi ljudi govorili tijekom posljednjih deset godina, od moje 22. do 32. godine. No možda i vi imate neka slična iskustva (svakako ih dodajte u komentarima!). Nadam se kako ćete se vi koji još uvijek niste u braku dobro nasmijati, a vi koji niste sigurni kako pomoći svojim neudanim prijateljicama u prijelaznom razdoblju njihovih života, možda pronađete odgovor kako im ne odmagati svojim savjetima.

Prije nego što započnem, neka upozorenja:

1. Ovaj popis se ne odnosi na ono što bi vam rekao duhovnik ili terapeut (iz očitih razloga), osim možda za stavke pod brojem 3 i 6, no ja doista ne poznajem niti jednog uglednog duhovnika ili terapeuta koji bi ikad nešto takvo rekao.

2. Ako vaša neudana prijateljica, koju dobro poznajete, zatraži vaš savjet, onda možda neki od ovih prijedloga budu korisni, ali svakako ih uzmite sa zadrškom.

3. Ako vam se neudana prijateljica žali jer nema nikoga, a vi pouzdano znate da ona ne čini ništa kako bi to promijenila, onda vam možda nešto iz ovog članka bude od koristi.

Većina neudanih žena koje poznajem su barem razmislile o toj opciji, a mnoge (kao što sam i sama) su se iskušale u tome. Prilično je uobičajeno u današnje vrijeme odlučiti se za to, a ja također poznajem i neke žene koje su na internetskim katoličkim stranicama pronašle svoje muževe. Neke žene se opiru ideji pronalaženja dečka na takav način jer se ne osjećaju dovoljno opušteno zbog različitih osobnih razloga. U redu je svojoj neudanoj prijateljici iznijeti vlastito pozitivno iskustvo, ali svakako pokušajte ne inzistirati da se ona okuša u tome.

Ako je vaša prijateljica/član vaše obitelji aktivna u svojoj katoličkoj vjeri i ima prijatelje, razumljivo je pretpostaviti kako je već članica neke takve grupe za mlade. Možda je već bila u svim grupama ili je pak voditeljica neke od njih. Neke od tih grupa su doista prekrasne: u njima se potiče zajedništvo i ponekad ljudi tamo upoznaju svoje buduće supružnike. No, to nije uvijek slučaj! Možete čak živjeti u gradu koji je poznat po sličnim zajednicama za mlade, a da ste i dalje frustrirani jer nikako da upoznate nekoga s kime biste izlazili.

Odgovor koji se preporučuje u takvim situacijama: “Joj, baš ti hvala. Stvarno ne znam kako to da mi Gospodin još nije poslao pravog čovjeka na moj put, ali sigurna sam da jednog dana hoće. Moli i dalje za mene.” Uistinu, što drugo na to reći?

Ovakav komentar je doista bolan jer sugerira kako je njezina krivnja to što još nije udana. Možda je tomu tako, ali naglašavanje toga svojoj neudanoj prijateljici doista nije od koristi.

Ako vaša prijateljica odbija izlaziti s nekim tko nema luksuzan automobil ili ne zarađuje mnogo, onda je možda i prikladno reći joj nešto slično. No, ako ona ne želi izlaziti s nekim koga ne zanima duhovnost, tko ne želi moliti s njom ili ne želi odgajati djecu kao katolike, ili s nekim tko ju fizički ne privlači, ili joj je ubitačno dosadan, onda ona nije previše izbirljiva. Njezini kriteriji nisu tada previsoki. Ona zna koje su to stvari u kojima ne želi činiti nikakve kompromise, i pokušava vjerovati kako Bog ima nekoga za nju u koga se neće morati prisilno zaljubljivati… to je sve dobro. U redu, možda će morati neke svoje romantične ideale i maštarije prilagoditi stvarnosti (i sama sam to morala), ali ne mora se zadovoljiti s onim što nije njezin izbor.

Primjerice: slanje različitih poveznica koje se tiču devetnica kako bi našle buduće muževe, komentiranje njihovih fotografija uz natuknice o tome kako su dostupne ili slobodne i slično. Mislim da ne trebam uopće pojašnjavati zašto ovo nije dobro.

Možda se ovo samo odnosi na one tvoje prijateljice koje su sklonije paničarenju, a kojima savjet “Nemoj se oko toga brinuti” ne pomaže, jer se one stalno brinu oko toga. Puno bolje je reći: “Molim se za tebe.”

Možda će vam se ovo činiti kao neka krajnost, ali stvarno mislim kako su jedini ljudi koji bi nešto trebali reći neudanim osobama o mogućnosti duhovnog poziva njihovi duhovni voditelji (uz časne iznimke mistika poput Majke Terezije ili sv. Ivana Pavla II.). Već ranije sam pisala o tome kako me moja intenzivna čežnja i žudnja za Bogom nekako nukala da postanem časna sestra, a to bi se samo dodatno potaknulo kada bi mi dobronamjeran prijatelji i obitelj predlagali da razmislim o duhovnom pozivu, jer: 1. volim Isusa, 2. volim moliti, 3. imam dvije diplome iz teologije, 4. po struci sam nastavnik. Po svemu tome sam se objektivno činila kao savršena kandidatkinja za samostan.

Postojao je samo jedan problem: nisam imala nimalo želje stupiti u neki red, čak i nakon što bi moja zebnja i strah splasnuli te sam o tome mogla iskreno razmisliti. Tako da u slučaju da vas vaša prijateljica upita za mišljenje o njezinu pozivu, a vi ste u molitvi razlučili trebate li joj reći nešto o tome ili ne, onda joj nešto recite. No, ako vas ne upita, onda je bolje vjerovati joj kada misli da je pozvana na bračni suživot.

Iako ja doista zagovaram spajanje ljudi koji nisu u vezi, vjerujte mi na riječ: nijedna djevojka ne želi izaći s nekim tko joj je “namješten”. Nitko nije savršen, ali ako netko o kome razmišljate stvarno treba duhovnika, ili terapeuta ili dobrog muškog prijatelja koji će ga pokrenuti, onda on nije spreman ni za brak, a ni za tvoju prijateljicu.

Christina Dehan | www.theevangelista.com

Prijevod: T.S. | Bitno.net