Ima katolika koji stupe u brak s katolicima, i žive prelijepim životom. Ima katolika koji stupe u brak s katolicima, a stvar završi razvodom. Ima katolika koji stupe u brak s nekatolicima, i izgube vjeru. A ima i katolika koji stupe u brak s nekatolicima, a čiji se bračni drugovi obrate, i par živi sretno do kraja života.

Sve sam to spomenuo jer želim reći da svaka situacija može poći u svakakvim pravcima. Ne postoji čarobni sastojak ili rješenje za krizu u romantičnim vezama. Nema jednoga načina kako završiti s nekime tko vas podupire u vašoj vjeri, a istovremeno je iznimno kvalitetan životni partner. Stvarnost je to da je svaka situacija neprestano pod pritiskom i utjecajem okolnosti, a što je još važnije – pod utjecajem je slobodne volje. Slobodna volja je okosnica života. Netko mi je nedavno ispričao sljedeću usporedbu – dva su brata odrasla uz oca alkoholičara. Jedan je postao alkoholičarem, a drugi nikada nije popio ni kapi alkohola. Kao odrasle ljude pitali su ih zašto piju ili ne piju, a obojica su dala jednak odgovor: „Moj je tata bio alkoholičar.”

Slobodna volja je konačni čimbenik pri odlučivanju u svakoj ljudskoj situaciji – radilo se tu o stavu, okolnostima, vezama, ili odabirima. Naša slobodna volja zasigurno je uvijek pod utjecajem naših rana ili naših uvjerenja, no naša slobodna volja nam nikada nije posve oduzeta.

Dakle, okolnosti i slobodna volja glavni su akteri u ovoj temi, ali iz mojega iskustva, razlika između hodanja s katolicima i hodanja s nekatolicima jest okolnost koja je prilično ozbiljna.

Kada mi je bilo devetnaest godina, bio sam u vezi s mladom ženom čiji su vjerski temelji bili – blago rečeno – slabi. Odrasla je u obitelji u kojoj se nije prakticirala nikakva vjera, i bila je iznimno kritično nastrojena prema Katoličkoj Crkvi i njezinu nauku. Bila je za pravo na pobačaj, bila je žestoka ateistica, a što se tiče morala, tu ju je ponajviše zanimala inkluzivnost i druga aktualna društvena pitanja, a ne toliko bezvremenska moralna uvjerenja. Zajednička točka bile su nam glazba i umjetnost, kao i naša sposobnost da o svemu raspravljamo nadugo i naširoko, a često bismo se složili da se ne slažemo. Veza nam nije trajala više od šest mjeseci.

Kada smo prekinuli, srce mi je bilo slomljeno. Uistinu mi je bilo stalo do nje kao osobe. Ona to nije znala, ali prekinuli smo jer mi je svećenik odbio dati odrješenje za grijehe koje sam počinio s njom. Taj isti svećenik slušao je tu istu ispovijed od mene tjedan za tjednom, svih tih šest mjeseci. Na kraju mi je rekao da moram prekinuti s tom djevojkom, inače mi on neće dati odrješenje. Završio je ispovijed riječima: „Ako želiš odrješenje, možeš otići drugome svećeniku u drugu ispovjedaonicu, i on će ti dati odrješenje.”

Nisam otišao drugome svećeniku. Znao sam da moram čuti riječi ovoga svećenika. Morao sam živjeti sa stvarnošću svojih grijeha kako bih pronašao motivaciju da ih se stvarno odreknem. Živio sam na takav način da nisam živio u skladu istinom Evanđelja. Živio sam „konstantinovsko katoličanstvo”: „Ako se krstim točno prije nego što umrem, onda ću odmah otići u raj!” Dakle, čekaj s obraćenjem do posljednje minute, i tako ćeš imati najbolje od oba svijeta!

Ono što mi je taj svećenik pokazao jest da su plodovi moje veze s tom mladom ženom grijeh, a prema tome i smrt. Plodnost je ono što neizbježno proizlazi iz nečega, bilo da vi to namjeravate ili ne. Iako sam svojim ljudskim emocijama bio veoma vezan uz tu djevojku, i bio sam joj veoma privržen, i bilo mi je veoma stalo do njezine dobrobiti i spasenja, plodovi te veze i dalje su bili smrt – u ovome i u sljedećemu životu.

Plod jedne katoličke veze

Trinaest godina kasnije oženio sam se ljubavlju svojega života. Moja supruga Emma najviše je vjerom ispunjena, najljepša, najmudrija i najplodnija žena koju sam ikada upoznao, i naša veza donosi život i meni i svijetu.

Na mnoge je načine ljudska privrženost koju imamo prema nekoj osobi gotovo identična tome, čak i ako je moralni sadržaj te veze loš, nezdrav, ili ako zbog grijeha nema povezanosti s Božjom milosti. Mi se i dalje možemo osjećati povezani s tom osobom, ili imati emocionalni osjećaj ljubavi za tu osobu. Ono što vezu čini posebnom jest njezina plodnost. Razlika između moje supruge i žena s kojima sam hodao u svojim mlađim godinama jest to što je veza s mojom suprugom ne naprosto emocionalna i ispunjena privrženošću, nego je i izgrađujuća i plodna. Zapravo, tako plodna da je se i stvarno utjelovila u obliku maloga djeteta. No ne samo djeteta – nego i doživotne predanosti pune ljubavi, u braku – gdje će to dijete biti odgojeno u sigurnosti, zaštićeno, uz ljubav i stabilnost. Iza sebe smo ostavili košnicu osjećaja i strasti, i stupili smo u kontemplativnu dubinu uistinu plodne veze. Jedino autentičan i milošću ispunjen brak može to učiniti. Jedino brak učinjen svetim po suradnji s milošću može vezu povesti od neplodne do plodne.

Dakle, ako ste u situaciji gdje izlazite i pokušavate pronaći nekoga kome možete povjeriti svoj život, važno je u obzir uzeti sljedeće čimbenike: dovodi li vas plodnost te veze bliže Bogu? Je li ona plodna dobrotom, istinom i ljepotom? Ne želim reći „nemojte hodati s nekim tko nije katolik”, jer – iskreno – neki ljudi koji sebe smatraju katolicima su stvarno grozni, a mnogo ljudi koji nisu katolici bili bi odlični bračni drugovi. Uvijek postoje iznimke.

Moj savjet o vezama za one koji hodaju s osobom koja nije katolik

Ono što bih volio da sam znao o hodanju s osobama koje nisu katolici jest da je općenito poželjnije hodati s nekime čija su najdublja uvjerenja o tome tko je Bog i što znači biti čovjekom usklađena s vašima. Zapravo je još važnije da njihovi najdublji stavovi nisu toliko usklađeni s vašima koliko su usklađeni s istinom. 

To je razlog zašto su u srži ratova često upravo vjera i filozofija. Ljudi su duboko uvjereni u vlastita vjerovanja, i to toliko da to često dovede do rata. A ono što se dogodi u braku jest da vaša uvjerenja izađu na površinu, sviđalo se to vama ili ne, i to često u našim obiteljima uzrokuje male ratove. Ti ratovi često su jednostavne stvari, poput toga hoćemo li živjeti zajedno prije nego što se vjenčamo; stvari poput pitanja o spolnosti, ili političkih preferencija. Supružnici ne bi trebali ratovati jedno protiv drugoga – trebali bi zajedno ratovati protiv zla i neistine. Dakle, veoma je važno poći s točke jednakoga shvaćanja dobra i zla.

Bilo u romantičnoj ili u platonskoj vezi, jedan važan način da se doznaju stvari o bilo kome s kime biste htjeli biti u vezi jest da pitate što on ili ona smatra pogrešnim. Dobro pitanje za postaviti bilo kome jest: „Što smatraš nemoralnim?”

Pitanje osobu natjera da negdje povuče crtu. Svi mi imamo crtu. Veoma malo nas je dovoljno sveto da ta crta bude točno kao kod Isusa. Kada budemo mogli pronaći tu crtu, jasnije ćemo vidjeti koliko se s drugom osobom poklapamo u najvažnijim vidovima života. Ta crta također otkriva što je osoba voljna, a što nije voljna učiniti. To također može biti i pitanje kojim se otkriva ranjivost, jer se njime često otkriva što je osoba učinila, i što će vjerojatno činiti. A to su pitanja koja su najvažnija onda kada se pripremate svoj život (i svoju djecu) u potpunosti dati u ruke drugome ljudskome biću. Radije nego da ignorirate dugoročna i duboko ukorijenjena uvjerenja osobe u koju ste zaljubljeni – kao što sam ja bio učinio – suočite se s njima posve izravno. Pitajte. Raspravljajte. I stvarno doznajte kome predajete svoj život i vrijeme.

Jedna druga stvar za koju bih volio da sam znao o hodanju s osobama koje nisu katolici jest da moji osjećaji nisu toliko važni koliko ja mislim da jesu. Ono što je važno jest dobrota koja iz te veze proizlazi. A dobrota koja proizlazi iz veze – da budem iskren – često nije popraćena iznimno dobrim osjećanjem. Bitni su plodovi. Ono što se često dogodi jest da mi postanemo preokupirani održavanjem dobroga osjećaja u vezi, a kada toga ne bude, onda postanemo obeshrabrenima, ili nam se čini da nešto nije u redu. No plodna veza ne samo da će nam dati milost da mognemo svladavati vrhunce i udoline u nepredvidivoj „vožnji” ljubavi, nego će ona također donijeti plodove, a ti plodovi postanu posve neovisni izvori radosti.

To pomalo nalikuje Presvetome Trojstvu. Otac se raduje Sinu, a Sin se raduje Ocu, i to toliko da od Oca i Sina izlazi plod Duha Svetoga, koji postaje novim izvorom radosti.

Da sam bio realan u vezi sa samim sobom, sa svojom vjerom, i sa svojom budućnosti, veoma bih brzo bio shvatio da će me te veze u koje sam stupao, s ljudima koji ne dijele jednaka uvjerenja kao i ja, u konačnici lišiti mene samoga, moje vjere, i moje budućnosti.

Za svakoga tko je još u putešestvijama izlazaka i ljubavnih veza – budite hladne glave. Znajte da ona veza koja će vas ispuniti nije ona veza koja će nužno učiniti da se cijelo vrijeme osjećate dobro. A veza koja se čini savršenom neće osobu posve ispuniti. U konačnici će vas ispuniti Isus. No ako ste pozvani na brak, Isus će vas preko vašega supružnika preobraziti. To će vam dati plodnost koja će vaš život ispuniti istinskom dobrotom; otpornu, lijepu; plodnost koja će vas svojom svetošću ispuniti. 

Izvor: Catholic link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.