Događalo mi se da mi se djeca koja su se izgubila u trgovini uhvate za ruku i čvrsto me se drže, da mi se djeca na misi smješkaju kada me vide preko mamina ramena, a svako nekoliko mi neko dijete samo od sebe priđe i zagrli me.

Djeca me vole. Ja volim djecu.

Da budem iskrena, mislila sam da ću dosad imati svoju djecu.

Kao djevojčica i kao tinejdžerka maštala sam kako ću biti majka. Htjela sam imati jedan od onih lijepih domaćinskih prizora velikoga kuhinjskog stola, s velikim poslužavnikom u sredini, s kojega hranu uzimaju brojne ruke i ručice – dječaci i djevojčice, biološka i posvojena djeca, djeca u skrbništvu, pa čak i učenici na razmjeni. Cijelo sam to vrijeme bila dadilja. Kada je trebalo odlučiti se što ću raditi u životu, znala sam da želim biti učiteljica – savršen posao za ženu koja želi imati obitelj.

Negdje u cijelome tome procesu sam odustala od toga sna. 

Dijelom je to bila svjesna odluka, a dijelom ne. Mislim da sam odustala od toga jer je s vremenom postalo jasno da se san neće ostvariti. Dio mene rezonirao je da nema smisla maštati o djeci ako u cijeloj toj stvari nema muža. To bi u jednom smislu bilo trčanje pred rudo.

Dva su desetljeća vrlo brzo prošla, i shvatila sam da su preda mnom, u mojoj učionici, sjedile tisuće djece, ali da nijedno ne sjedi za mojim kuhinjskim stolom.

Prošloga proljeća, usred korizme, navršila sam četrdeset godina. Četrdeset mi je godina, neudana sam i nemam djece. Pustinja korizme činila se posve prikladnom, ali ja ipak nisam bila nimalo deprimirana. 

Za vrijeme te korizme Bog mi je pokazao kako je ispunio toliko mojih snova preko tisuća učenika koje sam poučavala kroz osamnaest godina učiteljevanja u katoličkim školama. Ne bi mi bio dao taj dar da sam imala vlastitu djecu.

Majčinstvo kojega neće biti

Ipak mi nedostaje obiteljski život, i ne volim živjeti sama. Za mene više nisu privremeni sustanari, jer oni nisu isto što i obitelj koja zajedno raste. Moj će sljedeći sustanar biti moj muž. 

U svibnju sam doznala da sam žrtva rezanja proračuna u školi u kojoj sam radila. Prvi put otkada mi je bilo pet godina neću se pripremati za školsku godinu. Nema više djece. Nema ni muža u bliskoj budućnosti.

Tko zna mogu li uopće imati djecu – sada ili ikada.

Kako bilo, većini samaca koje upoznajem potreba za biološkom djecom visoko je na popisu. Kada vidim tu obaveznu točku u njihovu profilu, ili kada ih čujem kako s entuzijazmom govore o mogućnosti da jednog dječaka uče igrati američki nogomet ili da plešu s vlastitom djevojčicom, srce kao da mi se pomalo lomi. Vjerojatno je stvar u tome da više ne vjerujem da ću ja biti dio toga.

Ne želim biti razlog što neki muškarac nije mogao ispuniti svoje snove, i ne želim da me netko želi ili voli zbog moje plodnosti. Gdje ću to stići ako se vjenčamo, a ispostavi se da ne možemo imati djece? Kako bih mogla živjeti s pomišlju da sam ga razočarala u njegovoj najdubljoj želji – da ima dijete? Bi li me volio zbog mene same, s djecom ili bez njih?

Četrdeset mi je godina, neudana sam i nemam djece. Nekada mi se čini kao da nisam živjela, da sam i dalje djevojčica koja čeka da se život dogodi. Nekada mi se pak čini da je sva radost života negdje u prošlosti, i da su sve moje prigode prošle.

No to nije tako. Lagali su nam. Uvjeravali su nas da se sva sreća nalazi samo u osnivanju tradicionalne obitelji.

Nije tako!

U životu je mnogo različitosti. Ne postoji unaprijed određen raspored i način kako se život treba odvijati.

Biblijske žene

Na tu me istinu podsjećaju biblijske žene. Za Saru i Elizabetu mislilo se da već odavno ne mogu imati djece. Debora je kao sudac izraelskoga naroda bila moćni vođa. Estera je bila ponizna kraljica. 

A Marija, naša Blažena Majka, sigurno se ne uklapa u plastični kalup ideja o ženstvenosti koje ima ovaj svijet. Da budem iskrena, ponekad budem ljubomorna na Mariju, jer je bila blagoslovljena majčinstvom kao mlada djevojka. Zatim me ona podsjeti da nije sve prošlo u pelenama i rođendanskim zabavama.

Daleko od toga.

No ona, i druge žene iz Biblije, podsjećaju me da Bog ima jedinstvene planove za nas, i da su Njegovi putovi daleko iznad naših putova. Možda Njegov put uključuje to da jednoga dana budem majka ili pomajka. Ili On to možda ispunjava preko mojih nekadašnjih učenika, kumčadi i nećakinja. Možda ima na umu posve nov, još veličanstveniji plan. S Bogom je sve moguće.

Dawn Franzen | Catholic Match Institute

Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preuzet s dopuštenjem sa stranice Catholic Match, internetske platforme za spajanje katoličkih samaca.