Diskriminacija žena u crkvenoj povijesti

Žene su gotovo u svim kulturama i religijama na ovaj ili onaj način bile zapostavljane i potlačene; uostalom, upravo su to činili i sami »prosvjetitelji« 18. stoljeća.

Ali to nikako ne mijenja povijesnu krivnju i samih kršćana. I u njihovim su se redovima muški ponos, muška udobnost i muška želja za gospodarenjem pretvorili u strukturalni grijeh diskriminacije žena. Jedan od razloga zaslijepljenosti savjesti koja ide s tim bio je, s jedne strane, duh vremena te, s druge strane, »doslovna« tumačenja Biblije koja su gospodarenje muškaraca nad ženama prikazivali prirodnom nužnošću, Božjom voljom te pravednom kaznom s obzirom na čovjekov pad (»Eva je ponajprije sagriješila i zavela muža!«). Postoje doista »opasna« biblijska mjesta čije se krivo tumačenje i prevođenje olako može pretvoriti u patnju žena, a često se tako i dogodilo: »A on će gospodarit nad tobom«, kaže Bog u pripovijesti o prvome čovjekovu grijehu i mnogi su tumači od »će« načinili »treba«, od konstatacije naredbu: »On treba gospodariti nad tobom.«

Papa ne oklijeva govoriti o »opravdanom otporu« protiv ovog tumačenja koje je usmjereno protiv žena te pojašnjava da ovdje spomenuto gospodarenje muškarca ne odgovara božanskom redu, nego je posljedica grijeha koju valja prevladati.126 Svaka diskriminacija žena oprečna je evanđeoskom nauku i duhu Katoličke Crkve.

Razvoj feminizma

Protiv zapostavljanja i ugnjetavanja žena ponajprije su digli svoj glas ženski pokreti. Ivan Pavao II. hvali ostvarenja ove generacije žena kao »veličanstveni proces oslobađanja«.127 Ali u šezdesetim je godinama današnji »feminizam« sa svojim različitim pokretima zamijenio ženski pokret.

a. Protukršćanski, marksistički inspirirani feminizam jednakosti

Na pitanje kojeg je spola njegovo dijete, jedan je čovjek odgovorio: »To će poslije ono samo odlučiti!« Je li to neka šala? Nipošto, ova je priča bila u jednim američkim novinama i točno odgovara ideologiji onog feminizma koji prenosi marksizam na odnos između muškarca i žene koji tvrdi da su proletarijat žene, a muškarci izrabljivači koji gospodare pomoću obitelji. Njima se moraju preoteti reproduktivna sredstva pravom na kontracepciju i pobačaj. Iz toga nastaje bespolna »jednakost« spolova tako da svatko može izabrati »ulogu« koju kani igrati – muškarac ili žena.

Smiješno ili protuprirodno? Misle li feministkinje i na osakaćivanje dječaka i djevojčica da ih tako reći učine bespolnima? Ne, ali prave razliku između biološkog »spola« čovjeka (»spolnost«) i društvenog »spola« (u engleskom zvanoga gender »rodnost«). Ova rodnost sastoji se, kaže se, samo od »društveno konstituiranih uloga« u koje se djeca uvode odgojem – u ulogu muškarca ili žene. Pritom se pozivaju na čuvenu rečenicu Simone de Beauvoir: »Nitko se ne rađa kao žena, ženom se postaje.«128 Odatle i čudnovato intenzivni interes feministkinja za homoseksualnost, jer se čini da se time ostvario san.

Feministički »idejni čvor« – »spol« jednog čovjeka samo je umjetna odgojem stvorena »uloga« koju netko igra – presijeca Amerikanka Dale O’Leary jednom jedinom rečenicom: »Ja ne igram ulogu majke, ja jesam majka!« No ipak, kako je samo jaka ova ideologija pokazuje činjenica da je na Svjetskoj konferenciji o ženi u Pekingu zatraženo priznanje »određenja individualnoga seksualnog identiteta« kao ljudsko pravo. Da ideologinje ovoga feminizma u Katoličkoj Crkvi vide svoga najljućeg neprijatelja, isto se tako dâ shvatiti, kao i to da se time uopće ne promiču stvarni interesi žena.

b. Žensko-centrirani feminizam

Dok opisani smjer feminizma želi izjednačiti žene s muškarcima i muškarce sa ženama, žensko-centrirani feminizam uzdiže na tron sve što je žensko. Kako se pritom razmišlja, dâ se dobro pokazati na temelju nauka Christe Mulack, jedne od vodećih predstavnica ovog usmjerenja. Prema njezinu uvjerenju žena je nadmoćnija od muškarca u mnogim stvarima: Ona može rađati djecu, ona dulje živi i otpornija je. Na duševnoj razini žene su senzibilnije i imaju bolju intuiciju, osposobljene su da svijet cjelovitije percipiraju. U ophođenju s drugima pokazuju se miroljubivijima, obazrivijima i spremnijima za suradnju s drugima. Jesu li muškarci i žene jednako vrijedni? Nipošto, kaže Ch. Mulack, žene su nadmoćnije od muškaraca i muškarca uopće smatra odstupanjem od ženskog temeljnog spola čovječanstva.

Tipična za ovaj feminizam je i tvrdnja da je glavni izvor spoznaje »žensko iskustvo« koje muškarci naravno nemaju i stoga ga ne mogu ni opovrgnuti. Time je i razgovoru muškaraca i žena uskraćen zajednički temelj.

c. Feministička »teologija«

U međuvremenu je nastala čak i »feministička teologija«. Zacijelo je dobro kada se pitanje o ženi promatra u svjetlu vjere i isto je tako lijepo da danas i žene poučavaju teologiju, a ne samo muškarci. Tako shvaćenu »feminističku teologiju« valja pozdraviti.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Druga slika nastaje kada bacimo pogled na ona uvjerenja koja se danas zastupaju uime »feminističke« teologije. Jer neovisno o hvalevrijednim iznimkama, takva teologija nerijetko cvjeta divljim cvjetovima: 1976. u Bostonu se održala »Prva nacionalna konferencija za žensku duhovnost« sa sloganima kao »Božica živi« i »Biti žensko je božanski«. Konferencija je preporučila ženama da kod kuće postave oltar sa zrcalom kako bi se stalno prisjećale da su one božice.129 Umjesto da razmišljaju o Bogu, takve feministkinje tvrde da je kršćanska slika Boga instrument ugnjetavanja žena i stoga je radikalno odbacuju.

Kod mnogih »feminističkih teologinja« jednostavno se više ne zna zašto inzistiraju na oznaci »teologija«, budući da su već poodavna očito izgubile vjeru.130

Novi feminizam prema Ivanu Pavlu II.

Kritika ovih radikalnih feminizama nipošto ne smije dovesti do odbijanja opravdanog zahtjeva koji Crkva priznaje:

»Dolazi vrijeme, već je tu, u kojem se promaknuće poziva žene razvija u punini, vrijeme u kojem žena osvaja prostor svoga društvenog utjecaja i položaja kakva do sada nikad nije imala« – što je bilo istaknuto na Drugome vatikanskom saboru.131

Što, dakle, valja činiti? Protukršćanskim »feminizmima«, a time i protiv žena usmjerenim »feminizmima«, kršćani moraju suprotstaviti istinsku poruku evanđelja za ženu i moraju se potruditi oko toga da to ne ostane samo na lijepim riječima. Potrebno je razviti istinski, autentični, katolički »novi feminizam« i ostvariti ga unutar društvenih i crkvenih struktura – Ivan Pavao II. upravo je to i zahtijevao!132 Žene se trebaju moći ostvariti u svim područjima kao žene, sa svojom posebnom karizmom, a da se ne moraju ugledati u muškarce.

Pravilno shvaćeno, katolici bi isto tako svakako trebali biti feministi u ovom smislu, kao što se trebaju zalagati za zaštitu nerođenih. Jedan stav vrijedi kao značajka »angažirano-kritičnog« katolika, drugi kao »tipično konzervativan«. Štoviše, istina je da se katolik koji doista poznaje svoju vjeru zalaže za jedno i za drugo. Samo je istina u interesu dotične osobe. Stoga se istodobno bori za interese žena onaj koji nastupa protiv pobačaja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andreasa Launa Ljubav i partnerstvo. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


125 Usp. Ivan Pavao II., Pismo ženama, 3.
126 Usp. Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 10.
127 Ivan Pavao II., Pismo ženama, 6.
128 Beauvoir, Geschlecht, str. 141. sl; 675.
129 Usp. M. Hauke, Gott oder Göttin? Feministische Theologie auf dem Prüfstand, str. 42 sl.
130 Osobito dobar prikaz feminističkih ideja daje M. Hauke u svojoj knjizi Gott oder Göttin?
131 Citirano prema: Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 1.
132 Usp. Ivan Pavao II., Evangelium vitae, 99.