Sjećam se žene koja se tužila kako teško može izdržati u braku jer joj suprug ne dopušta da se dalje izvanredno školuje, da ima jednom tjedno slobodnu večer za sastajanje sa svojim kolegicama s posla i da drugačije organiziraju svoje slobodno vrijeme. On joj je govorio: “Ako je meni dovoljna srednja stručna sprema, zašto bi tebi trebala viša? Ako je meni najljepše kod kuće uz televiziju, zašto i ti u tome ne uživaš? Ako me toliko voliš, zašto se ne prilagodiš meni? Ja sam tražio ženu koja će misliti, osjećati i ponašati se kao ja. I na to si pristala. Sjeti se da smo o tome razgovarali! Zašto sada tražiš nešto drugo?”

On je tražio ženu koja će ga podržati u njegovu načinu života, koja će misliti i ponašati se poput njega, koja će biti njegova kopija, koja će mu omogućiti da i dalje živi kako je živio ranije. On joj nameće svoj stil života. Želi da sebe u njoj vidi, prepozna i na taj način potvrdi sebe i svoj život. Želi nastaviti istim životom, ali sada udvoje, s onim tko će mu olakšati njegov dosadašnji život, ali u njegovu dosadašnjem obliku. Ne želi drugačiji život. Nameće ženi ponašanje koje poznaje i na koje je naučen.

To je razlog mnogih bračnih sukoba. Pojavljuje se tek kasnije, kada prođe prva zaljubljenost i intenzivna međusobna zainteresiranost. Tada se počinju zaboravljati prva obećanja, dogovori i planovi i razmišljati o sebi, a ne samo o partneru. Traži se i “vlastito mjesto pod suncem”. Dolazi do sukoba međusobnih očekivanja. Niti jedan ne želi biti kopija, duplikat, zrcalo drugoga. Žele biti zajedno, ali i sačuvati svoju autonomiju, individualnost, posebnost. Ne žele nestati jedno u drugomu, nego zadržati sebe uz drugoga, ostati svoj uz drugoga, biti zajedno uz pravo na sebe i na svoju različitost.

Ako želimo održati dugoročan i kvalitetan bračni odnos, tada moramo misliti i na ovaj problem, koji se prije ili kasnije pojavljuje u svakome braku. Potrebno je međusobno pomiriti potrebu za zajedništvom i suradnjom s jedne strane i potrebu za neugroženom individualnošću svakoga bračnog partnera. Samo osobno uvažavani i individualno sačuvani u stanju smo ostvariti dugotrajnu iskrenu bračnu zajednicu. Ljubav u kojoj se osjećamo osobno ugroženi i prisiljeni na žrtvovanje sebe i svoje posebnosti, ne zaslužuje naziv ljubavi i ne može trajati duže vrijeme, a nikako do kraja života.

Kako taj problem rješavam u vlastitome braku? Vodim li računa o tome da je i moj bračni partner osoba, individua, ličnost sa svojim potrebama, željama, planovima, mislima i osjećajima različitima od mojih? Priznajem li mu pravo na tu različitost i posebnost ili tražim od njega da misli i osjeća kao i ja, da želi i treba što i ja, da uvijek planira i očekuje kao i ja, da bude, jednostavno, “drugi Ja” žrtvovan meni i mojim mislima, potrebama, željama i planovima? Je li mi jasno, da samo slobodni, neugroženi i različiti možemo ostvarivati kvalitetan brak i kvalitetno roditeljstvo?

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.