Najprije, veliko pomirenje s velikim neprijateljem laska našemu egu. Više nas na to može natjerati oholost, kojoj smo tako skloni, nego milosrđe. Ali pomirba u krugu svojih nema ništa čime bismo se uzdizali, tu je milosrđe bez bilo kakva ukrasa, konjica bez konja. Manje junaštva zahtijeva biti heroj, nego biti suprug ili otac. Heroja nosi osjećaj da se hvata ukoštac sa strašnim gorostasom; ocu je poznata poniznost kada stoji razoružan pred bijesom svoje kćeri. A kada heroj uspije s gorostasom zapaliti lulu mira, to je za naslovnicu; no kakvu pozornost javnosti da izazove činjenica ako je otac uspio da kći s njime lijepo razgovara za doručkom?

Nadalje, samo oni koje ljubimo mogu nas dovesti do izvršenja savršena zločina. Ne moraju posjedovati posebno lukavstvo ili zloću. Jednostavno, oni su s nama u našemu stanu, pod istim krovom, znaju svaku pukotinu u našemu oklopu. A kreću u napad neposredno prije odlaska na spavanje ili dok se još nismo pravo ni probudili. Ne čine to stoga što su dotada bili pritajeni u zasjedi, nego svagdanje gužvanje čini da zanemarimo sliku o sebi koju održavamo u društvu. U predsoblju, kuhinji, kupaonici, onaj koji je opustio uzde sudara se s onim koji je zanemario mjere opreza. U obitelji se grdi sve u šesnaest i s manje skrupula nego što ih ima među političkim protivnicima. A kako nas ljubav kojom se uzajamno nosimo čini duboko ranjivima, udarci mogu pogađati izravno u srce i ne dodirnuvši tijelo, ne ostavivši na njemu ni najmanju ogrebotinu.

Naposljetku, ako ste kršćanin, sve skupa još je bolnije. Kada je riječ o barbarima, za njih imamo opravdanja. Ako imamo posla s neznancima, oprezni smo. Ali kada je riječ o „braći“ (to je Petrovo pitanje Isusu: Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? – Mt 18,21), sve se kreše u lice, predbacuju stvari koje ne pokazuju samo da nismo sveti, nego i gubitak volje da to postanemo.

Što je više istine, manje je ugodnosti; neophodno je oprostiti više od sedamdeset sedam puta sedam. Krist nas upozorava da obiteljski odnosi u njegovu svjetlu dovode do poteškoća od kojih ih je polutama čuvala: Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi (Mt 10,34–36). Kako bi uopće ljudi mogli nastaviti usred tih svagdanjih trenja ako neprestance ne praštaju?

Ako ja sa svoje strane povučem neki potez pun osjećajnosti, moja draga i nježna supruga ne može se suzdržati da i ona, kako kaže, ne „isprazni svoju vreću“: da bi bila u potpunosti otvorena za moju srdačnost, drži potrebnim rasteretiti na meni sve optužbe koje joj tište dušu.

Opravdano postupa tako i time mi iskazuje veliko povjerenje. Po njezinu, to je kao da moj buket cvijeća primi i istrese mi na glavu tovar smeća – priznajem, mojega smeća – pa mene potom posve mine želja da joj pružam to cvijeće, koje više i nije jako svježe. No tada naglo počnem sanjati kako bi bilo da me doziva neka ljupka neznanka i moli da je izvučem iz šapa okrutnih makar uzbudljivih razbojnika. Moram, međutim, priznati da duh kavalirštine nije u tomu klišeju o vitezu u sjajnu oklopu. On je u nastavku priče, a u tomu su pogledu bajke veoma nerazgovjetne, nakon što je princ oženio princezu i nakon što su dobili mnogo djece, a ljupka neznanka postaje nalik na okrutna razbojnika…

Najkraće rečeno, žena mojega života mora prvo postati žena moje smrti da bi mogla biti žena mojega uskrsnuća. Moram dakle oprostiti toj ženi koja me kinji tražeći od mene da je molim za oproštenje. Komunicirati s njom ne samo preko naših pročelja nego i preko naših podruma, jaraka, podzemnih ili skrivenih tamnica. Prigoda koja se pruža može izgledati sićušna. Ipak, vjernost u malim iskušenjima omogućuje nam da se odupremo u velikima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabricea Hadjadja “Uskrsnuće – upute za uporabu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.