Michael Lukas Moeller opisuje takve brakove kao neosviještene, u kojima bračni partneri ne shvaćaju, da se moraju okrenuti svom odnosu, da bi ga održavali, a niti osjećaju da za njega moraju nešto učiniti. Oni “ne znaju, da ne znaju” brinuti i održavati svoj odnos. Kada partneri postanu svjesni poremećaja u odnosu, ne znaju što trebaju učiniti da ga poprave. Nemaju uzora niti predodžbu kako bi mogao izgledati dobar odnos. Posljedica je odsustvo odnosa u odnosu. Razvijaju bračni odnos bez odnosa, koji je opasniji nego razvod, a može se protegnuti godinama. Bezodnosni odnos je u najboljem slučaju mrtvi mimoodnos umjesto živi suodnos. To je umiranje para unutar postojećeg para. Posljedica je odsustvo razgovora u odnosu. Partneri razgovaraju premalo o bitnim stvarima. Premalo izmjenjuju svoja međusobna doživljavanja. Američki parovi razgovaraju 4 minute, a njemački 2 minute na dan. Bez razgovora se ne može živjeti nijedan odnos. O konfliktima treba u odnosu razgovarati, a osjećaje međusobno podijeliti. Žalost, razočaranje, srdžba se potiskuju i pojavljuju kao simptomi. U takvim odnosima nema užitka. Dolazi do deerotiziranja i deseksualiziranja bračnih odnosa. Erotika nestaje pod teretom razdražljivosti i rezignacije. Uživanje je u opadanju. Parovi se sve manje vole. Vjera u veliku ljubav nestaje.

Koliko taj opis odgovara i našem braku? Koliko minuta dnevno razgovaramo s našim bračnim partnerom o bitnim stvarima i problemima našeg braka, ne samo o bankovnim računima, o kupovanju novog auta, o popravcima u vikendici i slično, nego i o onome što se događa među nama u najintimnijim trenucima, kako se stvarno osjećamo u sebi, što doživljavamo u bračnom krevetu, jesmo li već davno iznutra i de facto “razvedeni”?

Malo razmišljamo da postoje dva razvoda braka. Prvi je formalni, pred sudom s urednim papirima, a drugi je unutarnje emocionalne, odnosne naravi, kojega ne izgovaramo pred drugima niti pred bračnim partnerom, a često niti sami sebi. To je prešutni, unutarnji otkaz našem braku uz sačuvanu vanjsku fasadu i formalnost, pa čak i obaveze i dužnosti, koje iz toga proizlaze. To je brak za djecu i susjede žrtvovan roditeljstvu i obitelji, ali bez stvarne unutarnje veze i smisla, bez duha i duše. Takav se mrtvi brak onda održava “trećim” ili “trećom” izvana ili rutinom, navikama, linijom manjeg otpora i komoditetom iznutra.

dr. Pavao Brajša

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Brak naš svagdašnji”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.