Søren Kierkegaard rekao je da čovjek čista srca nepogrješivo slijedi jedan cilj. Taj je cilj Božja volja. Ako naša srca nisu sjedinjena s Bogom, ostaju beznadno podijeljena. Što je dakle nečistoća? Nečistoća je odijeljenost od Boga. Među ostalim je i zloraba spolnosti. Odijeljeni smo od Boga kad god slijedimo napasti i činimo što nije dopušteno.

Nečistoća ne dolazi izvana. Ne možemo je se ni osloboditi na izvanjski način. Ona nastaje u našim zamišljanjima i predodžbama i počima iznutra djelovati poput neke zapaljene rane:

A on reče: “I vi još uvijek ne razumijete? Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod. Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne onečišćuje čovjeka.”. (Mt 15,16-20).

Nečisti duh ne će biti nikada zadovoljan. On se nikada ne osjeća savršenim i zato želi nešto ukrasti, a potom želi još više i više. Nečistoća prlja dušu, grize savjest, uništava nutarnje međuovisnosti života i konačno vodi duhovnoj smrti.

Nečisto srce nije ni zadovoljno, ni slobodno

Ako ne štitimo dušu protiv nečistoće, dajemo demonskim snagama slobodni prostor, a one onda imaju moć ovladati ne samo spolnim, nego i svakim drugim područjem našega života. Nečistoća se može odraziti i kao prekomjerno bavljenje sportom, kao neumjerena potreba dokazivanja sebe ili želja za vlašću. U čistoći ćemo živjeti samo ako dopustimo da nas Krist vodi, a svaka druga moć koja nama ovladava prlja našu dušu.

Iskorištavanje drugoga čovjeka za zadovoljavanje svoje požude čin je nečistoće. Isto vrijedi i za svaku vrstu tjelesnih intimnosti koje nisu povezane s nakanom sklapanja trajnoga saveza.

Najgori se oblik nečistoće sastoji u spolnome odnosu (ili drugim vrstama spolne djelatnosti) uz plaćanje. Čovjek koji se upušta u to – po riječima apostola Pavla – „postaje jedno tijelo sa bludnicom“ jer se služi tijelom drugoga čovjeka kao stvarju kojom zadovoljava svoje požude. Čini i zločin, ne samo protiv drugoga čovjeka, nego i protiv svoga tijela.

Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (1Kor 6,15-20).

Pa i u samome braku spolno zadovoljavanje radi njega samoga nema ništa zajedničkoga s Bogom. Von Hildebrand opisuje odnos obavljen na ovakav način kao otrovnu ovisnost koja sapinje i uništava.

Velika bi bila pogrješka vjerovati da je nedostatak spolnih potreba suprotnost od nečistoće. Naprotiv, nedostatak spolnih potreba čak nije ni dobro tlo za plodnu čistoću. Čovjek bez osjećaja nepotpuno je biće. Ne samo da mu nedostaje nešto prirodno, nego nešto što njegovu cijelomu biću daje „boju“.

Ljudi koji teže za čistoćom ne preziru osjetilnost. Slobodni su od farizejskoga straha i ne postaju licemjeri. No, nikada ne gube strahopoštovanje pred otajstvom spolnosti i drže se od toga daleko, s dostojnim poštovanjem, dok ne osjete Božji poziv za ženidbom.

Bog želi dati svakomu srcu sklad i jedinstvenu jasnoću. U tome je čistoća (Jak 4,8). Eberhard Arnold piše:

Kao što karakteru srca nije jasno i jedinstveno ili „jednostavno“ kako Isus kaže, tako je srce slabo, umorno i nespremno, nesposobno primiti volju Božju za velike zaključke i jaka djela. To je razlog zbog kojega je Isus dao značenje nutarnjem jedinstvu, čvrstoći, jednostavnosti, zatvorenosti i odlučnosti. Čistoća srca nije ništa drugo nego nepodijeljena cjelovitost koja zna nadvladati požude koje tjeraju i oslabljuju čovjeka. Samo će u odlučnoj čvrstoći srce biti spremno za primanje, iskreno i ispravno, utješno i mudro, čvrsto i jako.15

Poniznost je ključ čistoće

U blaženstvima Isus blagoslivlja blage i one čista srca, kaže da će oni posjedovati zemlju i gledati Boga. Čistoća i poniznost idu zajedno jer obje izlaze iz potpunoga predanja Bogu, bez toga ih nije moguće. Čistoća i blagost nisu urođene krjeposti, za njih se mora uvijek iznova boriti. Kršćanin jedva može težiti za nečim višim.

Borba protiv spolne nečistoće nije samo problem mladih koji odrastaju. Često i s većom zrelošću borba nije ništa manja, potrebno je doživotno usavršavanje. Usprkos svemu, trebamo imati hrabrosti. Ako Isusa za to zamolimo, on će se zauzimati kod Boga za nas. Po njemu se možemo oduprijeti svakoj napasti (1Kor 10,13).

Samo ponizni mogu doživjeti neograničenu dobrotu Božju. Oholima to ne će biti moguće. Oholica se otvara svim vrstima zala: nečistoći, laži, krađi i spremnosti na ubijanje. Gdje je god nešto od toga učinjeno, korak prema ostalima nije tako velik. Samouvjereni čovjek koji se u svojem trudu oko čistoće oslanja na sebe, uvijek će posrnuti. Ponizan čovjek ima snagu Božju na svojoj strani, može i pasti, ali će ga Bog podignuti.

Naravno da trebamo Isusu predati cijeli život, a ne samo područje nutarnjih borbi. Isus nadvladava požude koje nas razdiru i raspršuju naše snage. Što nas jače zahvati Isusov duh, tim bliže dolazimo do našega konačnoga određenja. 

Tko je čista srca?

Bonhoeffer je napisao: „Tko je čista srca? Samo onaj koji je potpuno predao Isusu svoje srce da jedino on u njemu vlada, onaj čije srce nije uprljano vlastitim zlom, ali ni svojim dobrom” .16 Propovijed na gori pokazuje kako Isus ozbiljno shvaća borbu za čistoću. „A ja vam kažem da svatko tko s požudom pogleda ženu, u svom srcu je počinio preljub” (Mt , 28). Činjenica da Isus govori o nemoralnim mislima neovisno od nemoralnih djela pokazuje nam od kolike je važnosti imati netaknuto srce u ovoj borbi.

Čist čovjek može u spolnim stvarima jasno razlučivati dobro od zla. On je sasvim svjestan dobrih i lijepih stvari u tome području i prepoznaje te vlastitosti kao dar Božji. On isto tako dobro zna da i najmanja zloraba ovoga dara otvara vrata Zlom i on zna da se svojom snagom ne može podići ako padne u tome. Iz toga razloga čisti muškarci i žene izbjegavaju situacije koje bi mogle uprljati njihove duše. Misao da druge navode na grijeh odbijaju s gađenjem.

Od velike je važnosti da u borbi za čistoću odbacujemo sve što pripada u područje spolne nečistoće, uključujući pohlepu i taštinu, ukratko svaki oblik ovisnosti o uživanju. U ovome području nema polovičnosti, pa niti bezopasnoga koketiranja s požudom. Vrijedi samo kategorično odbijanje. Ako su nam srca čista, spontano reagiramo protiv svega što može zaprijetiti čistoći.

Kršćanka zajednica ovdje nosi veliku odgovornost. Ona se mora dnevno skrbiti za ozračje čistoće među svim članovima (Ef 5, 3-4). Borba za čistoću ide ruku pod ruku s borbom za pravednost jer bez osjećaja pravednosti nije moguća prava čistoća srca (Jak 1 26-27). Čistoća srca ne odnosi se samo na područje spolnosti. Čovjek onečišćuje svoje srce ako pusti bližnjega da ide spavati gladan. Iz toga su razloga prvi kršćani Bogu predavali sve što su imali: jelo, piće, posjed, tjelesne i duševne sposobnosti. Bili su jedno srce i jedna duša i svime su zajedno upravljali.

Brak samo po sebi ne jamči čistoću srca

Zabluda je vjerovati da borba za čistoću završava sa sklapanjem braka. Brak može biti i zamka. Mnogi mladi misle da će problemi nestati čim se vjenčaju. U stvarnosti neki problemi tek nastaju.

Savez između muža i žene velika je milost. On ima svoje spasiteljsko djelovanje, posebno na ja okrenuto djelovanje. No, ovo spasonosno djelovanje braka ne može nikada biti sasvim savršeno. Nitko ne može nositi, niti uklonit grižnju savjesti drugoga. Samo je po Isusu moguće da se drugi oslobodi.

Vjenčani list nije nikakvo jamstvo za čistoću. Gdje nema pravoga odnosa prema Bogu, intimni život vrlo brzo izgubi svoju vrijednost i svoje dostojanstvo. Postat će svrhom sam sebi. I u braku površno zadovoljavanje zamračuje osjećaje i može srušiti otajstvo saveza muža i žene. Zato bi se svaki bračni ljubavni čin trebao odvijati u istome ozračju kakvo je tražio Bog od Mojsija kad se približavao gorućemu grmu: „Skini obuću, jer mjesto na kojem stojiš sveto je“ (Izl 3,5). Ponašanje pri tome mora biti prožeto strahopoštovanjem prema Stvoritelju i otajstvu braka.

Ljubavni čin, kao sjedinjenje muža i žene koji se obavlja pod Božjim okriljem, ispunja božansku zadaću na jedan dubok način: Bog je ljubav, mir i potpuno tajanstven. U njemu nema ničega životinjskoga i nasilnoga, nego se stvara jedinstven savez međusobno duboke ljubavi, spremne na žrtvu.

Ako supružnici ovako doživljavaju bračni čin, onda osjećaju da njihov savez nije zamišljen da bude sam. Oni ne smiju nikada zaboraviti da po njihovu činu jedna nova duša može biti pozvana iz vječnosti na ovaj svijet. I ako su oni stvarno ponizni, dobivaju takvo strahopoštovanje pred svetošću ove stvarnosti da njihovo sjedinjenje može biti i molitva.

Tko je živio nečistim životom, nikada ne će shvatiti veličanstvenu dubinu spolnosti, nego je to moguće samo po Kristu. Samo po njemu možemo biti potpuno ozdravljeni. Znamo da ćemo njemu biti jednaki… jer ćemo ga gledati kakav jest. I svatko tko ima ovu nadu čisti se, kao što je on sam čist.

Preuzeto iz knjige Johanna Christopha “Seks, Bog i brak”.