U CRKVI GOSPE FATIMSKE

Premijera dokumentarnog filma o fra Flavijanu Šolcu ‘Dobri pastir’ u Borovu naselju

Dokumentarni film o fra Flavijanu Šolcu dojmljivo je svjedočanstvo o svećeniku koji je u teškim i olovnim vremenima u kojima se našao hrvatski narod na prostoru bivše države sav svoj život posvetio istom tom narodu da mu prenese i sačuva vjeru

U organizaciji župe sv. Josipa Radnika iz Borova naselja i Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika, u nedjelju, 26. svibnja 2019., s početkom u 19,30 sati u crkvi Gospe Fatimske (dvorana pastoralnog centra) Lička 23 a, u Borovu naselju, održat će se premijera dokumentarnog filma „Dobri pastir“, redatelja Srđana Segarića i producenta Antuna Ivankovića.

Dokumentarni film o fra Flavijanu Šolcu dojmljivo je svjedočanstvo o svećeniku koji je u teškim i olovnim vremenima u kojim se našao hrvatski narod na prostoru bivše države sav svoj život posvetio istom tom narodu da mu prenese i sačuva vjeru. Scenarij filma temelji se na intimnoj verziji Flavijanova života kroz autentične iskaze svjedoka toga vremena koji svjedoče o njemu. Vizualno se film bazira na arhivskoj građi: fotografijama, dokumentima i filmskim zapisima iz tih vremena.

Rođen je u Virovitici 31. srpnja 1933. godine. Kao mladić stupio je u franjevački red, te je zaređen 29. lipnja 1952. godine u Zagrebu. Godine 1962. dolazi u Borovo naselje s teškim zadatkom, da organizira vjerski život, uglavnom radnika tvornice Borovo. Uporno i uz mnoge poteškoće uspijeva kupiti zemljište i gradi zajedno sa svojim vjernicima crkvu Gospe Fatimske u Borovu naselju.

Gradnja crkve je herojsko djelo kad se uzme u obzir da je pater Flavijan uspio sagraditi tu velebnu crkvu i samostan u mjestu okruženom komunistima koji su bili neobično žestoki. Gradnja je trajala punih 14 godina, a dana 13. svibnja 1981. godine na blagdan Gospe Fatimske crkva je posvećena.

U Ilok dolazi 1984. godine za župnika i gvardijana, gdje aktivno djeluje do 17. listopada 1991. godine, kada je nakon srpske agresije bio prisiljen napustiti župu i samostan. Smjestio se u Rijeci, gdje pastoralno djeluje među prognanim vjernicima na prostoru Primorja i Istre.

Sve godine progonstva bio je oslonac i tješitelj prognanika iločkog i vukovarskog kraja te je podržavao vjeru u povratak na rodnu grudu. U Ilok se vraća u proljeće 1998. godine, gdje djeluje kao vjeroučitelj, vodi duhovnu skrb u Domu starih i nemoćnih. Nakon duge i teške bolesti, 16. studenoga 2017., u varaždinskoj bolnici umire.