Prije nekoliko dana dovršio sam svoje godišnje redovito sudjelovanje na nizu predavanja u trajanju od tjedan dana, pod naslovom „Postati liječnikom”, namijenjenome studentima Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Minnesoti. Namjera toga tjedna jest privući studente treće i četvrte godine s različitih rotacija na različitim lokacijama, i omogućiti im da se ponovno povežu jedni s drugima dok razmišljaju o prošlosti i planiraju budućnost. Radi se o iskrenome nastojanju da se hiperučinkovitim, premorenim studentima, koji su na rubu izgaranja od umora, vrati osjećaj zvanja.

„Zašto je književnost važna u prakticiranju medicine” moj je skromni doprinos sedmodnevnome razgovoru. Počet ću tvrdnjom da je kontrakulturno natuknuti da bi današnji student trebao ozbiljno uzeti u obzir da čita Roberta Frosta, Williama Shakespearea, Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga, Jane Austen, i Dantea (među brojnim drugima). Kao prvo, studenti su pretrpani poslom, i jedva nalaze vremena pročitati svoje zadaće o kliničkim problemima toga dana. Kako da se koncentriraju na „Hamleta” kada se muče da shvate zatajenje srca? Kao drugo, izgleda da je narativ u većini fakultetskih okruženja pun prijezira prema klasicima. Klasike – ako ih se uopće proučava – često se predaje uz zamornu dekonstrukciju i nemilosrdnu političku prizmu. Moderna beletristika – izgleda da se tako govori studentima – isprana je i čista od predrasuda slabo prosvijećene prošlosti. G. K. Chesterton jednom je prigodom čuo te argumente, i zafrkantski je uzdahnuo: „Moj stav prema napretku prešao je iz antagonizma u dosadu. Odavno sam prestao svađati se s ljudima kojima je četvrtak draži od srijede zato što je četvrtak.”

No dopustite da kažem sljedeće: književni klasici nisu klasici zato što imaju nevjerojatne agente koji ih cijelo ovo vrijeme reklamiraju. Klasici ostaju klasicima zato što govore nešto trajno o nama. Nije li zanimljivo kako velika književnost unatoč razlikama u kulturi, jeziku, stilu, ili eri, prelazi granice? Čak i danas romani, kratke priče, i pjesme koje su napisali odavno pokojni muškarci i žene i dalje izvanredno proniču u najdublje ljudske istine. Dostojevski je unatoč svojemu melankoličnome ruskome mentalitetu briljantno opisao ljudske tendencije koje veoma živo vidimo svakoga dana. Shakespeareov jezik je zahtjevan, ali mane njegovih likova ponekad su upravo moje mane. Priče Jane Austen potječu iz predviktorijanske kulture, ali dosjetljivost Elizabeth Bennet nadmašuje dosjetke i najpoznatijih današnjih kasnonoćnih komičara. Prije više od stotinu godina francuski pjesnik Charles Péguy s time se slaže kada kaže: „Homer je ovoga jutra nov, a možda ništa nije staro kao današnje novine.” 

Odvojite trenutak i pogledajte kako u Tolstojevoj „Ani Karenjinoj” naočiti Aleksej Vronski, ljubavnik udane Ane Karenjine, susreće Anina sinčića. Tu nalazimo samu bit skrivenoga stida:

„Djetetova prisutnost uvijek je, uvijek, u Vronskome izazivala onaj neobični osjećaj neobjašnjivoga gađenja koji je u posljednje vrijeme doživljavao. Prisutnost toga djeteta izazivala je i u Vronskome i u Ani osjećaj sličan osjećaju mornara koji prema kompasu vidi da je smjer u kojemu se hitro uputio daleko od ispravnoga, ali da zaustaviti njegovo kretanje nije u njegovoj moći, da ga svaki trenutak nosi sve dalje i dalje, i da priznati sebi to zastranjenje od ispravnoga smjera jest jednako priznavanju svoje sigurne propasti.”

To je dijete, sa svojim nevinim pogledom na život, bilo kompas koji im je pokazao točku do koje su stigli otišavši od onoga što su poznavali, a nisu htjeli poznavati.

Ili proživite tjeskobu Elinor Dashwood u romanu Jane Austen „Razum i osjećaji” dok ona pati uz bolesničku postelju svoje voljene mlađe sestre Marianne. Čini se da se ona pita: „Hoće li smrt doći brzo? Kako ću nastaviti živjeti?”

„Bila je to noć gotovo podjednakoga trpljenja za obje. Sat za satom prošao je kod Marianne u besanici, boli i deliriju, a kod Elinor u najokrutnijoj tjeskobi, sve dok se nije pojavio gospodin Harris, ljekarnik. Njezine su strepnje bivale sve većima, i svojom su snagom bile naplata za svu njezinu nekadašnju bezbrižnost. […] To je kidalo srce jadnoj Elinor, koja je, prekoravajući sebe što nije ozbiljno shvatila tolike dane bolesti, i očajnički čeznući za nekakvim trenutačnim olakšanjem, zamišljala da će svako olakšanje uskoro biti uzaludno, da se svaka stvar previše odgađala, i zamišljala je svoju izmučenu majku kako stiže prekasno da vidi ovo drago dijete, ili da je vidi pri pameti.”

Ili se osjetite zakopanima pod težinom očaja kada se Shakespeareov kralj Richard II. nađe nemoćnim, ostavljenim na milost i nemilost gnjevnoga Henryja Bolingbrokea, vojvode od Hereforda:

„Nije važno gdje; neka nitko o utjesi ne govori:

govorimo o grobovima, o crvima, i epitafima;

neka nam prah bude papir, a suznim očima

pišimo na njedrima zemlje riječ „žalost”,

birajmo izvršitelje i razgovarajmo o oporukama:

ali ipak nemojmo, jer što možemo ostaviti u baštinu

osim svoga tijela u zemlju položena?

Naša zemlja, naš život, i sve je Bolingbrokeovo,

i ništa osim smrti i toga komada jalove zemlje

što služi kao omotač našim kostima

ne možemo svojim zvati.

Za ime Božje, sjednimo na zemlju

i pripovijedajmo tužne priče o smrti kraljeva;

kako su neki bili zbačeni; neki poginuli u ratu,

neki progonjeni duhovima onih koje su sami zbacili;

neke su njihove žene otrovale: neki su u snu ubijeni;

svi umoreni: jer unutar one prazne krune

koja obvija smrtne sljepoočnice kralja

stoluje Smrt…”

I dok Duh svojom smrtonosnom rukom pokazuje na usamljeni nadgrobni spomenik izdržite najcrnji strah i strašno obraćanje Ebenezera Scroogea pokraj groba u djelu Charlesa Dickensa „Božića pjesma”:

„Prst pokaza iz groba na njega, a zatim prema sebi.

‘Ne, Duše! O ne, ne!’

Prst je i dalje bio tamo.

‘Duše!’ uzviknuo je, držeći se čvrsto njegove halje, ‘poslušaj me! Nisam čovjek koji sam bio. Zbog ovoga razgovora neću biti čovjek kakav sam mogao biti. Zašto mi pokazuješ ovo ako više nema nade za mene!’

Po prvi put ruka kao da je zadrhtala.

‘Dobri Duše’, nastavio je, pavši na zemlju pred njim: ‘Tvoja narav zagovara za mene, i žali me. Potvrdi mi da još mogu drugačijim životom promijeniti ove sjene koje si mi pokazao!’

Dobrostiva je ruka drhtala.

‘U svojemu ću srcu častiti Božić, i nastojat ću ga obdržavati cijele godine. Živjet ću u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Duhovi svega trojega nastojat će u meni. Neću zanemarivati poruke koje oni naučavaju. O, reci mi da mogu izbrisati natpis na ovome kamenu!’”

Prisjetite se svoje prve ljubavi i svojih bračnih zavjeta, i pogledajte odražavaju li se vaši najdublji osjećaji u najnježnijim stihovima pjesme Roberta Burnsa A Red, Red Rose („Ruža crvena”):

O, ljubav je moja kao ruža crvena,

u lipnju nanovo procvjetala:

O, ljubav je moja kao glazba

što se slatko, skladno svira.

Koliko si ti lijepa, ljupka moja djevojko,

toliko te ja duboko ljubim;

i ljubit ću te i dalje, draga moja,

i kad sva mora presuše.

I kad sva mora presuše, draga moja,

i stijene se na suncu otope;

i ljubit ću te i onda, draga moja,

kada pijeska života više ne bude.

I zbogom ti, ljubavi moja jedina!

I zbogom ti, za jedno vrijeme!

A ja ću opet doći, ljubavi moja,

pa trebalo prijeći i deset tisuća milja!”

I na kraju razmišljajte o najuzvišenijemu blaženstvu u Danteovu srcu dok promatra Kraljicu neba okruženu anđelima:

„A tamo u sredini vidjeh, raširenih krila,

tisuću anđela – ne, mnogo više od toga – 

kako se raduju, svaki u posebnome poslu svome

i u sjaju svome jedinstven posve.

A smiješeći se razonodama i pjesmama njihovim

vladala je tamo ljepota, radost svima.

Kad govoriti mogao bih

onako kako zamišljam, svejednako bio bih prisiljen

na šutnju o spomenu i trunka

nagovještaja ljepote njezine. Bernard vidje

moje oči prikovane za nju od koje on nikada prestajao nije

toplinu dobivati, i obrati on k njoj još jednom

vlastiti pogled, s ljubavlju koja ushit

prvoga mojega pogleda na nju još ushićenijim učini.”

U klasičnoj književnosti nema ničega zastarjeloga ili nebitnoga, jer nema ničega zastarjeloga u radosti i očaju, ljubavi i sramoti, tjeskobi i strahu. Radi se o priči čovječanstva, koja zaslužuje da ju se ispripovjedi dobro, i da ju se čita dobro. Klasična književnost ne propada jer – kada je iskrena – ona utjelovljuje tko mi jesmo: dostojanstveni ljudi koji su zalutali, a pokušavaju pronaći put kući. To je vaša priča i moja priča.

To je priča koju vrijedi pročitati.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.