„Mogu li vam reći nešto neugodno?“ upitao me Robert.

Ovaj moj novi klijent pokušavao je shvatiti zašto mu je toliko teško odbiti neprestane prohtjeve njegove supruge. Prijetio mu je bankrot zbog njezinih pokušaja da drži korak sa susjedima.

„Bio sam jedini dječak u obitelji, najmlađi od četvero djece. U mojoj su obitelji vrijedila čudna dvostruka mjerila koja su uključivala i fizičke obračune.“ Robert se nakašljao sileći se da nastavi. „Moje su sestre bile od tri do sedam godina starije od mene. Sve dok nisam krenuo u šesti razred, bile su puno veće i jače od mene. Koristile su tu prednost u veličini i snazi i tukle me sve dok ne bih bio prekriven modricama. Hoću reći, stvarno su me ozljeđivale.

No najčudnije u svemu tome bilo je ponašanje mojih roditelja. Oni bi rekli: ‘Robert je dečko. Dečki ne udaraju djevojčice. To je ružno.’ Ružno! Bio sam trostruko nadjačan, a uzvratiti udarce bio bi znak lošeg odgoja?“ Robert je zastao. Od stida nije mogao nastaviti, no već je bio rekao dovoljno. Na površinu je izbacio dio razloga svojih konflikata sa suprugom.

Kad roditelji djecu uče da je reći „ne“ ili postaviti granice nešto loše, onda ih uče da drugi s njima mogu činiti što požele. Oni tako svoju djecu bez zaštite šalju u svijet u kojem ima mnogo zla. Zla u obliku ljudi koji kontroliraju, manipuliraju i iskorištavaju druge. Zla u obliku iskušenja.

Kako bi se osjećali sigurnima u zlu svijetu, djeca moraju imati snagu reći rečenice poput ovih:

  • „Ne.“
  • „Ne slažem se.“
  •  „Ne ću.“
  • „Odlučio sam da ne ću.“
  • „Prekini s tim.“
  • „To me vrijeđa.“
  • „To je pogrešno.“
  • „To je zločesto.“
  • „Ne volim kad me tu diraš.“

Blokirati djetetovu sposobnost da kaže „ne“ znači doživotno ga hendikepirati. Odrasli koji imaju hendikep poput Robertova trpe zbog te prve povrede granica: govore „da“ lošim stvarima.

Taj tip konflikta vezana uz granice zove se popustljivost. Popustljivci imaju nejasne i nerazgovijetne granice; oni se stapaju sa zahtjevima i potrebama drugih ljudi. Ne mogu zauzeti vlastiti stav različit od onih koji od njih nešto žele. Popustljivci se, primjerice, pretvaraju da vole iste restorane i filmove kao i njihovi prijatelji samo kako bi se „uklopili“. Minimiziraju svoje različitosti od drugih kako ne bi stvarali pomutnju. Popustljivci su kameleoni. Nakon nekog vremena teško ih je izdvojiti iz okoline.

Nesposobnost da kažemo „ne“ onom što je loše sve prožima. Ne samo da nas onemogućuje da odbijemo zlo u svojem životu, nego nam često onemogućuje da to zlo uopće prepoznamo. Mnogi popustljivci prekasno shvate da žive u opasnim ili nasilnim vezama. Njihov duhovni i emocionalni radar je pokvaren; nemaju sposobnost da zaštite svoje srce (Izr 4,23).

Ova vrsta problema s granicama kod ljudi blokira njihov mišić za „ne“. Kad god osjete potrebu da se zaštite izgovaranjem „ne“, riječ im zapne u grlu. To se događa iz brojnih razloga:

  • iz straha da će povrijediti osjećaje druge osobe
  • iz straha od napuštanja i razdvajanja
  • iz želje da budu sasvim ovisni o drugome
  • iz straha od nečijeg bijesa
  • iz straha od kazne
  • iz straha da će biti osramoćeni
  • iz straha da će ih drugi doživjeti kao loše ili sebične
  • iz straha da će ih drugi doživjeti kao neduhovne osobe
  • iz straha od vlastite prekritične i stroge savjesti.

Ovaj posljednji strah zapravo se doživljava kao osjećaj krivnje. Ljudi koji imaju prestrogu i skrupuloznu savjest sami sebe osuđuju za postupke za koje ih ni Bog nikad ne bi osudio. Kao što Pavao kaže: „Njihova se savjest kalja jer je nejaka“ (1 Kor 8,7). U strahu da će se suočiti sa svojim biblijski neutemeljenim i kritičkim unutarnjim roditeljem oni stežu prikladne granice.

Kad se predajemo osjećaju krivnje, pokoravamo se surovoj podsvijesti. Taj strah od neposluha prema surovoj podsvijesti preoblikuje se u nesposobnost da se sukobimo s drugima – tj. u spremnost da govorimo „da“ lošim stvarima – jer to bi samo dovelo do još veće grižnje savjesti.

Ovu vrstu popustljivosti treba jasno razlučiti od biblijske popustljivosti. U Evanđelju po Mateju (9,13) čitamo kako je Bogu „milosrđe milo, a ne žrtva“. Drugim riječima, Bog želi da budemo popustljivi iznutra prema van (suosjećajni), a ne popustljivi izvana, a ogorčeni iznutra (žrtvovanje). Popustljivci preuzimaju na sebe previše odgovornosti i postavljaju premalo granica, i to ne svojom odlukom, nego zato što se boje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henryja Clouda i Johna Townsenda “Granice”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.