Imam devetnaestogodišnju kćer, studenticu, koja poput većine mladih žena svoje dobi, dobiva mnogo potpore i vodstva u vezi sa svojom budućim poslom – i tako i treba biti. Ali ne dobiva nikakva ohrabrenja ili smjernice za ono što će jednoga dana biti u sukobu s tim istim poslom, i što će – a to je još važnije – više od ičega drugoga utjecati na njezinu sreću i dobrobit: brak i obitelj.

Pretpostavka je da žene mogu, i trebaju, urediti svoje živote onako kako muškarci uređuju svoje – kao da su spolovi posve jednaki.

U ovome vremenu jednakosti mi se pretvaramo. Pretvaramo se da ženama nije stalo do ljubavi i obvezivanja i da mogu ulaziti u beznačajne seksualne veze i iz njih izlaziti bez ikakvih posljedica. Pretvaramo se da je karijera ženino najveće postignuće, da će njezinome životu dati svrhu na način na koji to ne može ništa drugo. Pretvaramo se da ženina reakcija na dobivanje djeteta neće biti žestoka, intenzivna i jedinstvena njoj kao ženi.

Pretvaramo se u svemu tome, iako je istina – to da su žene veličanstveno i dokazivo drugačije od muškaraca – jasna kao dan. I ta razlika postane vrlo očita kada navrše tridesetu.

„Trideseta je prekretnica”, piše Karla, studentica druge godine medicine. „Tada vam je ostalo još pet godina dok možete imati djecu bez poduzimanja ozbiljnih genetskih rizika. Muškarci tu imaju prednost – oni uopće ne moraju misliti o tome. Mnogo će tih muškaraca već odraditi svoju specijalizaciju prije nego što uopće i pomisle na brak. Oni sebi mogu priuštiti neozbiljne veze. Ja sebi ne mogu priuštiti da provedem godinu dana u vezi s muškarcem za kojega se ne namjeravam udati. Nemam vremena za to.”

Usto, kada se žene udaju i dobiju djecu, prioriteti im se odmah mijenjaju. Ženin prvi instinkt je da djetetu pruži sve što mu treba u emocionalnome i tjelesnome smislu, da doslovno bude uz svoje dijete i brine se za nj. Muškarčev prvi instinkt je zaštititi svoje dijete i pružiti mu sve što mu treba – i zato u njegovu slučaju posao ostaje najvažniji.

Kako vrijeme prolazi, žene postaju još uključenije u svoje obitelji, često do te točke da se ne mogu sjetiti (ili ih nije briga) kako im je život izgledao prije nego što su imale djecu. Zapravo, što starije postaju, sve više shvaćaju da je obitelj prva i najvažnija stvar u životu. Karijere su sasvim sporedne.

Jordan Peterson je upravo to zaključio:

JP: „Mislim da u našemu društvu jako mnogo lažemo ženama.”

Novinar: „Na kakve laži mislite?”

JP: „Da je karijera najvažnija stvar u životu… Mislim da lažemo osamnaestogodišnjakinjama i devetnaestogodišnjakinjama, naročito na sveučilištima, govoreći im da će karijera biti temelj i svrha njihova života. A za većinu ljudi to jednostavno nije tako, niti bi trebalo biti.”

Neki odrasli to „laganje” učine u dobrim namjerama – mnoge majke koje nisu imale sreće u ljubavi, pa kažu svojim kćerima da zaborave na brak i da se usredotoče isključivo na karijeru – a neki to učine namjerno.

Osobe koje to čine namjerno su feministkinje.

Feministkinje ne žele da žene budu čuvarice doma i ognjišta, i ne žele da muškarci budu brižni zaštitnici. To remeti njihov plan da stvore androgino društvo, u kojemu su spolovi međusobno zamjenjivi.

One taj cilj neće nikada ostvariti, ali u međuvremenu čine popriličnu štetu. Alexandra Soloman, psihologinja koja na Sveučilištu Northwestern održava kolegij „Osnove braka”, kaže da su njezini studenti posve usvojili ideju da je ljubav sporedna, a da su akademski i profesionalni uspjeh na prvome mjestu.

„Toliko mi puta”, piše ona, „moje studentice kažu da se jako trude ne zaljubiti se dok studiraju, jer misle da će im to poremetiti sve planove.”

Te iste žene, mnoge od njih, požalit će što su posao stavile ispred ljubavi i međuljudskih odnosa. Broj žena koje su mi svih ovih godina govorile da su požalile što su posao stavile u središte svojega života je ogroman. Završile su u tridesetima bez muža na vidiku i s karijerom koja je manje uzbudljiva od one koju su zamišljale.

Sve što sada žele je obitelj.

Pa kada ćemo se više prestati pretvarati? Kada ćemo ženama reći istinu? Kada ćemo im reći da najdublji smisao života nije u našim postignućima, nego u našim međuljudskim odnosima? Kada ćemo im već jednom reći da su sretan brak i obiteljski život najveće ulaganje koje će ikada napraviti? Da se s time ništa ne može usporediti?

Sada. Recimo im sada.

Suzanne Venker

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net

Tekst je izvorno objavljen na portalu Suzanne Venker i objavljujemo ga u hrvatskom prijevodu s ekskluzivnim dopuštenjem koje vrijedi isključivo za portal bitno.net.