U našemu životu ima razdoblja kada mi – neoprezno i jer ne budemo svjesni onoga što je bilo prije nas – dadnemo previše slobode mrtvoj prošlosti, koja se ne može promijeniti, i tada izgubimo kontrolu nad svim tim stvarima. Poput Čarobnjakova naučnika (naučnik iz pjesme J. W. Goethea Der Zauberlehrling, koji se u odsutnosti svojega učitelja upusti u dozivanje duhova koje na kraju ne može kontrolirati, i to požali, op. prev.), mi iz etera prošlosti dozovemo jednu jedinu, ali oštro definiranu pomisao, a zatim se – jedna za drugom – na nas obruše uspomene, poput blistavih kuglica iz dalekih, dalekih galaksija, za koje bi bolje bilo da se ostale što dalje. Naše razočaravajuće obitelji i nesavršeni prijatelji, naše dobro čuvane tajne, grijesi, žalosti i žaljenja, počnu dobivati previše prostora i počnu dominirati nama. Oni strašno uznemire naše emocije, a zatim počnu iscrpljivati naš duh, sve dok ne izgubimo volju da se borimo, nego jednostavno budemo ispražnjeni i deprimirani – kao da nestane sve pouzdanje i sva nada.

Kada se nađemo u takvome raspoloženju, počnemo mrziti svakoga – ili zamišljamo da ih mrzimo – i pitamo se o onome Biću koje nazivamo „Bogom”. Pomislimo da, ako to Biće postoji, vjerojatno vrijedi mrziti i njega što nam je dopustio slobodnu volju, do koje nam je iznimno stalo, čak i dok tu istu slobodnu volju neki od nas pokušavaju kontrolirati kod drugih osoba; što je dopustio da toliko toga što je izopačeno i destruktivno uđe u naš život; što dopušta smrt i uništavanje, što dopušta da se nevinost krade, srca lome, i da zlo i previše cvjeta.

Kada dođemo do točke na kojoj se čini da vrijedi mrziti Boga, mi također – neizbježno – počnemo mrziti same sebe. Ne možemo sebi pomoći – pali smo, a isti oni instinkti za idolopoklonstvo, koji uzrokuju da od stvari i okolnosti i od ljudi koje volimo učinimo božanstva također djeluju onda kada sve postane nekako povezano s našom mržnjom i našim ranama, i mi smatramo da tu možemo bez opasnosti izraziti ili projicirati svoje mračnije osjećaje.

Kako da se zaštitimo od zapadanja u to nenamjerno slabljenje svojega duhovnoga i emocionalnoga zdravlja? Očito je da ne možemo izbrisati pamćenje, a čak i ako bismo mogli, cijena toga bila bi enormna – obuhvaćala bi u sebi gašenje našega ja, čime bi se fragmentirala cjelovitost naše osobnosti, i poništilo mnogo onoga što je doprinijelo tome da postanemo tko jesmo – u svojim slabostima, ali i u svojim jakim stranama.

Kako um naučiti na optimizam

Izabrati misliti najbolje o nekoj okolnosti ili osobi nije lagana stvar. Pogled na život koji je toliko „sunčan” da čovjeka zasljepljuje za stvarne mogućnosti štete ili koji dovodi do bezobzirnoga ponašanja zasigurno je neuravnoteženo i glupo. No optimizam za koji smo se čvrsto odlučili – namjera da ćemo tražiti ono što je dobro, a ne usredotočivati se na loše – u sebi sadrži element subverzije. On svojevoljno u čovjekovo razmišljanje pušta razinu ranjivosti, koja nas može ostaviti otvorenima za optužbe za naivnost, ili (još gore) za neupućenost u prevladavajuće tendencije – a to je u našemu ciničnome vremenu slabost vrijedna prijezira.

Nekima se to može činiti upravo opasnim.

No to je opasnost s kojom se vrijedi uhvatiti ukoštac, naročito ako nam pomaže udaljiti se od zasjeda očaja.

A što onda pomaže poučiti um, umiriti srce, i učvrstiti dušu? Psalmi. Redovita molitva psalama, svakoga dana, pomaže oblikovati um prožet nadom. Ona to čini izlažući nas jednostavnoj činjenici da bez obzira na to koliko mi svoju situaciju smatrali jedinstvenom, ili koliko mi duboko nešto osjećali, takva se situacija već prije dogodila, i te je osjećaje i netko prije osjećao. Psalmi su savršen odraz ljudskoga stanje. Ništa ne djeluje tako snažno kao protuteža obuzetosti samima sobom, i ništa drugo ne donosi nadu od spoznaje da nakon ove pjesme:

„Sličan sam čaplji u pustinji,
postah k’o ćuk na pustoj razvalini.
Ne nalazim sna i uzdišem
k’o samotan vrabac na krovu.” (Ps 102,7-8)

odmah slijedi ova:

„[…]

on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;
život ti ispunja dobrima,
k’o orlu ti se mladost obnavlja.”

Na ova me je razmišljanja potaknuo jedan čovjek koji mi se obratio e-poštom – mladić koji se bori, i koji se iz petnih žila trudi ne upasti u mračne rupe, iako pod nogama osjeća njihove oštre rubove, i u svojoj duši posrće preko njih.

Mogu mu reći jedino ono što znam, ali to znam duboko:

Mi ne možemo učiniti ništa da zaslužimo ljubav Božju, i nema ničega što možemo učiniti da je izgubimo – možemo jedino upotrijebiti svoju volju da ljubav Božju odbacimo.

Postojimo iz ljubavi

Mi nismo ništa učinili da to zaslužimo. Naše cijelo biće nastalo je jer je Stvoriteljeva ljubav rekla „da” vlastitoj namjeri – Stvoritelj je pristao na vlastitu želju, i nastali smo vi i ja.

Bog svoje darove nikada ne povlači (vidi Rim 11, 29). A Njegov prvi i temeljni dar svakome od nas jest ljubav od koje je naš život započeo i oblikovao se, bez obzira na to koji oblik zadobije. Ljubav je tu – zauvijek. Čak i u našemu odbijanju te ljubavi – ona ostaje.

Dakle, besmisleno je odbijati ono što ne možemo zaustaviti. Punina našega oblikovanja ukorijenjena je u našoj volji da dopustimo toj neumoljivoj ljubavi da kao kiša pada na nas i ispuni nas, prožme nas, sve dok naše palosti ne nestane, i sve dok konačno ne spoznamo puninu najdubljih Božjih čežnji za nas, i dok ne postanemo otkupljenima, vraćenima, obnovljenima, iscijeljenima.

Stvoritelj je smatrao da vrijedi stvoriti nas, i to nam donosi jedinu mjeru dostojnosti o kojoj bismo se morali brinuti. Približavanje Bogu i prihvaćanje Njegove ljubavi nema nikakve veze s dostojnošću. To ima veze s voljom.

Radi se o velikoj tajni, ali istina je, i u nju uistinu vrijedi vjerovati.

Sve počinje voljom. Bog je rekao „da” svojoj vlastitoj volji, i sve je bilo stvoreno, pa i vi i ja. Naša volja – zauzvrat – naše „da” otvorenoga srca i s pouzdanjem – to je sve što je potrebno da naš život postane suradništvo s Bogom u stvaranju, na koji god način On to usmjeri. Svakoga dana – „da”. Svakoga dana – neprestani conversio – obraćanje, neprestano okretanje prema onoj prvoj među zapovijedima, čija je srž – „da”.

„Bog traži naše ‘da’ jer je to Njemu najsličnije; ono stvara više, sve do preobilja. Unutar naših vjerskih zajednica – naročito ako smo otvoreni tome da čujemo mudrost onih koji su ovdje bili prije nas, a da ne inzistiramo na svojim vlastitim predodžbama – tada ćemo to potpunije shvatiti. […] Reći da Bogu znači reći da samoj biti onoga što je pozitivno, što se razvija, što sudjeluje u stvaranju – a da se dogodi bilo što kreativno, prvo mora biti prostora. Jedan predivni anglikanski himan ovako počinje: ‘U Božjemu je milosrđu širina.’ I širina i milosrđe oblikuju se unutar ‘da’.

A što je ‘ne’ ikada stvorilo – osim pakla?”

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.