Kada je moja punica preminula poslije duge i mučne bolesti, na njezinu su smrt svi gledali kao na blagoslov i milosrdno oslobađanje. „Napokon slobodna“ bio je komentar svih članova obitelji i svih prijatelja. Nije posrijedi bilo samo breme starosti, čije su je sve veće tegobe iscrpljivale, nego bješnjenje Alzheimerove bolesti, od čega je bila sve očajnija i dezorijentiranija. Nakon njezina tako užasnoga i dugoga trpljenja bili smo zahvalni što je konačno pošla kući, k Bogu.

No ipak, gotovo sve do samoga kraja žestoko se odupirala, i njezino je tijelo odbijalo mirno prijeći na drugi svijet. To što se – pored tako očitoga i neumoljivoga napredovanja bolesti – tako ustrajno držala, činilo se nevjerojatnim nama koji smo svjedočili njezinim patnjama. Sada kada je taj postupni gubitak već predugo trajao, zašto jednostavno ne pustiti, zašto da sve već jednom završi? Zašto nastaviti? Zar joj je mogućnost raja bila tako malo privlačna da joj se čak i život u neprestanoj boli na ovoj Zemlji činio dražim od toga da ode u nebo?

U njezinome je slučaju odgovor bio negativan. Kao vjernoj katolkinji, koja je sve do nastupa bolesti svakodnevno primala svetu Pričest, njezin je čitav život bio odlučno i ustrajno svjedočanstvo Bogu, u čijemu se društvu radovala provesti svoju vječnost. No ona je bila i u tijelu – svojemu, kao i u tijelu svijeta – i može biti teško pustiti takve povezanosti, čak i kada je bolest posve vidljivo u terminalnoj fazi. Čak i onda kada nas bol „zauzima“, okupirajući kuću našega „ja“, kod nekih ljudi prisutna je neobična nevoljkost da se „isele“.

To nema nikakve veze s manjkom osobne svetosti, kao da se samo istinski sveti ljudi iskreno žure osloboditi se okova ovoga smrtnoga tijela. Svetost nije izlika za isključivanje iz činjenice da smo ljudska bića. Svi mi – i sveci i grješnici – prisiljeni smo suočiti se s proturječnošću koja se nalazi u srcu te činjenice da smo ljudi, a ta je proturječnost neizbježna napetost između erosa i thanatosa, života i smrti.

Drugim riječima, postoji ekstatični element, čiji nas poticaji vuku da idemo onkraj sebe; a postoji i entropijski element, koji nas vuče natrag dolje, u tijelo našega „ja“. Gravitacija i milost: grješna put, pokvarenost i smrt vuku nas dolje; a suprotstavljaju im se – uzdižući se u nebo – milost, slava i Bog. Sudionici smo u čitavome nizu napetosti, iz kojih nije isključen nijedan ljudski život.

Papa Benedikt to je veoma dobro izrazio u svojoj enciklici „O kršćanskoj nadi“ (Spe Salvi). „S jedne strane“, piše on, „mi ne želimo umrijeti. Iznad svega, ni oni koji nas vole ne žele da mi umremo. No s druge strane, mi ne želimo ni da nastavimo živjeti beskonačno dugo, a niti Zemlja nije stvorena s takvom namisli. Pa što onda mi zapravo želimo?“

Odgovarajući na to pitanje, piše on, na um dolaze i druga dva, čija je okosnica čitavo otajstvo nade, a u ovoj enciklici želi se razjasniti upravo tu krjepost. Prvo je: „Što je život?“ Drugo je: „Što stvarno mislimo kada govorimo o vječnome životu?“ „Postoje trenuci“, kaže Papa, „kada nam se najednom čini jasnim: da, ovo je istinski život, ovakav bi on trebao biti.“

No tada shvaćamo da ono što se inače smatra životom, ono što u svakodnevnome diskursu zovemo životom, zapravo i nije život. To je samo neka krivotvorena inačica, tko zna kako sklepana, da nalikuje na pravu stvar. Kako znamo da je tako? Zato što nas, unatoč svim varkama, takve stvari zapravo ne čine sretnima. Na primjer, sveti Augustin, na čijemu se nauku temelji većina Papine analize, podsjeća nas da je najdublja i najsnažnija želja svakoga ljudskoga bića biti sretan. A ta molitva nije ništa drugo doli obraćanje Bogu, moleći Ga da nas učini sretnima. Daj nam danas, mi molimo, ono što sveti Augustin naziva „blagoslovljenim životom“. A ipak, nitko od nas ne zna što ovaj život, na kraju krajeva, zapravo znači, i nemamo pojma koji je njegov točan oblik ili njegovi pravi obrisi. Čak i u onim trenucima kada mislimo da možemo samo posegnuti i dotaknuti ga – oni trenuci čiste exstasis – bivanja „izvan sebe“ – koji osvjetljuju vrhunce u našemu životu – on nam izmiče, a mi opet nemoćno padamo, još jednom povučeni u smjeru entropije.

„Doista ne znamo što da molimo kako valja“, piše sveti Augustin, citirajući svetoga Pavla (Rim 8,26). Ipak, dokle smo god uvjereni da se ne radi o nečemu što posjedujemo u ovome trenutku, sigurni smo da to mora postojati. „Dakle, u nama je“, kaže sveti Augustin, „određeno učeno neznanje (docta ignorantia), da se tako izrazim. Mi ne znamo što bismo stvarno htjeli, ne poznajemo ovaj ‘stvarni život’, a ipak znamo da mora postojati nešto što ne poznajemo, a prema čemu osjećamo da nas nešto privlači.“

Mislim da je to prelijepo izrečeno. Nadodao bih samo sljedeće: ako je sav smisao ovoga života iščekivati uskrsnuće mrtvih u budućemu životu, zar iz toga ne proizlazi da su oni koji su već mrtvi zapravo mnogo bliže sreći koja nas sve očekuje? Naročito ako su umrli u stanju milosti, pravoga prijateljstva s Bogom (a mislim da je takav odnos s Bogom imala moja punica)? Drugim bi se riječima to moglo reći ovako: „Nona sada zna“ (da se prisjetim imena kojim su je voljela zvati sva njezina brojna unučad). Moglo bi se reći da ona, prešavši na drugu stranu, u onu „neku zemlju neotkrivenu, kojoj nijedan sa granica se putnik ne vraća“[1] – kako nas upozorava Shakespeare – ne samo da vjeruje u život poslije smrti. Ona stvarno zna da on postoji, i da je temelj njezine nade bio u tome da dođe onamo, da sretno stigne na drugu stranu.

Pa, je li ona stvarno stigla tamo? Je li ona sada stvarno kod kuće? Tko zna? No razlog zašto se vjernici okupljaju kada jedan od nas umre zasigurno je taj da predamo njegovu ili njezinu dušu na brigu Onome koji ih je od početka vremena stvorio za sebe.

Ponekad pokušavam zamisliti sreću spašenih kada po prvi put ugledaju lice Božje. Kako li je to kada te s dobrodošlicom dočeka Bog, neodvojivi dio čije je moći apsolutna očinska ljubav? Zauvijek u zagrljaju Onoga koji se poduzeo spasiti nas iz svijeta što su ga grijeh i đavao slomili nadvoje, koji je nadvladao jedno i tako pobijedio drugo. Zar postoji veća sreća od toga? Istinski sudionik povijesti, često je govorio mons. Luigi Giussani, jest prosjak. „Krist koji prosi srce čovjekovo, i srce čovjekovo koje prosi Krista.“ Čini se da nas Bog toliko želi da jednostavno nema mjere kojom se može izmjeriti žestina njegove želje, čisto zadovoljstvo koje on nalazi u našemu društvu. Kakav je to fascinantan paradoks – Bog čija je strast prema čovjeku tako velika, tako snažna, da se on u svojoj neumornoj potrazi odlučuje odreći svake prednosti, povlastice i moći. Taj paradoks nigdje nije izražen tako izravno kao u riječima velikoga pjesnika katoličke Francuske, Charlesa Peguyja, koji je izjavio:

Bog ima potrebu za nama. Bog treba svoje stvorenje. On je sebe u jednome smislu osudio na to. Nedostajemo mu, nedostaje mu njegovo stvorenje. On koji je sve treba onoga koji je ništa. Onaj koji može učiniti sve treba onoga koji bez njega ne može ništa. On je izgubio puninu svoje moći. On koji je sve ništa je bez onoga koji je ništa.

Ako je tako s tim Bogom, koji nalazi takvo zadovoljstvo u društvu svojih stvorenja, kako onda itko može odbiti Njegova nastojanja, naročito na času smrti, i ne vratiti se radosno Njemu?

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

[1] Prema prijevodu Milana Bogdanovića iz 1950. (“Hamlet, kraljević danski”) [op. prev.]