NADA I SMISAO

‘Hodajući mrtvaci’ – o onima koji su izgubili nadu

Frankl je primijetio da su logoraši u logoru smrti mogli odmah uočiti kada je neki logoraš izgubio nadu. Promjena je bila tako uočljiva da su logoraši za takve ljude imali naziv koji u slobodnu prijevodu glasi “hodajući mrtvac”. Poslije kraćega vremena “hodajući mrtvac” neizbježno bi bio izabran za istrjebljenje, bio bi vraćen u vrstu i ustrijeljen, ili bi prestao jesti i piti.

Foto: www.pexels.com

Poznati psihijatar Viktor Frankl primjećuje da je nada prijeko potrebna onome tko nastavlja živjeti u teškoćama. Frankl je kao Židov dospio u Auschwitz i poslije više godina napisao poznatu knjigu Čovjekovo traganje za smislom. U njoj tvrdi da temeljni poriv u čovjekovu životu nije volja za moći, kao što je mislio Nietzsche, ni žudnja za uživanjem, kako je govorio Freud, već da je to nešto što on naziva volja za smislom. Frankl je do ove spoznaje o ljudskoj naravi došao promatrajući ljude u najužasnijim okolnostima nacističkoga koncentracijskog logora. Iako se smrt u Auschwitzu činila slučajnom – obrušavajući se, nasumce i bez ikakva uočljiva razloga, čas na jednoga, čas na drugoga logoraša – Frankl tvrdi da čovjek koji u tako teškim uvjetima želi ostati na životu mora pronaći smisao, plemeniti cilj ili svrhu svojemu životu. Drugim riječima, oni koji su preživjeli ostali su na životu zato što su u naizgled beznadnoj situaciji sačuvali nadu. (To, naravno, ne znači da oni koji su dospjeli u plinske komore nisu imali nadu.)

Frankl je primijetio da su logoraši u logoru smrti mogli odmah uočiti kada je neki logoraš izgubio nadu. Takvu logorašu očajanje se moglo vidjeti u očima, u izrazu lica, u načinu hoda. Promjena je bila tako uočljiva da su logoraši za takve ljude imali naziv koji u slobodnu prijevodu glasi “hodajući mrtvac”. Poslije kraćega vremena “hodajući mrtvac” neizbježno bi bio izabran za istrjebljenje, bio bi vraćen u vrstu i ustrijeljen, ili bi prestao jesti i piti. Čim je odustao od volje za smislom – kada je izgubio svaku nadu – takav čovjek bio je doslovce osuđen na propast.

Nijedan čovjek ne može živjeti bez nade

Ovu istinu možemo izraziti i na obrnut način: i u najokrutnijim, najužasnijim, najkukavnijim okolnostima, ako čovjek posjeduje nadu, ima život. Ako je to istina na naravnoj razini, još više je istina na nadnaravnoj razini. Ako čovjek posjeduje kršćansku nadu, ima vječni život. Uistinu, kako bi sv. Pavao rekao, spe salvi facti sumus – “u nadi smo spašeni” (Rim 8,24). Nada je krepost koja sve preobražava. Ona preobražava način našega razmišljanja, našega postupanja, način na koji živimo. Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici o nadi ovu istinu izražava jednostavnim riječima: “Onaj koji ima nadu živi drukčije.”1 Čak i kada ga pošalju u plinsku komoru, čovjek koji posjeduje kršćansku nadu biva spašen. Ovu je istinu vrlo dobro razumio sv. Maksimilijan Kolbe koji je pjevao hvale Gospodinu čak i u trenutcima kada su ga nacisti izgladnjivali do smrti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vratimo se načas Franklovim zapažanjima o njegovim supatnicima u logoru smrti: da bi podnijeli svoju užasavajuću situaciju, logorašima je bio potreban osjećaj da je pred njima budućnost, budućnost koja obećava nešto bolje od stanja u kojemu su se u tomu trenutku nalazili. Osjećaj da je budućnost odsječena i da je ispunjena samo mrakom, kakvom se čini mnogima u stanju depresije, nije naša istinska stvarnost. Takav je osjećaj varka oboljeloga uma. Bez nade u sadašnjosti čovjek ne može imati budućnost.

Nada nije nikada usmjerena samo prema nama

Nadamo se ne samo da će biti bolje nama nego i drugima, nadamo se njihovoj sreći, njihovu spasenju. Drugim riječima, nada sadrži apostolsku dimenziju. John Donne je napisao poznati stih: “Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe.” Donne, koji je tijekom učestalih napada teške depresije očajavao, zapadajući katkada u iskušenje da se ubije, shvatio je da se protiv očaja ne možemo boriti sami. Budući da je naš život skriven s Kristom u Bogu, ne možemo znati kakve će biti posljedice naših najneznatnijih djela ljubavi.

Prije nekoliko godina jedan je tridesetogodišnjak počinio samoubojstvo skočivši s mosta Golden Gate. Nakon njegove pogibije njegov je psihijatar otišao zajedno s mrtvozornikom u pokojnikov stan gdje su pronašli njegov dnevnik. U retcima koje je napisao samo nekoliko sati prije smrti stoji: “Nakanio sam otići do mosta. Ako mi se samo jedna osoba nasmiješi putem, ne ću skočiti.” Ne znamo što sve možemo značiti drugoj osobi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pobijedite depresiju snagom vjere” Johna Cihaka i Aarona Kheriatyja. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. Benedikt XVI., Spe salvi, br. 2.

Objavljeno: 21. siječnja 2020.

Možda vam se svidi