Jedno od blaga zbirke Frick jest “Sveti Franjo” Giovannija Bellinija. Slika je približno četverokutnog formata, sa stranicama od oko metar i dvadeset centimetara, i prikazuje sveca samog u kamenitom krajoliku. Dugo se smatralo da djelo prikazuje trenutak kada sveti Franjo prima stigme, no nedavna čišćenja i tehnička istraživanja ponovno su usmjerila znanstvenu pozornost na sliku, pa je dobila neutralniji naslov – “Sveti Franjo u pustinji”. Bellini (1430. – 1516.), jedan od velikih majstora rane venecijanske renesanse, bio je učen i iznimno vješt slikar, blisko povezan s franjevcima u Veneciji i okolici.

Bellini je bio i tehnički iznimno potkovan. Na ovoj slici koristi spoj oštro definirane, linearne tempere radi jasnoće te slojeve uljnih lazura – tada nedavno razvijene među flamanskim slikarima – koji slici daju zlatan, atmosferski sjaj. Uz uljanu tehniku Bellini preuzima i flamansku pedantnost u prikazivanju prirodnih predmeta – biljaka, životinja, kućanskih stvari – s dubljim slojem simboličkih značenja. Slika obiluje detaljima i nijedan od njih nije slučajan. Kako ih sve povezati u smislenu cjelinu i čitati sliku onako kako ju je umjetnik zamislio?

Pogled u svjetlo

Možemo započeti s glavnim žarištem slike – samim likom sveca. On stoji sam pod dinamičnim nebom, u stavu molitve ili možda zaprepaštenja, raširenih ruku i otvorenih usta. Dolje desno nalazi se njegova pustinjačka ćelija, koja podsjeća na onu u kojoj je često boravio sveti Jeronim, čiji je lik Bellini mnogo puta slikao. Poput svetog Jeronima, i sveti Franjo propovijedao je asketski život siromaštva, poniznosti i molitve, simboliziran radnim stolom, knjigom, lubanjom, trnovom krunom i jednostavnim križem. No taj život nije sterilan: nad ćelijom raste vinova loza s euharistijskim značenjem, a ograda od vrbe već pušta zelene izdanke. Upućivanje na svetog Jeronima, prevoditelja Svetog pisma, sugerira da u slici trebamo tražiti i biblijske reference kao njezin temeljni okvir.

Sveti Franjo bio je poznat po svojem dubokom poistovjećivanju s Kristom. Bio je prvi koji je na vlastitom tijelu primio stigme – tragove Kristovih krvarećih rana. U viđenju na gori Alverni ukazao mu se raspeti Krist u liku krilatog serafina, a prema svjedočanstvu njegova pratitelja, brata Lea, rane su se nakon toga počele pojavljivati. Na ovoj slici stigme su već vidljive, dok samo ukazanje nije prikazano (premda se može tvrditi da je gornji dio ploče kasnije odsječen). Umjesto toga, Franjo ovdje jednostavno gleda u svjetlo.

A kakvo je to svjetlo. Rano je, gotovo pred zoru, i svjetlost još ne obasjava hladnu, plavičastu površinu kamenite litice (koja bi, gledana pri svjetlu svijeća, djelovala još hladnije). Svjetlo pada izravno na Franju, grijući ga i obasjavajući, pozlaćujući krajolik i grad u pozadini. Ono ulazi s lijeve strane tolikom snagom da savija malo stablo, a njegovo lišće pretvara u žarko zlato. Dolje pastir u čuđenju gleda prema gore, poput Mojsija pred gorućim grmom.

Preobražen milošću

To nije slučajno. Pažljivijim promatranjem otkrivamo da je slika prepuna aluzija na Mojsija. Poput Mojsija, Franjo je izuo sandale, jer stoji na svetom tlu. Pod njegovim nogama iz stijene u pustinji izbija voda. Pod Franjinom desnom rukom sitni se zec sklanja u pukotinu u stijeni. Sveti Jeronim, tumačeći Mojsijevo zaklanjanje lica pred Božjom slavom, uspoređuje ga s piculusom, malim zecom u stijenskoj pukotini. A Mojsije ovdje nije sam: lijevo od Franje stoji uljanica, aluzija na vrč koji se neprestano punio i kojim je Ilija hranio udovicu i njezina sina.

Ako je tako, Franjo stoji na svetom tlu, s Mojsijem i Ilijom s desne i lijeve strane, dok mu je lice preobraženo naletom zlatne svjetlosti. U tom samotnom planinskom prostoru Franjo postaje jedno s Kristom Preobraženja i biva preobražen milošću, prisutnošću Boga u nestvorenoj Svjetlosti.

Gledana iz te perspektive, mnogi dodatni detalji počinju dobivati smisao. Čaplja u srednjem planu, obučena u skromnu sivu boju franjevačkog habita, jest „pelikan u pustinji” iz 102. psalma, simbol i ljubavi i samotnog pustinjskog mjesta. Isto vrijedi i za magarca, bez oglavlja i opreme: on je divlji onager iz Knjige o Jobu, kojega je Gospod postavio u pustinju. No to ipak nije neplodan prostor. Prva proljetna trava niče, a brojne prepoznatljive biljke – ljekoviti diviz, čedna borovica, mirisni perunikin korijen i jutarnja slava Uskrsnuća – bujaju posvuda. Stvorenje je ispunjeno svjetlom i dobrotom.

U tom je svjetlu nastala pretpostavka da Franjo možda pjeva svoj Hvalospjev Suncu, radujući se cjelokupnom stvorenom svijetu. Ili pak pjeva svoje Pohvale, jedino sačuvano autografsko djelo koje imamo iz njegove ruke. Komad pergamenta, sumnjivo sličan tom dokumentu, zataknut je za Franjin pojas.

Nikada sam

Duboko u pozadini slike nalazi se opasani grad, pomalo nalik Asizu, do kojega se može doći samo uskim mostom preko puste praznine, i koji djeluje nenaseljeno. Znanstvenici nagađaju da bi to mogao biti Nebeski Jeruzalem, dostupan po Zakonu i Prorocima te po žrtvi Isusa, novog Zakonodavca. Grad zasad stoji prazan, čekajući svoje ispunjenje na svršetku vremena, dok svi mi živimo u nadi vlastitog preobraženja.

Jedan posljednji detalj ne može se izravno vidjeti, ali se može zaključiti. Umjetnik je prizor prikazao iz neobične perspektive, kao da svetog Franju promatramo s više točke na planini. U njegovoj pustinjačkoj ćeliji visi zvono, koje se oglašava kao poziv na molitvu. Stoga sveti Franjo nije sam; štoviše, inzistirao je da franjevci uvijek putuju u društvu, nikada sami. Možda je brat Leo s njim, promatrajući njegov trenutak preobraženja – a možda smo, barem u prenesenom smislu, i mi ondje s njima.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Touchstone Magazine.