Otok Brač od davnina je poznat po likovnoj baštini i kulturnim spomenicima. Njegova bogata povijest i pomorska povezanost sa Splitom, ostalim dijelovima Dalmacije, ali i mnogobrojnim Bračanima iseljenim diljem svijeta čini ga specifičnim na tom dijelu Jadrana. O povijesti Brača piše se zadnjih desetljeća sve više.  Pojedina veća mjesta poput Supetra, Sutivana, Bola ili poznate plaže Zlatnog rata, predivni obalni krajolici oko Murvice, zatim Zmajeva spilja, kao i pustinja Blaca mjesta su koja obavezno obiđu posjetioci koji dođu na Brač. 

Ne smijemo nikako zanemariti ni manja naselja koja svojim kulturnim obilježjima nimalo ne zaostaju za većim središtima. Jedno od njih su Ložišća, koje se nalazi na zapadnoj strani otoka Brača, nekoliko kilometara prema unutrašnjosti, a spada pod općinu Milna. Naselje su u 17. stoljeću osnovale obitelji iz susjednih Bobovišća (vjerojatno Krstulović-Lozić), nakon čega se  brzo  razvijalo te je preraslo Bobovišća (nazivana su Vȅlo Selȍ, a Bobovišća Mõlo Selȍ). Mjestom dominira monumentalni zvonik Ivana Rendića iz druge polovice 19. stoljeća (župne crkve sv. Ivana i Pavla iz 1820. g.). Prema raznim zapisima Ložišća ili Velo Selo podignuta su na kapelaniju 1831. g., župa je odvojena od Boboviške 1909. g., muška osnovna škola osnovana je 1855. g., hrvatski je bio nastavni jezik 1880., a 1873. godine imali su liječnika i dvije primalje. Ti svi podaci danas nam govore o uzlaznoj razvojnoj putanji mjesta. Ložišće pored Bobovišća na moru i Bobovišća gornjeg čini zajedničku cjelinu od nekoliko manjih mjesta.

Ložišća, Zvonik Ivana Rendića, Fotografija snimljena od strane Mole Bonde. Foto: Mirela Lenković

Kampanel u Ložišćima kako ga zovu sami Bračani naširoko je poznat svim otočanima i mnogim Splićanima koji dolaze na Brač, ali i široj javnosti. Vizura mjesta korištena je i kao uvodna snimka poznate hrvatske televizijske serije Naše malo misto. 

Proučavamo li pobliže sakralni kompleks župne crkve i zvonika, dolazimo do raznovrsnih podataka. Sama crkva je iz 1820. g., s baroknim pročeljem koje ima tri rozete, te trilobni barokno izvedeni zabat. Obnovljena je i posvećena 1956. g. Unutrašnjost definira pet mramornih oltara i jedan drveni okrenut prema glavnom ulazu. Zvonik je monumentalan, neohistoricističkog stila. Ložišćani pričaju kako je pri odabiru nacrta kod velikog Rendića taj zvonik odabran kao najljepši iako ga majstor nije smatrao prikladnim za Ložišća. Priča dalje kazuje da su se mještani zadužili kod jednog svojeg sumještanina koji je bio visoko pozicioniran na austrijskome dvoru kako bi financirali projekt, a da je dug tek nedavno u potpunosti otplaćen njegovim nasljednicima.   

Izgled zvonika i župne crkve sv. Ivana i Pavla. Foto: Mirela Lenković

Približavanjem Ložišću  bilo iz smjera Supetra ili sa suprotne strane, iz Milne zamjećujemo da zvonik svojom visinom i arhitekturom potpuno dominira krajolikom. Crkva je fotografirana s bočine strane da se vidi smještaj zvonika uz nju i njegov dominantan utjecaj na vizuru Ložišća prilikom dolaska iz pravca Milne. 

Ložišća, prilaz u mjesto iz smjera Supetra. Foto: Fani Pavlov Na fotografiji se vidi pročelje župne crkve i zvonik. Njegova monumentalnost jasno je vidljiva prolaznicima i iz daljine. Foto: Honza Beran, CC BY 2.5

Konfiguracija terena precizno je iskorištena za urbanistički smještaj stambenih kuća i uklapanje sakralne cjeline u urbani prostor Ložišća, te se prostor ispred crkve i danas koristi za razne manifestacije.  Zvonik je smješten bočno uz crkvu, a do njegovog povišenog vanjskog ulaza vode izvana široke kamene stepenice.

Zvonik i pročelje župne crkve sv. Ivana i Pavla. Foto: Mirela Lenković

Ulazna razina zvonika je povišena u odnosu na ulaz u crkvu, čime zvonik dobiva na monumentalnosti kada se stoji u njegovu podnožju ispred crkve. Bogata obrada mramornog zvonika,  profilacije i ukrasi tijekom dana stvaraju specifičnu igru svjetla i sjene, a posebnost zvukovne podloge zvona koja se čuju sve do otoka Šolte daju mu upečatljiviji dojam naglašavajući kvalitetu ovog Rendićeva arhitektonskog djela.

Detalji zvonika, Ložišća.
Detalji zvonika, Ložišća.

 

Na fotografiji (vidi ispod) vidljivo je stepenište kojim se dolazi do ulaza u zvonik i ulazna razina u odnosu na visinu pročelja crkve.  Teren u Ložišćima je takav da se objekti i stambene kuće većinom zidaju na stijenama, često urezuju jednim dijelom u kamenu stijenu ili naslanjaju na stjenovito tlo svojim stražnjim dijelom. Pri izradi zvonika iskoristivost konfiguracije terena arhitektonski je u ovom slučaju dovedena do maksimuma što treba također naglasiti.

Ispred župne župne crkve sv. Ivana i Pavla. Foto: Fani Pavlov

Bogata kulturna baština ovog dijela Brača očituje se ne samo u spomeničkoj ostavštini, već i u jezičnim specifičnostima ložiškog govora. On se koristi i danas, kako kod starih generacija, tako i kod mladih, a nedavno je objavljen opsežan Rječnik govora mjesta Ložišća na otoku Braču čija promocija je bila u utorak, 17. kolovoza 2021. g. u Ložišćima. Knjigu potpisuju doc. dr. sc. Filip Galović i Pavle Valerijev, pok. profesor iz Ložišća. Promociju je organizrao župnik Tonči Kusanović (ujedno je vodio i program) uz pomoć mještana. Na promociji su govorili prof. dr. sc. Dunja Jutronić, recenzentica Grozdana Bošković Pilić, prof., te doc. dr. sc. Filip Galović, autor. Stručnim krugovima i jezikoslovcima pridružila se i gđa. Helena Valerijev, izvorna govornica, a iznimna vrijednost rječnika je da publikacija bilježi govor i tradiciju kulturne narodne baštine Ložišća čuvajući time i ovaj dio hrvatskog  nacionalnog identiteta.

Fotografije promocije knjige ”Rječnik govora mjesta Ložišća na otoku Braču” ispred zvonika i župne crkve sv. Ivana i Pavla.
Fotografije promocije knjige ”Rječnik govora mjesta Ložišća na otoku Braču” ispred zvonika i župne crkve sv. Ivana i Pavla.

Urednica izdanja je doc. dr. sc. Mirjana Togonal, a recenzenti su ugledni hrvatski jezikoslovci: prof. dr. sc. Joško Božanić, prof. dr. sc. Dunja Jutronić i prof. dr. sc. Ljiljana Kolenić, čije su recenzije otisnute unutar ove bogate publikacije. 

Ne smijemo pritom zaboraviti ni bogatu iseljeničku povijest mnogih Bračana, pa i onih koji su porijeklom iz Ložišća, a razasuti su širom svijeta od kojih se mnogi još danas sjećaju mjesta po pričanjima, slikama, a neki još razumiju ‘ložiški’ govor. Pojedini iseljenici posjećuju taj dio našeg otoka Brača svih ovih godina. Česta asocijacija iseljenika na Ložišće je upravo zvonik koji im je ostao u pamćenju preko slika i kazivanja o otoku, a čuli su ih od starijih Bračana što su otišli trbuhom za kruhom u inozemstvom. Mnogi se više nikada nisu vratili na rodnu grudu i na voljeni otok. 

Ako se vratim puno godina unatrag, Ložišća su uvijek bila prisutna na polju kulture, umjetnosti i znanosti u raznim vidovima. Sjetim li se najranijeg djetinjstva i ljetovanja početno u Milni kod glumice Ette Bartolazzi (1926. – 2000.), kod koje sam boravila s mojom tetom Nadom i kao mala fascinirano slušala priče o kazalištu, književnosti i serijama, sjećam se da su kod gđe. Ette dolazili redatelji poput Miljenka Smoje, glumac Karlo Bulić, razni glumci i glumice na ‘ćakulu’ i kavu. Priče o televizijskim serijama Naše malo misto i Velo misto bile su nezaobilazan dio njihova repertoara. Naše malo misto ili kraće Malo misto, bila je televizijska serija snimljena 1969. do 1971. g. po scenariju Miljenka Smoje, redatelja Daniela Marušića i filmskog snimatelja Branka Blažine. Ove 2021. godine je Miljenko Smoje posthumno dobio nagradu grada Splita za životno djelo, kao poznati splitski i hrvatski novinar, scenarista i književnik, a većinom ga svi pamte po pisanju scenarija, putopisa, reportaža i satira o običnim ljudima i modernom životu.

Najavna špica serije Naše malo misto (Foto preuzet iz priloga HRT-a: 50 godina našeg malog mista).

Kako je zapravo Ložiški kampanel došao na najavnu špicu serije? Miljenko Smoje bio je česti gost na Braču, gdje je imao puno prijatelja (o mnogima je pisao u kolumni Slobodne Dalmacije). Likove serije Naše malo misto preuzeo je iz stvarnog života otoka Brača. Primjerice, pošćer Andrija Bombišta (Mirko Vojković) koji gledaoca zapisivanjem kronike svog mjesta uvodi u radnju svake epizode, glavni junak serije, u stvarnom životu je Frane Pavlov, zvani Franić iz Ložišća. Zato se u svakoj najavnoj špici serije i pojavio ložiški kampanel. Prema bračkim podacima Barba Frane bio je puno toga: mjesni poštar, brijač, predsjednik ložiških ustanova, iseljenički konzul, režiser, glumac i umjetnik, a za buduće generacije bilježio je događaje bitne za Ložišće i naredne generacije. Nazvao ih je Sahranjena sjećanja.

Scena iz serije Naše malo misto. Fotografija preuzeta iz teksta: Legendarna serija vječnog sjaja (”Naše malo misto”, D. Marušić)

Provodeći mnoga ljeta u Ložišćima, proljeća i zimske praznike, prateći oca na opsežnim istraživanjima o otoku Braču (autor je knjige Samouki kipari otoka Brača), kampanel koji dominira mjestom, bogata baština regije, govor i priče o zvoniku bili su dio svakodnevice svih nas koji smo dolazili u Ložišća. Zvonik je motiv kamenog reljefa na prozoru kuće u kojoj je živio samouki kipar Frane Pavlov. Reljefi su izrađeni g. 1956. i 1958., a dimenzije su 94cm. Publicirani su u monografiji Samouki kipari otoka Brača.

Ložišća, prozorski kameni reljef Frane Pavlova. Fotografije je snimljena tako da se vidi i ambijent u kojem autor stvarao i živio.
Ložišća, prozorski kameni reljef samoukog kipara Frane Pavlova s motivom zvonika. Detalj s potpisom autora i godinom nastanka. Dimenzije detalja: 35 cm.

Frane Pavlov (zvani Franić) (22. 03. 1888. – 24. 01. 1961.), rođen je u Ložišćima u vrlo siromašnoj obitelji kako je sam napisao. Neobičan čovjek koji je u svojoj ”knjizi” pod nazivom ”Sahranjena sjećanja” opisao svoj život i povijest mjesta Ložišća. ”Knjiga” se sastoji od 250 stranica poveće teke u kojoj je sam nastojao napisati što više podatka o sebi i mjestu. Tekst je počeo pisati g. 1951. Pisao je štokavski, vrlo nepravilno, često upotrebljavajući čakavske i dijalektalne izraze nastojeći se pisanjem prikazati vrlo učenim. Autor M. Lenković u svojem istraživanju dalje citira i Duška Krečkemta, pri čemu nam Kečkemet donosi Franićeve riječi:”Mnogo dobrih i valjanih talenata slabo je prošlo što nijesu imali nikakvih sredstava ni načina kako bi svoj talent usavršili. I crna zemlja je pojela to veliko dobro koje nije izašlo  na svjetlo.  – Neću reći da sam i ja jedan od takovih talenata zakopan ali sa velikom sigurnošću i mojim dokazima jamčim da sam imao od djetinjstva mogućnosti da učim, možda bi zadivio cijeli svijet.” 

Danas su Ložišća poznata po Rendićevu zvoniku koji dominira mjestom i okolnim pejzažom. Mjesto je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturno dobro. Zvonik je čest na turističkim prikazima i razglednicama otoka Brača i općine Milna. Postoji niz stručnih radova o Rendiću, no njegova bogata biografija je toliko opsežna da ću ju navesti samo u kraćim crtama. Ne smijemo izostaviti ni supetarski Dan s Rendićem koji je Turistička zajednica Supetra u suradnji s Narodnom knjižnicom Supetra osnovala kao kulturni događaj da se približi njegov lik i djela, a obilazak obuhvaća šetnju po Supetru i upoznavanje s njegovim djelima, Galerijom Ivana Rendića i svime što je vezano uz njegov lik. 

Ivan Rendić rođen je u Imotskom (27. kolovoza 1849.), a umro je u Splitu (29. lipnja 1932.). Živio je u Trstu, a veliki broj radova mu se sastoji od skulptura, arhitektonskih djela, raznih nadgrobnih spomenika i grobnica. Djela mu odlikuje akademizam, realizam, ali i utjecaji secesije. Djetinjstvo je proveo na Braču koji ima bogatu klesarska tradicija pri čemu je brački mramor nadaleko poznat. Već od mladosti bavio se kiparstvom. U Trstu poduke dobiva od G. Moscotta. Obrazovanje u Veneciji i Firenci Rendiću je omogućila financijska potpora biskupa i mecene Josipa Jurja Strossmayera i N. Tommasea. Rendić stoga 1867. g. upisuje Likovnu akademiju u Veneciji, završava ju 1871. g., te u periodu od 1872. do 1876. boravi u raznim ateljeima firentinskih kipara poput Giovannia Dupréa kod kojeg Rendić preuzima jaki utjecaj akademizma. Boravi u tom razdoblju u Zagrebu, Samoboru, Đakovu i Crnoj gori. Vraća se u Zagreb 1877. godine, gdje je otvorio atelje i radi mnogobrojne javne i privatne narudžbe.  Kako je u Zagrebu od 1877. do 1880. g. imao atelijer, tu nastaju poprsja hrvatskih velikana za park Zrinjevac (Andrija Medulić, Julije Klović, Krsto Frankopan, Nikola Jurišić). Član je Društva umjetnosti (ponovno osnovano 1879. g.), a proglašen je i prvim hrvatskim kiparom. 

Godine 1880. Zagreb je zadesio snažan potres i Rendić je bio primoran otići u Trst, jer u Zagrebu pogođenim potresom, nije imao mogućnosti  za život, a narudžbe više nisu dolazile u tolikom broju da mu osiguranju primanja. U Trstu je stoga živio i radio s prekidima do 1921. godine. Tamo je nastao veliki broj njegovih radova, budući da je bio prepoznat njegov izniman talent u posebnost ekspresije njegovih skulptura. Radio je i mnoge javne spomenike za hrvatske naručioce (Andrija Kačić Miošić u Makarskoj, 1890. i Zagrebu, 1891.; Ljudevit Gaj u Krapini, 1891.; Ivan Gundulić u Dubrovniku, 1893.; August Šenoa, 1893. i Petar Preradović, 1894., u Zagrebu i dr.). Izrađivao je i nadgrobne spomenike, npr.: P. Preradoviću, A. Šenoi i E. Kumičiću u Zagrebu; A. Starčeviću u Šestinama, ali i mauzoleje (obitelji Manasteriotti u Rijeci; obitelji Meštrović u Benkovcu). Radovi su mu nosili odlike akademskog realizma s naturalističkim elementima, a iznimnu pažnju pridao je detaljima (npr. Hercegovka, 1883.). Neki od njegovih najboljih radova su portreti prožeti realizmom i alegorijske figure. Godine 1895. sudjeluje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu, a uz njega izlažu i Vlaho Bukovac, Robert Frangeš-Mihanović, Nikola Mašić, Bela Čikoš-Sesija, Menci Klement Crnčić i dr.  Oko 1900. g. na Rendića utječe secesija, a oblikovanju nacionalnih i folklornih motiva daje svoj osobni biljeg. Sudjeluje na prvoj dalmatinskoj izložbi 1908. godine s još 27 autora. Bio je član grupe Medulić. Veliki arhitektonski projekat mu je reprezentativni zvonik crkve u Ložišćima na Braču, izgrađen u neoromaničkom stilu (1888. – 1889.) i vila Jakić u orijentalnome stilu u Trstu (1896.). Godine 1921. se povukao u Supetar, shrvan oduzetom narudžbom za mauzolej obitelji Petranović. (izveo ga je T. Rosandić). U Supetru je pokušao osnovati umjetničku klesarsku školu, no nije uspio. Zbog potpore hrvatskom preporodu imao je tokom života često probleme s talijanašima kao i razne druge probleme. Do smrti živio je vrlo skromno, na granici siromaštva u Supetru na Braču, a umro u Splitskoj bolnici. 

Rendićev zvonik inspirirao je i stanovnike Ložišća. Osim kampanela izvedenog na kamenim reljefu prozorskog dovratnika koji je napravio prije spomenuti Frane Pavlov, postoji i ručno izrađena replika zvonika u drvetu. Napravio ju je sve do najsitnijeg detalja Tonči Pavlov prije točno 50 godina, 1971. g. Visok je 78 cm, temelj mu je 12 cm, a izveden je u drvetu lipe. Osim zvonika izrezbario je i model crkve, također u istom drvetu. Drvo lipe kao materijal u preciznoj izvedbi minucioznih ukrasa na zvoniku kojima je posvetio posebnu pažnju, svojom strukturom i bojom je primjer vrhunske makete kampanela. Tonči je osim svakodnevnih obaveza na poslu i u maslinama, kad mu je vrijeme dozvoljavalo kreativno rezbario manje modele i makete brodova, životinja i arhitektonskih objekata. Godinama je iz hobija u drvetu radio razne uporabne predmete, restaurirao komade namještaja obitelji i prijateljima, a napravio je i vjernu kopiju broda u prirodnoj veličini koji se danas koristi na moru za povremeni plovidbu. Zvonik i crkva u Ložišćima spadaju mu u ranije i najdraže radove, te se brižno čuva u njegovoj obitelji koja mu je uvijek bila podrška u takvim zadacima.

Zvonik i župna crkva u Ložišću, Tonči Pavlov, 1971. g. Dimenzije zvonika: visina 78 cm, temelj 12 cm. Materijal drvo lipe.  Fotografije: Fani i Lukrecija Pavlov
Župna crkva u Ložišću, detalj pročelja, Tonči Pavlov, 1971. g..  Fotografije: Fani i Lukrecija Pavlov

Ložiški kampanel osim stanovnika Ložišća, kojima je svakodnevni prizor i inspiracija, posredno prati sve koji onuda prođu. O kampanelu su pisali novinari, stručnjaci, izrađivali ga umjetnici i ljudi koje je on inspirirao, mnogi su ga fotografirali, sjećaju ga se i brački iseljenici. Tako je uz ljude iz kulture i javnog života tokom desetljeća, od kojih mnogi nisu više s nama, ovjekovječen i na raznim fotografijama, likovnim prikazima i u televizijskoj seriji Naše malo misto.

Ložišća i zvonik Ivana Rendića pred oluju. Foto: Mario Lenković, 2011.

Zvonik u Ložišću je kulturno dobro svih nas, a ujedno i svojevrstan spomenik ostvarenjima njegova autora Ivana Rendića i kao takav čeka sve one koji se vrate na Brač, prolaze pored njega ili uz njega žive kao neizbrisivi kulturni doprinos Bračana hrvatskoj kulturi i povijesti.  Potres u Zagrebu 1880. godine koji je našeg znamenitog kipara Ivana Rendića primorao da zbog egzistencije ode u Trst, a sudbina ga vodila po Italiji, Zagrebu, Splitu, Braču…na neki način je time Braču i Bračanima dala mogućnost da jedno od njegovih najbitnijih ostvarenja na polju monumentalne arhitekture sagrade upravo na otoku Braču.  

Literatura:

Gamulin, Grgo. Hrvatsko kiparstvo XIX. I XX. stoljeća, Zagreb: Naklada NAPRIJED d.d., 1999.

Kečkemet, Duško. Ivan Rendić; život i djelo, Supetar: Skupština općine Brač, Savjet za prosvjetu i kulturu, Supetar, 1969.

Lenković, Mario, Samouki kipari otoka Brača, Galerija umjetnina ”Branko Dešković”, Bol, 1992., Ur. Ivan Marinković

Mladineo Mika, H.: Prošlost naselja Bobovišća, Ložišća i Bobovišća na moru otoka Brača temeljena na povijesnim izvorima obitelji Gligo i Nazor. Glasnik Hrvatskog plemićkog zbora br. 10, Zagreb 2013., 31-49.

Mohorovičić, Andrej. Enciklopedija likovnih umjetnosti 4; Rendić, Ivan, Zagreb: Leksikografski zavod, 1964.

Sakralna baština otoka Brača, Ur.: Barbarić, Vedran; Ursić, Lino;  Izd.: Turistička zajednica Splitsko – dalmatinske županije

On-line izvori:

TZ Milna:  https://tz-milna.hr/crkva-sv-ivana-i-pavla-i-zvonik-u-loziscu/

Hrvatsko katoličko sveučilište:  https://www.unicath.hr/rijecnik-filip-galovic

HRT:  https://magazin.hrt.hr/kultura/50-godina-naseg-malog-mista-873020

Zaklada Brač:  https://zaklada-brac.hr/najava/velika-tajna-naseg-malog-mista/ 

Ziher.hr: https://www.ziher.hr/legendarna-serija-vjecnog-sjaja-nase-malo-misto/ 

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52441 Rendić, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.