Na račvanju važnih prometnih pravaca prema Požeškoj kotlini s jedne i Podravini s druge strane, na putu iz sela Martin (de facto predgrađa Našica) prema centru ovog pitoresknog slavonskog gradića, stoji jedno od najljepših i najskrivenijih sakralnih neogotičkih blaga u Hrvatskoj – kapela Uzašašća Gospodinova, poznata još i kao kapela obitelji Pejačević.

Njezini zidovi išarani natpisima, pocrnili su zbog neodržavanja; samo još tanki sloj bjeline na unutarnjim rubovima portala kapele otkrivaju njezin prvotni izgled. Ipak, ona još uvijek stoji ponosno, s tornjem koji se penje u vis, trseći se da nadvlada okolna stabla. I dok se puni sjaj još ne može vidjeti, njezina ljepota jednostavno se osjeća.

Prilazim joj sa stražnje strane u pratnji lokalnog župnika koji me uvodi u spokojne i manje mirne događaje iz povijesti kapele koju je projektirao ugledni arhitekt Herman Bolle, zaslužan za restauraciju Zagrebačke katedrale nakon velikog potresa 1880. kojom je zadobila današnji izgled.

Iako je okružena prekrasnim parkom u kojem je lišće poprimilo boju sunca u sumrak, zaokružujući zajedno s mekanim mirisima doživljaj ljepote koji spaja s transcendentalnim, ovo zdanje godinama je stajalo zapušteno, a jedno vrijeme bilo je i dom golubovima.

“Nakon što je grad dao obnoviti krov kapele, na kraju radova ostali su otvoreni prozori, pa su ptice slobodno mogle ulaziti”, priča mi fra Zoran Bibić, lokalni župnik koji je u Našice na službu stigao prije nekoliko godina, premda je rođen u tom kraju.

Dok otvara drvena vrata prisjeća se šoka koji je doživio kad je prvi put ulazio u kapelu.

“Kapela je doživjela brojne devastacije, a osobito je počele propadati nakon 1996. godine kada je prestala služiti kao gradska mrtvačnica. Kad sam prije dvije godine prvi put ušao u nju imao sam što vidjeti. Sve je iznutra bilo pokriveno ptičjim izmetom, kapela je postala pravi golubinjak”, govori mi dok se preda mnom otvara potpuno drugačija slika.

Kameni oltar, očišćene stolice, mali kor i prekrasna akustika u trenu oživljavaju bogoslužje koje se tu odvijalo stotinu godina, a obnovljeni žuti zidovi predstavljaju pravi kontrast crnilu koje se nakupilo na vanjskom dijelu zdanja koje osim sakralnog prostora sadrži i kriptu s grobovima članova obitelji Pejačević.

Kriptu i kapelu je 1881. podignuo ban Ladislav Pejačević, i to u spomen na svog prerano preminulog sina Marka koji je umro sa 17 godina. Kasnije su i ostali članovi pokopani u kripti, točnije svi osim jednog – Dore Pejačević. Njezin grob nalazi se tek par metara udaljen od lijevog zida kapele, okružen popadalim lišćem.

I dok neki smatraju kako je položaj groba njezina vlastita želja, među Našičanima još kruži priča prema kojoj je pravi razlog “izopćenja” njezino neslaganje s obitelji i udaja za običnog pučanina tj. osobu neplemićke krvi, zbog čega nije bila “omiljena” među svojima.

Ipak, ta odvojenost “spasila” je njezin grob kada su partizani odlučili “posjetiti” kriptu obitelji Pejačević. Dok s brežuljka na kojem se nalazi kapela gledamo prema okolnim selima, fra Zoran mi govori kako su, prema pričama lokalnih stanovnika, komunisti grobove u kripti “oslobodili” njihova sadržaja, točnije oskvrnuli ih.

“Mještani kažu kako su navodno čak i šutirali lubanje po podu kripte. Ipak Dorin grob ostao je netaknut.”

Danas pak, mnogi mještani odlučili su pomoći u obnovi kapele kako bi joj vratili stari sjaj. I dok je unutrašnjost obnovljena, pripreme za čišćenje vanjskog zida tek počinju. Ipak nakon dvadeset godina pauze, kapela je napokon spremna za prva bogoslužja koja bi se trebala u njoj odvijati barem dvaput godišnje – na Dušni dan i Spasovo.

Fra Zoran sanja da bi ovaj objekt, zbog neposredne blizine gradskog groblja, mogao postati i stalno mjesto služenja misa zadušnica. Na ozarenom mu se licu vidi da upija svaki dio ljepote koja zrači iz zidova kapele. Želi iskoristiti njezin puni potencijal koji je tek nedavno postao dostupan brojnim građanima Našica.

“Nedavno smo ovdje imali koncert povodom otvorenja kapele. Mnogi su prvi put vidjeli njezinu unutrašnjost, a stariji se nakon mnogo godina prisjetili”, priča mi dok napuštamo park i groblje.

Dok se okrećem i bacam posljednji pogled na nju, uočavam neizbježni paradoks koji se očituje u kontrastu između novog života i smrti. S jedne strane bogata kapela koja napokon dobiva zasluženi tretman, a s druge groblje i lišće koje polako odumire s obližnjeg drveća – prizor svakako vrijedan viđenja.

Tino Krvavica | Bitno.net

Foto: Tino Krvavica