SLIKARSTVO KAO POZIV NA OBRAĆENJE
Joaquín Sorolla, sv. Toma Akvinski i nepravedna ekonomija
Sorollino slikarstvo jednako je rječita društvena kritika kao i socijalne enciklike Crkve, ali je, poput njih, mnogo više od toga. Ono je poziv na pokajanje
Slikar Joaquín Sorolla y Bastida (1863. – 1923.) proslavio se kao „majstor svjetla” slikama koje su čudesno zabilježile mediteransko sunce njegove rodne Valencije, sunce čije je svjetlo bojama ispunjavalo Sorolline prizore na plaži, otkrivajući najsitnije pojedinosti na njegovim portretima običnog puka, i prožimajući životom njegove slike idiličnih i bujnih vrtova. Drugi sin španjolske obale Sredozemnog mora, Antonio Gaudí, glasoviti arhitekt, tvrdio je da je kut Sunčeve svjetlosti na mediteranskoj zemljopisnoj širini najprikladniji za savršeno promatranje prirode i njezinih elemenata. Gaudí je smatrao da oni koji rastu pod mediteranskom svjetlošću mogu bolje vidjeti stvari kakvima jesu, dok je prigušenije svjetlo sjevernih podneblja i ono žarkije tropsko podložno apstrakcijama i iskrivljenjima. Sorolla bi se vjerojatno složio.
Jedna od Sorollinih slavnih slika, dovršena 1894. godine, sada izložena u muzeju Prado u Madridu, prikazuje unutrašnjost ribarskog broda. U skučenom prostoru, dva starija ribara, spokojnih, ali rezigniranih lica, njeguju mladića koji ozlijeđen leži na podu. Jedan drži mladića, dok drugi pritišće ranu koja krvari na golom mladićevom trupu. Ovo djelo bi se lako moglo smatrati još jednim od Sorollinih prikaza i mukotrpnoga rada ribara njegova rodnoga grada, ali ono je zapravo mnogo više od slikovnog zapisa njihova načina života. Radi se o osudi cijeloga gospodarskog sustava.
Španjolska je tijekom devetnaestog stoljeća doživjela niz radikalnih transformacija. Liberalne reforme, koje su imale za cilj modernizirati gospodarstvo zemlje rezultirale su konfiskacijom svih općinskih posjeda u vlasništvu tradicionalnih korporacija, poput Crkve, općina, bratovština ili cehova. Reforme su nastojale preobraziti agrarno gospodarstvo u industrijalizirano, kapitalističko: neiskorištena je zemlja trebala postati produktivna podvrgavanjem tržišnim silama. Konfiscirana zemlja završila je, najvećim dijelom, u rukama bogatih zemljoposjednika, a svi oni koji su ovisili o resursima od zajedničke zemlje morali su emigrirati ili u gradove da rade u tvornicama, ili u Ameriku. Reforme su razbile zajednički karakter društvenoga života i zamijenile ga individualizmom svojstvenim liberalnome poretku; poremetili su tradicionalni način života španjolskog naroda i umjesto njega ponudili nešto tuđinsko i nametnuto.
Te su ekonomske reforme imale svoju teorijsku potporu u utjecajnom djelu Adama Smitha „Bogatstvo naroda”. Tamo je škotski mislilac slavno ustvrdio: „Ne očekujemo svoju večeru iz dobronamjernosti mesara, pivara ili pekara, nego iz njihova obzira prema vlastitom interesu. Ne obraćamo se njihovoj ljudskosti, već njihovom samoljublju, i nikada im ne govorimo o vlastitim potrebama, već o njihovim prednostima.” Pretjerano pojednostavljeno čitanje ovog odlomka moglo bi zaključiti da su sve ekonomske transakcije vođene pohlepom i sebičnošću, ali to nije ono što Smith implicira. Ono što on govori daleko je pogubnije. Ono što on tvrdi je da tržište djeluje neovisno o dobronamjernosti (od latinskog, „željeti dobro”) svojih sudionika. Tržište je ravnodušno prema dobru. Prepušteno samo sebi, djelotvorno će funkcionirati bez obzira na to jesu li ljudi sebični, iako, smatra Smith, ne bi trebali biti.
Vlastiti interes je za tržište ono što je gravitacija za kretanje planeta: motor mehanizma koji najbolje radi bez upletanja. „Nevidljiva ruka” – sekularizirana parodija Božje providnosti – osigurat će da se proizvede najkorisniji ishod za sve, unatoč motivacijama pojedinaca. Ali ako je tržište ravnodušno prema dobru, nužno je ravnodušno i prema pravdi. Pravda se odnosi na ono što se duguje drugome, bez obzira na to što bi netko mogao dobiti. To je vrlina usmjerena na druge. Smithovo tržište to ne zahtijeva jer je na njemu nečija briga za drugoga poglavito manipulativna – interes drugoga bitan je onoliko koliko se može koristiti za moju korist. Tako je srednjovjekovni pojam „pravedne cijene” protjeran iz ekonomskog diskursa – postoji samo tržišna cijena, koja se postiže ravnotežom suprotstavljenih sila ponude i potražnje. Smith je s pravom uvidio da određeni poredak može nastati iz pojedinačnih interakcija bez autoriteta za usmjeravanje. No bio je u zabludi pretpostavivši da bi takav poredak nužno bio dobar.
Do kraja stoljeća situacija je za mnoge Španjolce postala nepodnošljivom. Čitav žanr socijalnoga realizma, dokumentirajući i često prosvjedujući protiv ovih radikalnih društvenih promjena, stekao je popularnost upravo kada je Sorolla počinjao svoju slikarsku karijeru. Gore spomenuta slika spada u ovaj žanr. Zraka mediteranskog sunca koja odozgo prodire u utrobu broda ne odaje to toliko koliko naslov slike: „I još kažu da je riba skupa!” Naslov i tema temelje se na završnim rečenicama romana Flor de Mayo („Svibanjski cvijet”) Sorollinoga prijatelja Vicentea Blasca Ibáñeza, gdje ožalošćena teta ribara koji je umro na moru izgovara bijesan prijekor: „I nakon ovoga će doći u ribarnicu te bludnice, i orobiti vas, orobiti vas! I dalje će kuharski pomoćnici govoriti da se riba skupo prodaje! A za pedeset, da, sedamdeset pet funta – jeftino bi bilo!”
Ako prihvatimo Smithovo shvaćanje tržišne razmjene, naslov Sorolline slike nema smisla. Zašto bi se ribari trebali ljutiti zbog cjenkanja kupaca oko cijene ribe? Tržište jednostavno tako funkcionira. To što bi većina nas bila zbunjena dok Smith jednostavno pokazuje kako je prigušeno svjetlo škotskog prosvjetiteljstva (kojega je Smith bio vodeća ličnost) iskrivilo i unakazilo našu percepciju stvarnosti. Smithovo gledište postalo je općeprihvaćeno gledište. Da bismo ispravili svoje viđenje, trebali bismo se obratiti još jednom sinu Mediterana: svetom Tomi Akvinskom.
U pitanju sedamdeset i sedam Secunda Secundae svoje „Teološke sume”, Akvinski se okreće pitanju varanja pri kupnji i prodaji. Ovo pitanje potpada pod njegovu raspravu o vrlini pravednosti. Njegova pitanja – i odgovori koje daje – vjerojatno će nas zbuniti čak i više nego Sorollin izbor naslova. Na primjer, u prvom članku Akvinski pita je li zakonito prodati stvar za više od njezine vrijednosti. Naš bi vjerojatni odgovor bio: „Naravno da jest! To je ono što svi žele!” Akvinski je to već predvidio, uokvirujući to kao drugi prigovor: „Nadalje, ono što je svima zajedničko činilo bi se prirodnim, a ne grešnim. Sada Augustin pripovijeda da su svi prihvatili izreku jedne dvorske lude: ‘Želiš kupiti jeftino, a prodati skupo’, što se slaže s izrekom iz knjige Mudrih izreka 20,14, ‘Loše, loše’, govori kupac, a kad ode, hvali se dobrom kupovinom.’ Stoga je dopušteno prodati stvar za više od njezine vrijednosti.” Zatim to pobija ovako:
Kao što Augustin kaže: „Ta je luda, gledajući u sebe ili doživljavajući druge, mislio da su svi ljudi skloni kupovati jeftino i prodavati skupo. Ali budući da je to u stvarnosti zlo, u moći je svakog čovjeka postići onu pravdu kojom se može oduprijeti i prevladati ovu sklonost.” A zatim daje primjer čovjeka koji je dao pravednu cijenu za knjigu čovjeku koji je zbog neznanja tražio nisku cijenu za to. Stoga je očito da ova zajednička želja nije iz prirode, već od poroka, i stoga je zajednička mnogima koji idu širokom stazom grijeha.
Ali zašto je ta želja „od poroka”, kako to kaže Akvinski? Sv. Toma Akvinski ne govori o želji za prijevarom, što je očito pogrešno; on govori o želji da se kupi što jeftinije i, s druge strane, da se proda po što višoj cijeni. Ono što je zlo je želja da se dobije najveća prednost u razmjeni. Svoju tvrdnju Akvinski obrazlaže na sljedeći način: „Čini se da su kupnja i prodaja uspostavljene za zajedničku korist obiju strana, od kojih jedna zahtijeva ono što pripada drugoj, i obrnuto, kako kaže Filozof. […] Što god je uspostavljeno za opću korist, ne bi trebalo biti veći teret za jednu stranu nego za drugu, i prema tome svi ugovori između njih trebaju poštivati jednakost stvari i stvari.” Kupnja i prodaja postoje radi dobrobiti obje strane; pravda zahtijeva da u svakoj razmjeni dobro drugoga bude sastavni dio. Suprotno Smithu, Akvinski tvrdi da je želja za dobrom drugoga, dobronamjernost, neophodna za pravedan ekonomski poredak.
Ekonomski poredak u kojem nedostaje dobronamjernosti mogao bi biti učinkovit, mogao bi proizvesti nezamislivo bogatstvo (za neke), ali bit će inherentno nepravedan. Ondje gdje vlada osobni interes, nema pravde, samo borbe za vlast, u kojoj jači neizbježno pobjeđuju. U modernoj ekonomiji, inspiriranoj Smithom, kamataru je dopušteno naplaćivati premiju za rizik gubitka novca, dok ribaru, za rizik gubitka života, nije.
Ponovno možemo pogledati Sorollinu sliku, iznova obasjanu mediteranskim suncem. Ispod prividne vedrine prizora ključa pravednički gnjev. Naslov slike viče poput nekog od drevnih izraelskih proroka:
„Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: ‘Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć’ efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama: da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.’ Zakle se Jahve ponosom Jakovljevim: ‘Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela.’” (Am 8,4–7).
Ne radi se samo o osudi Smithova perverznog pogleda na ekonomiju, već i svih onih koji su ga prigrlili. Kršćani nisu bili nevini u tom pogledu, i često su zanemarivali naredbu svetog Pavla: „Nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!” (Fil 2,3-4) ili sv. Toma Akvinski u sed contra gore citiranog pitanja: „Pisano je (Mt 7,12): ‘Sve stvari . . . Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.’ Ali nitko ne želi kupiti nešto skuplje od vrijednosti te stvari. Stoga nitko ne bi trebao prodati nešto drugom čovjeku za više od vrijednosti te stvari.” Komentirajući kako je Europa zalutala, C. S. Lewis je u pismu iz 1953. godine sv. Giovanniju Calabriji napisao:
„Ali (to) nije prošlo bez grijeha s naše strane: jer onu pravdu i onu brigu za sirotinju koju (nadasve lažljivo) reklamiraju komunisti, mi smo zapravo trebali davno uspostaviti. Ali daleko od toga: mi zapadnjaci propovijedali smo Krista svojim usnama, svojim smo djelima donijeli ropstvo Mamonu. Mi smo više krivi od nevjernika: jer onima koji znaju volju Božju, a ne čine je, veća je kazna. Sada jedino utočište leži u pokajanju i molitvi. Dugo smo griješili. U čitanju povijesti Europe, njezinu razornome slijedu ratova, pohlepe ili bratoubilačkih progona kršćana od strane kršćana; luksuzu, proždrljivosti, oholosti – tko bi mogao u tome otkriti makar i najslabije tragova Duha Svetoga?”
Sorollino slikarstvo jednako je rječita društvena kritika kao i socijalne enciklike Crkve, ali je, poput njih, mnogo više od toga. Ono je poziv na pokajanje.
Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.