Evanđelja i poslanice ne donose nam Isusov fizički opis, te stoga ne znamo kako je izgledao, je li bio visok ili nizak, s bradom ili bez nje, crnih ili plavih očiju, bujne kose ili ćelav… Evanđelisti i pisci drugih novozavjetnih spisa nisu se zanimali za Isusov fizički izgled, nego za njegov duhovni lik, za njegovo bogosinovstvo, za njegovo spasenjsko značenje.

Prvi su kršćanski teolozi, crkveni Oci, najprije razvijali Isusovu teološku sliku, njegovo značenje u povijesti spasenja, nauk koji je ušao u naše nicejsko-carigradsko Vjerovanje. Najstarije slike Krista nastaju sredinom III. stoljeća, a Isusov će prikaz u umjetnosti od tada biti vrlo različit. Pogledajte neke od najstarijih umjetničkih prikaza našega Spasitelja.

1. Krist Sunce

aba2

Jedna od najstarijih slika Isusa Krista je Krist Sunce (grč. Christos helios), mozaik na stropu Julijeve grobnice pod bazilikom Sv. Petra i Pavla u Vatikanu, iz 225. godine. Krist je na ovoj slici prikazan u slici boga Sunca (Sol Invictus) kako se poput boga Sunca penje prema zenitu. Krist ustaje iz groba i odlazi k svome Ocu. Blijedožuta boja zemlje (dolje na slici) nad kojom se uzdiže sunce sjajne bijele boje i Krist na vrhu izražava silnu snagu i pobjedu, čežnju za Ocem. Sunčane zrake koje se šire prema gore i na sve strane ističu sjaj Boga pobjednika. Kugla na lijevoj strani simbol je Božje vlasti nad svemirom: Uskrsli, proslavljeni Gospodin postao je kraljem i gospodarom svijeta (usp. Dj 2,36). Na ovom mozaiku Krist je prikazan simboličko-alegorijski. U slici uzlazećeg Sunca predstavljeno je Kristovo uskrsnuće i uzašašće na nebo . Sličan prikaz Krista kao Boga je kip Isusa na prijestolju u lijepom »apolonijskom« obličju, nastao oko 350. godine u Rimu . Apolon, bog sunca, ljepote, znanja i mudrosti, u kršćana je je zamijenjen Isusom Kristom.

2. Dobri pastir

b1

Što je kršćanstvo više odmicalo od židovstva, to se više prihvatljivih duhovnih elemenata preuzimalo iz helenističko-rimskog svijeta, iz kulta i panteona mnogobožačkih istočnih religija. Prastari antički motivi poput nositelja janjeta, dobroga pastira, vitice vinove loze mogli su se tumačiti i kao simboli Krista. Dobar je primjer za to kip Isusa, Dobroga pastira, s konca III. st. Kip podsjeća na pastira Davida, ali i na tradiciju antičkih nosača životinja koji u hram nose žrtveni dar i na starozavjetnim motivima (David pastir, Ps 13 i 49, te Isusove riječi: »Ja sam pastir dobri!«, Iv 10,11). Životinja na ramenima nosača u stvarnosti je žrtvena životinja koja se donosi do žrtvenika da se na njem prinese bogu. U toj žrtvi sadržan je i motiv žrtvene smrti Isusove na križu. Slika Isusa Dobroga pastira nalazi se i na svodu jednog kubikuluma u Priscilinim katakombama iz III. st. Slika prikazuje Isusa kao dobroga pastira, odnosno kao učitelja i kao spasitelja. Krist je prikazan u frontalnom, stojećem stavu, kako nosi na ramenima ranjenu ovcu (Lk 15,4-7). Slikovni prikaz Krista je karakterističan za katakombe: svaki suvišan detalj je izostavljen, tehnika je vrlo sumarna, jer samo je poruka bitna: Isus spašava čovjeka ranjena grijehom i unosi ga u Očev dom. U kršćanskom svijetu tema Dobrog pastira brzo postaje simbol za Krista kao učitelja i otkupitelja (simbolički prikaz) i nema nikakvih pretenzija da prikaže fizički izgled Isusa. Između III. i V. stoljeća, kršćanska slika doseže svoj zreli izraz, prelazeći u tom razdoblju od alegorije do dogmatskih zaključaka.

3. Aleksamenov grafit

a1

U Rimu je pronađen crtež iz III. st. koji prikazuje raspetoga s magarećom glavom i osobom koja mu se naginje. Ispod križa je potpis: »Alexamenos klanja se magarcu!« Mnogi misle da se radi o rugalici o raspetomu Kristu na križu i kršćaninu koji mu se klanja.

4. Krštenje Isusovo

aba1

Od prvih desetljeća III. st. pojavljuju se i prikazi novozavjetnih prizora s Kristom.  U katakombama Sv. Marcelina i Petra u Rimu nađena je slika Isusova krštenja iz sredine IV. st., kao biblijsko utemeljenje kršćanskog krštenja po kojem čovjek ulazi u zajedništvo s Bogom. Slika Krštenja Isusova prikazuje Isusa u dječačkom obličju za razliku od kasnijih slika krštenja na kojima se Krist prikazuje kao odrastao čovjek. Duh Sveti prikazan je u liku goluba kako prosipa nebesku svjetlost na lik Isusa. Taj prizor bi mogao biti aluzija na riječi iz Lk 3,22 »Ovo je moj ljubljeni Sin, kojega sam danas rodio!«.

5. Krist na prijestolju među apostolima

02

Dobar primjer ranokršćanske slike Krista okružena učenicima je zidna slika iz IV. st. Nalazi se u jednom od lučnih polja Domitilinih katakombi u Rimu. Mozaik »Krist na prijestolju među apostolima«, s kraja IV. st., u bazilici Svete Pudencijane u Rimu, karakterističan je primjer umjetničkih transformacija vezanih uz priznavanje kršćanstva kao dozvoljene religije 313. godine, kako svojom ikonografi jom, tako i počasnim položajem iznad oltara. U sredini slike je Krist i pozadi njega križ, ukrašen dragim kamenjem koji je podigla Sveta Jelena na Golgoti kao i mjesta njegove muke. Krist, raskošno odjeven, sjedeći na prijestolju urešenom dragim kamenjem, s dugom kosom do ramena, djeluje poput istočnjačkog vladara, okružen apostolima, a među kojima se izdvajaju apostoli Petar i Pavao koje krune na antički način dvije svetice. Sadržaj poruke oslikan je izričito hijerarhički. Iznad Krista su prikazana glavna svetišta u Jeruzalemu, a u pozadini, na olujnom nebu, sa svake strane križa, izdvajaju se četiri krilata bića (tetramorf) simboli četvorice evanđelista: krilati čovjek simbolizira Mateja, krilati lav Marka, krilati bik Luku i orao Ivana. U sredini slike vertikalno iznad Krista je križ, simbol Kristove žrtve i otkupljenja ljudi. Slika spada među slike zvane »traditio legis« kojih će kasnije biti mnogo više i na Istoku i na Zapadu: Krist predaje Zakon Petru (ili apostolima) kao što rimski car predaje vjerodajnice činovniku kojega imenuje svojim zastupnikom.

6. Ozdravljenje bolesne žene

abe04e85665011c213c778e11cb63b9d

U IV. st. već je vrlo učestala pojava slikovnog prikazivanja Isusa, kao i njegove Majke Bogorodice  i mučenika. Prikazuje se često Krista kao čudotvorca, osobito kako uskrišava Lazara. Taj je prizor imao za vjernike veliko katehetsko značenje. Utemeljivao je i podržavao u njima vjeru u uskrsnuće, u novi život poslije smrti. Povrh toga prikazivao je Isusa kao gospodara svih sila pa i smrti. Njegova su čudesa jamstvo za spasenje koje naviješta. U katakombama Marcelina i Petra u Rimu pronađena je slika iz prve polovice IV. st. Prikazuje ženu koja je bolovala od krvarenja (Mt 9,20-22) kako klečeći pokušava dodirnuti skute njegove haljine. Ona još i nije pravo dodirnula skute njegove haljine a već je ozdravila zahvaljujući nadnaravnoj sili koja je iz njega izišla. Isus je prikazan kako se okreće prema ženi, koja je iznenađena, ali lica puna nade. Slika je bez ikakvih ukrasa; sve je usredotočeno na dvije glavne osobe, na Isusa i ženu.

7. Pantokrator

panto

Na prijelazu iz V. u VI. st. već postoji mnoštvo prizora s novozavjetnim prikazima muke, raspeća i uskrsnuća Isusova, kao i slike proslavljenoga Krista na zemaljskoj kugli (lat. Maiestas Domini) ili lik Krista prikazanoga kako sjedi na prijestolju kao vladar svijeta (grč. παντοκράτωρ). Taj se ikonografski motiv počinje javljati u IV. st., a u VI. st. već je raširen po čitavome kršćanskome svijetu. S oslobođenjem kršćanstva (313.) poganski je običaj štovanja slika, osobito slike cara, bio u Crkvi bez zadrške prihvaćen kako bi slika Krista nadvladala i izgurala sliku cara. Počinju prikazivati Krista kao boga cara, kao gospodara svijeta. Krista prikazuju kako odjeven u carsku odoru sjedi na prijestolju obilježen nimbusom slično kao i bizantski car i bog.  Taj tip Krista je zamijenio simbolička prikazivanja Krista u ranijoj kršćanskoj ikonografiji. Umjetnici sada nastoje slikovno jače isticati individualne, ljudske crte Kristova lica, ali tako da i božanstvo Kristovo ostaje neupitno. Promatrač koji u vjeri promatra takvu sliku, na njoj u vjeri prepoznaje Isusa, Sina Božjega. Proširilo se uvjerenje da je Krist upravo tako izgledao: duga raščešljana kosa, obilna brada, fine, izdužene crte lica, velike oči, uperene u promatrača slike.

Kao primjer za sliku Krista tipa pantokratora možemo navesti sliku Krista Pantokratora iz katakombi Svetih Petra i Marcelina u Rimu iz IV./V. st. (lijevo). Ova je freska s prijelaza s IV. na V. st. jedna od najdojmljivijih ranih slikovnih svjedočanstava koje će uvelike utjecati na kasnije prikazivanje Krista. Slika spada u simbolični tip slike. Na njoj je snažno naglašeno božanstvo Kristovo pa ga zato prikazuje po ikonografskom uzoru na Zeusa odn. Jupitra. Sličan je primjer često reproducirana ikona Krista Pantokratora, detalj lica, iz prve polovice VI. st., iz Katarinina samostana na Sinaju (desno). Umjetnik je Krista prikazao frontalno, sa širom otvorenih očiju, neodređenoga pogleda, te tako istaknuo njegovu izvanprostornu i izvanvremensku, božansku dimenziju. Umjetnik je spojio apstraktne s realističkim crtama lica te tako na vrlo suptilan način prikazao dogmu o dvjema naravima u Kristu, o božanskoj i ljudskoj naravi.

Izvor: A. Rebić, Slika Isusa Krista – Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do danas