IZ KRISTOVE PERSPEKTIVE

Krist u Hollywoodu – ili potraga za pravim božićnim filmom

Zašto ima tako malo zaista dobrih božićnih filmova? Čini se da je u kvaka u ovome: Božić govori o Kristu, a Hollywood Ga ne poznaje.

bogojavljanje

Božić je za Hollywood kao banka za lopova. Djeca su za blagdane kod kuće, a ona je prepuna nemirnih gostiju za koje treba brinuti… Zašto ne uzeti slobodno poslijepodne i otići u kino? I uistinu idemo u broju koji ispunja razbojnička srca mogula filmskih studija nekontroliranom težnjom da srede financije. Uspješan božićni film dar je koji ne prestaje davati: ne samo da odmah zarađuje hrpetine novaca, već se može prodati na dvd-u i prikazivati u nedogled na televiziji.

Zašto stoga ima tako malo zaista dobrih božićnih filmova? Čini se da je u kvaka u ovome: Božić govori o Kristu, a Hollywood Ga ne poznaje. Ma kako tanko rezali orahnjaču, Amerikanci velikom većinom doživljavaju blagdane kao religiozno slavlje, osim ako se slučajno nađete na državnoj zemlji. Čak i oni koji nisu skloni odlasku u crkvu žude za daškom duhovnog uzleta u prosincu. (Da je La Rochefoucauld kojim slučajem bio Amerikanac možda bi rekao da je Božić, ne licemjerno, danak koji porok plaća vrlini.) S druge strane, filmska je industrija gotovo u potpunosti sekularizirana i pokušava kad god je to moguće izbjeći zauzimanje jasnih stavova koji bi mogli nadahnuti bučne proteste ispred tv kamera.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Komercijalni film koji se usudi objaviti slavu Božju i Kristovo Božanstvo sigurno će nekoga naljutiti. Upravo je tu višegodišnji problem božićnog filma: kako probuditi duh Božića bez spominjanja njegova izvora? Charles Dickens pokazao je put u Božićnoj priči, knjizi važnoj zbog dalekovidne lukavosti kojom je autor neprirodno izbjegao dati povoda za napad nevjernim čitateljima. Iako se na prvi pogled priča o Ebenezeru Scroogeu čini besprijekornom kršćanskom parabolom o snazi milosti koja mekša ljudska srca, detaljnijim proučavanjem uviđamo kako Scrooge nije preobražen snagom kršćanstva, već mnogo amorfnijim (bezličnijim) društvenim evanđeljem. Značajno, nitko u Božićnoj priči,čak ni promijenjeni Scrooge, nikada ne ide u crkvu, kao što ni jedna od mnogih prazničnih svečanosti opisanih u knjizi nema apsolutno nikakvog religioznog sadržaja. Do te mjere da figura djeteta Isusa u Dickensovom portretu Božića u Londonu postaje tek malo više od pobožnog ukrasa:

Ali siguran sam da sam oduvijek mislio o Božiću kada je stizao, osim o trajanju, njegovom svetom imenu i podrijetlu, da mu se ne može oduzeti to da je ‘dobro vrijeme’; vrijeme oprosta, darivanja, ugodno vrijeme; jedino vrijeme iz cijele godine u kojemu su ljudi spremni slobodno otvoriti svoja skrovita, zatvorena srca i početi druge, manje sretne, gledati kao svoje prave suputnike na putu do groba, a ne kao drugu vrstu stvorenja s kojom su povezani na svome putovanju.

Sve ovo objašnjava zašto se Božićna priča toliko preuzima i iskorištava u medijima već godinama. Uz bezbrojne radio i tv adaptacije (još uvijek pjevam pjesme iz Božićne priče Mr. Magooa) snimljeno je barem šest dugometražnih filmova od kojih je ipak najbolja verzija iz 1951. godine, redatelja Briana Desmonda Hursta s Alastairom Simom kao savršenim Scroogeom. Novija verzija Richarda Donnera iz 1988. godine „Scrooged“ na neki način otkriva najviše. Modernizirana i potpuno sekularizirana, s Billom Murrayom u ulozi ciničnog tv urednika čija zgrčena duša oživi ponovnim susretom s nekadašnjom djevojkom (glumi ju Karen Allen) koja je zapravo, pogodili ste, socijalna radnica.

Iako je „Scrooged“ ekstreman primjer, većina božićnih filmova i tv emisija na sličan način prikazuju ponovno rođenje pohabane duše djelovanjem nepoznate sile znane kao ‘Božićni duh’. Ova sila, osim što je sposobna za dobrotvorna djela svih vrsta, ima moć loše ljude učiniti dobrima, samo ako nikada ne spomenu riječi ‘Isus Krist’ pred kamerama. Takvi su filmovi dirljivi, čak i poprilično smiješni: „Scrooged“ ima svoje trenutke. Isto sam tako fan podcijenjenog filma Teda Demmesa „The Ref“(„Opasni taoci“ 1994.), crne komedije u kojoj Kevin Spacey i Judy Davis glume zajedljivo svađajući par čiji brak krene na bolje (ne može mnogo gore) kada se na Badnju večer u njihov nesretni dom ‘pozove’ naoružani pljačkaš. Ipak, često se pitam kako je moguće da svi ti mrzovoljni muškarci i žene uspiju izbjeći čak i mogućnost da iza njihovih čudesnih promjena stoji utjecaj više sile.  Čak i da naš blagoslovljeni Gospodin osobno prošeta ulicama Los Angelesa, blagoslivljajući pritom sve koji prolaze pored njega, većina blagoslovljenih samo bi zatresla glavom i rekla „Tko li je bio taj maskirani čovjek?“

Fokusiranje na nešto što bismo mogli nazvati ‘gledište Djeda Mraza’ drugi je način kojim se u filmovima izbjegava škakljivo pitanje vjere. Taj je način odabrao George Seaton u „Čudo u 34.-oj ulici“(1947.), jednom od najdražih filmova te vrste – iako sam osobno skloniji „Božićnoj priči“(1983.) Boba Clarka, šarmantnoj adaptaciji reminiscencija Jean Shepherd o životu obitelji srednjeg Zapada 40-ih godina prošlog stoljeća. Peter Billingsley glumi dječaka koji za Božić očajnički želi Red Ryder BB pušku, izgovor za slatko smiješne, prekrasne vinjete koje nas tjeraju na nježnu zabavu bez uzmicanja gorkoj snishodljivosti. Clark je u tome iznimno dobar; napisao je i režirao „Porkys“, nepretenciozan film pogrešno otpisan kao blesava seks komedija. Iako „Božićna priča“ ne otkriva da većina ljudi srednjeg Zapada ide u crkvu svake nedjelje, gotovo sve ostalo pogađa u detalje.

Preporučujem „Orašar“(1993.) Georgea Balanchinesa. Sasvim drugačiji božićni film. Od bezbroj verzija baleta Čajkovskog, pod koreografskom palicom Georgea Balanchinea u izvedbi Newyorškog baleta, ovaj je daleko najmaštovitiji i izrazito vješt. Filmska verzija koju je režirao Emile Ardolino vjerna je snimka pozornice Lincoln Centra. Ples je većinom iznimno dobar, povremeno i iznad prosjeka (izvedba Kyre Nicholss kao Vile Šećera jedan je od vrhunaca baleta na filmu), ali najbolji je dio scena zabave u prvom činu, postavljena u velikoj, obiteljski uređenoj dnevnoj sobi prepunoj djece koja izmjenjuju darove, igraju sei trče naokolo. Najbolje je citirati riječi velikog plesnog kritičara Edwina Denbyja: ‘Osjeća se obiteljski život, Badnje veče, djeca koja odrastaju među odraslima, čudna i prekrasna mašta malene djevojčice. Čudesno je što se ovi poznati osjećaji pojavljuju na sceni bez vulgarizacije ili stida, s briljantnim plesom, laganom zabavom i amplitudama dječjih prekrasnih slutnji.’

Ali „Orašar“ i u Balanchinesovu izvanrednom prikazu ostaje priča o božićnim darovima,a ne o Božiću. Stoga pitanje i dalje stoji: Je li Hollywood snimio ijedan božićni film u kojem se vjera prikazuje i doživljava ozbiljno? Film „Tri kralja“ (1949.) Johna Forda, alegorijski povratak Božićnog događaja u kojem John Wayne, Harry Carey Jr. i Pedro Armendariz glume trio mudraca lakih na obaraču čiji se putevi isprepliću sa onim trudne žene izgubljene u pustinji pred porod odgovara opisu traženog. Kako bi odveli dijete na sigurno trojica riskiraju vlastite živote. Film koji rijetko vidimo na televiziji. Poznat je tek kritičarima, a velika većina njih prezire ga. Iako je Fordov sentimentalni trag ovdje naglašeniji negoli u njegovim ostalim filmovima, vjerujem kako je neupitna religioznost o kojoj progovara razlog njegovog zanemarivanja, jer radi se o gotovo jednako dobrom filmu kao i širokoj publici mnogo poznatiji  „Nosila je žutu vrpcu“ (rad kamere također je prekrasan u oba filma).

Ford je, dakako, bio predani katolik. Činjenica koja njegovim intelektualnim obožavateljima ostavlja gorak okus u ustima.  I John Wayne bio je vjernik. Sam se nazivao srčanim katolikom. Iako se religija rijetko pojavljivala u njegovim filmovima, često je glumio jake ali uznemirene muškarce koji pokušavaju držati Boga na distanci ali ostaju neugodno svjesni Njegove prisutnosti. Likovi u „Tri kralja“, „Angel“ i „ The Badman and Trouble Along the Way“ pokazuju i njegovu sposobnost sugeriranja misterioznih djelovanja milosti.

Što nas dovodi do vjerojatno najpoznatijeg i vrlo hvaljenog božićnog filma. Naravno, „Divan život“ redatelja Franka Capre. Njegov je uspjeh te 1946. godine bio osrednji i nestao je iz vidokruga sve do 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su prestala vrijediti autorska prava te se pretvorio u jednu od brojnih popuna božićnog programa na lokalnim tv postajama diljem SAD-a. Jer je bio besplatan, generacije Amerikanaca bile su izložene priči o Georgeu Baileyu (James Stewart), istaknutog i poštovanog člana svoje zajednice koji jedne Badnje večeri pada u očaj, flertuje sa samoubojstvom da bi ga naposljetku spasio ne baš uspješan, ali dobronamjeran anđeo (Thomas Mitchell). On ga vraća s ruba ponora pokazavši mu kako bi svijet izgledao da se uopće nije rodio. Stalno ponavljanje učinilo je svoje: od dugog i nejasnog filma „Divan život“ do 80-ih godina postaje ikona američke pop kulture.

Čitati kritike „Divnog života“ pola stoljeća poslije njegova puštanja, pokazuje koliko su uistinu kritičari promašili bit. Gospodin Capra se pobrinuo da gotovo svi glumci u filmu budu što slađi, napisao je John McCarten u „The New Yorkeru“. Valjda to sve znači da nema do pravog američkog mladića da probudi dobro u najgorima u nama. Prijedlog koji ne postaje bolji ako pritom koristimo termine koji graniče s dječjim vokabularom. Iako, moderni gledatelj koji po prvi puta gleda „Divan život“ prije će biti pogođen njegovom tamnom stranom, što je sjajno uočio David Thomson u svom „Biografskom filmskom rječniku“ („Biographical Dictionary of Film“):

„Film sam gledao u Engleskoj, no nisam ga shvati niti me obuzeo. Ali u Americi „Divan život“ je institucija, sveprisutna na tv-u za Božić kao nositelj dobrog raspoloženja bez da nam daje zaboraviti viziju užasa. Sreću su ovdje naganjali psi zla; tako je blizu noće more američki san. Film koji je podbacio 1947. postao je zalog uzdizajućeg zajedništva, a bio je i ostao film noir pun žaljenja, samosažaljenja i pokušaja samoubojstva. Kako je tolikim ljudima pošlo za rukom same sebe uvjeriti da je film veseo?“

Niti jedan hollywoodski glumac nije mogao toliko dati u ulozi Georgea Baileya kao James Stewart. Nemarno odbacivan kao srdačni mršavko veći dio svoje duge karijere, Stewart je zapravo bio jedan od najdarovitijih glumaca iz studijskog sistema. Volio je glumiti mršave, mucajuće blesane, no njegova osobna tamna strana, neurotična i zastrašujuće intenzivna dovela je do punine filmove kao „Vrtoglavica“ Alfreda Hitchcocka i „Winchester ’73“ Anthonyja Manna. Malo je čudo što je uspio naći opasan rub u psihi mladića iz maloga mjesta koji se odjednom našao na kraju svojih snaga, ispunjen strahom i zavišću, pitajući se je li čitav njegov život bio besmislen.

Ništa manje ne začuđuje činjenica da je „Divan život“ gotovo jednako religiozan kao i „Tri kralja“.  Dickens je svoje anđele nazvao duhovima, ali kod Capre činjenice nisu upitne: Clarence Oddbody je anđeo poslan s Nebesa da spriječi Georgea Baileya da učini neoprostivi grijeh. Ali budimo jasni: Caprina religija prilagođena je Hollywoodu. Vrlo je oprezno s nje uklonjena bilo kakva razdvajajuća doktrinalna pojedinost, pa čak i sam George jasno daje do znanja da nije ‘čovjek od molitve’ (obavezan uvjet kad god je filmska zvijezda toliko odvažna da moli na velikom platnu). Ali kad zagusti, George pita, a Bog odgovara, i upravo nas dubina Georgeova očaja tjera da povjerujemo u puninu njegova oslobođenja. Nitko ni na trenutak ne sumnja da će George Bailey, za razliku od Ebenezera Scroogea, biti prvi u crkvi na Božić kako bi zahvalio Bogu na Njegovoj dobroti.

Siguran sam da je „Divan život“ postao najdraži božićni film svih vremena poradi izravnog uvjerenja da Bog postoji i prisutan je u svijetu svakodnevno. Izravnost je ipak sve rjeđa roba u životu prosječnog Amerikanca, pogotovo kada je riječ o religiji. Ne sjećam se kada sam zadnji puta čuo javnu ličnost ispod 50 godina kako se izjašnjava kao praktični kršćanin (političari u reizboru se ne računaju). Valjda nije baš ista stvar gledati film star 68 godina u kojem se filmska zvijezda na ekranu pretvara da moli, negoli prihvatiti stvarnost postmodernizma.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Terry Teachout

IZVOR: CEI

PRIJEVOD: Marija Magaraš Vojvodić

Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 22. prosinca 2014.

Možda vam se svidi