*Na današnji dan, 21. travnja 1910. preminuo je američki pisac Mark Twain. Tim povodom ponovno objavljujemo ovaj članak o vjerojatno njegovom najpoznatijem romanu ‘Pustolovine Toma Sawyera’.

Netko može biti pristojan, ali ne i dobar, a netko može biti dobar, ali ponekad zločest. Cijeli jedan svijet razlikâ odvaja one koji su samo pristojni od onih koji su istinski dobri. Nitko nije bolje objasnio te razlike od Marka Twaina u romanu „Pustolovine Toma Sawyera”, gdje „zločest” jednostavno znači dječju nestašnost bez namjere da se naudi, a „pristojan” obično znači pretencioznost i afektiranje, djecu koja se pokušavaju ponašati poput odraslih kako bi im oni odobravali, a ne cda budu dječaci i djevojčice koji se ponašaju u skladu sa svojim godinama. Lako je biti pristojan. Poštuj pravila, prikladno se odijevaj, budi točan, slušaj učitelje, i idi nedjeljom na vjeronauk.

Zahtjevno je biti dobar – govoriti istinu kada to provocira neprijatelje, prihvaćati trpljenje zbog svojega poštenja, i riskirati opasnost kako bi zaštitili nevine. Naravno da roditelji žele da njihova djeca poštuju autoritete i da nauče biti poslušni. To je cilj obrazovanja i u obitelji i u školi, a i znak je zrelosti. No dječaci poput Toma Sawyera – dobroga srca, osjetljive savjesti i s moralnom hrabrošću – pokazuju više potencijala za postizanje toga ideala od „Uzornih dječaka”, čije strogo ponašanje više nalikuje pasivnoj podložnosti nego ljubavi prema vrlini. S druge strane, Tom u konačnici dokazuje da može biti i dobar i ljubazan – poslušan svojoj savjesti i moralnome zakonu, ali i suosjećajan i osjetljiv na tuđe trpljenje, kao kada spasi Muffa Pottera od smaknuća, i spašava Becky Thatcher od smrti.

Tom, Huck, Joe Harper, i ostali članovi njihove ekipe nisu poput „Uzornih dječaka”, kao što je Tomov brat Sid, koji nikada ne krši pravila, ili kao Willie Mufferson, kojemu se sve gospođe dive jer je tako pažljiv prema svojoj majci, i „tako pomno pazi na svoju majku, kao da je od kristala”. A Tom i njegovi prijatelji ne impresioniraju gospođe, učitelja, ili nadzornika na vjeronauku ni svojom urednom vanjštinom, ni svojom iznimnom pozornošću na nastavi, niti poštivanjem propisa. Radije nego da uzme svoj lijek, Tom ga dadne mački. Radije nego da ostanu doma i žive prema satu, idu u školu na vrijeme, pokoravaju se uputama, i lijepo se odijevaju nedjeljom, Tom i njegovi prijatelji uživaju u bezbrižnoj slobodi života na Jacksonovu otoku, „nenaseljenome otoku, daleko od ljudskih nastambi”, bez rasporeda, kućanskih poslova, ili dužnosti. „Ta udovica jede prema zvonu, ide u krevet prema zvonu, ustaje prema zvonu – sve je to tako pravilno da čovjek to ne može izdržat’.” Dječaci civilizaciju poistovjećuju s krutim pravilima, formalnošću koja guši, i monotonom ozbiljnošću. Biti pristojan ili civiliziran tim dječacima jednostavno nije zabavno.

Oni nisu pristojni i zato što su im manire grube, odjeća neuredna, i nisu voljni udovoljavati starijima. Tom uvijek prigovara zbog gnjavaže s formalnom odjećom i čistoćom – smatra to ograničenjem svoje slobode – i žali se da ga „uvijek tjeraju da radi nešto što ne želi”. Dječacima je draže markirati s nastave i otići plivati nego pohađati školu, a Tom smatra monotono učenje napamet biblijskih odlomaka na nedjeljnom vjeronauku još jednim teretom koji kvari njegovu ljubav prema pustolovinama, i to je za njega „mjesto koje je Tom mrzio svim srcem” zbog lošega vjerskog obrazovanja, temeljenoga isključivo na površnom učenju napamet biblijskih odlomaka. No i pored svega svojega protivljenja društvenim konvencijama i ugledu, Tom i njegovi prijatelji nikada ne izgube svoju dječačku nevinost i prirodnu dobrotu. Teta Polly priznaje da Tom „nije loš, samo, tako da kažem, zločest. Samo živahan i vjetropirast. Odgovoran je koliko i jedan ždrijebac.”

Tom je možda zločest, ali je u biti dobar, ponaša se prirodno dječje, i ostaje vječnim dječakom. Kada Tom uvjerava tetu Polly da je došao s Jacksonova otoka kako bi ublažio njezine brige o njegovoj sigurnosti, ona se naprosto topi od njegova šarma. Tom tvrdi da ju je poljubio dok je spavala: „Htio sam da se ne žalostiš – samo sam se zbog toga vratio.” Teta Polly ima svojih sumnji u vezi s Tomovom iskrenošću, ali zaključuje da je to bila „prava, itekako prava laž. […] Znam da će mu Gospodin oprostiti, jer je on to rekao što je tako dobroga srca.” „Uzorni dječaci” iz priče – pored sve svoje pristojnosti – nikada ne osvoje nečije srce, niti dirnu druge svojim prirodnim šarmom i simpatičnim, prirodnim ponašanjem, jer nastoje biti mali odrasli ljudi, a zaboravljaju biti nepokvarena djeca.

Znači da je moralnost nešto kompliciranije od razlike između zločestoga i pristojnoga. Tom je zloglasan zbog svoje zločestoće i nepoštivanja točnosti i rasporeda, ali to nadoknađuje svojim dobrim srcem, čistom savješću i galantnim kavalirstvom. Sid i Willie impresioniraju svoje starije svojom fasadom pristojnosti, ali nikada ne pokazuju hrabrost, čast i velikodušnost koje dokazuju Tomovu i Huckovu plemenitost. Kao svjedok ubojstva na groblju, Tom se zakune Hucku krvnom zakletvom – nikada neće otkriti istinu kako se ubojica (Indijanac Joe) ne bi osvetio dječacima („Sigurni smo sve dok šutimo.”). No kako Toma počne mučiti savjest, on – uz veliki rizik za samoga sebe – svjedoči na sudu, i identificira pravoga ubojicu kako bi spasio nevinoga čovjeka, Muffa Pottera, od lažne optužbe, jer on „nikada nikome nije nikako naudio”.

Tom bi možda pao na testu pristojnosti, i ne bi impresionirao majke Williejevim nepogrješivim manirama, ali u trenutku krize pokazuje muževnu čast. Kada Becky Thatcher slučajno istrgne stranicu iz ravnateljeve knjige i drhti dok on ispituje ostale u razredu, izgleda kriva kada začuje riječi: „Rebecca Thatcher… Jesi li ti istrgnula ovu stranicu?” No Tom je spašava svojim izmišljenim priznanjem: „Ja sam to napravio!” To su riječi koje Becky nadahnu da nahvali Toma: „Tome, pa kako to da ti možeš biti tako plemenit?” Prisjećajući se te epizode, sudac Thatcher pohvali Toma jer je zaštitio njegovu kćer, i divi se njegovu kavalirstvu: „Bila je to plemenita, velikodušna, uistinu velikodušna laž.” Za vrijeme dječjega piknika, kada Tom i Becky odlutaju predaleko u labirinte McDougalove pećine i izgube se, danima se bore u tami, bez hrane. No Tom neće samo čekati da ih netko pronađe i spasi, i ne prepušta se tugovanju poput Becky. („Ona je rekla da će čekati ovdje gdje jest i umrijeti – to bi se uskoro dogodilo.”) Tom junački ustraje sve dok ne nađe otvor na pećini kroz koji mogu izaći i spasiti se – još jedno plemenito djelo koje suca Thatchera nadahne da pohvali Tomovo kavalirstvo: „Rekao je da običan dječak ne bi nikada uspio njegovu kćer izvući iz pećine.”

To znači da dobrota zahtijeva poštenje, čast, hrabrost i žrtvu – muževne, viteške vrline koje Tom i njegovi živahni prijatelji prakticiraju u svojoj dječačkoj ljubavi prema zabavi i pustolovini. S druge strane, dobri dječaci ne riskiraju, ne idu dalje od sigurnih ograničenja, niti propituju pravila – čak i ako su neka od njih bedasta i besmislena. Oni vole nagrade, priznanja, pljesak i divljenje. Učine ono minimalno, odglume svoju ulogu, i znaju kako iznuditi naklonost. Ne pokazuju nimalo života, ni strasti, niti hrabrosti. Sve što čine, čine prvenstveno na osnovi vlastitih interesa.

No dobri dječaci vole dobrotu radi nje same, ne radi povlastica ili nagrada koje ona donosi. Oni pokazuju hrabrost time što se usude učiniti dobro bez obzira na cijenu, čak i ako to znači da će im se Indijanac Joe osvetiti. Tom i Huck čine ono maksimalno. Tom neustrašivo kaže svu istinu poroti, čak i u prisutnosti Indijanca Joea, a mogao je šutjeti. Kada Huck čuje Indijanca Joea kako se zaklinje da će se osvetiti udovici Douglas, prijeteći „rasijecanjem ušiju i odsijecanjem noseva”, hrabro priziva opasnost kada slijedi ubojicu do ženine kuće, i obavijesti ženine susjede o opasnosti, kako bi je mogli spasiti. Tom i Huck su živahni, puni odvažnosti, imaju duha, i strastveno vole dobro, a mrze zlo. Riskiraju svoj život kako bi spasili druge, i nije ih mnogo briga kakav im je imidž u javnosti.

„Uzornim dječacima” nitko nije davao komplimente kakve su primili Tom i Huck. Sudac Thatcher u Tomu vidi budućega muževnog muškarca, prirodnoga vođu, nekoga tko će jednoga dana biti „veliki odvjetnik ili veliki vojnik”, a udovica ne može prestati zahvaljivati Hucku. Dakle, istinska dobrota nije u pukome negiranju, izostanku zločestoće, ili minimumu pristojnosti, nego u zdravoj živosti stvarnoga života, koju očituje pravo dječačko ponašanje – energiji koja buja i nadilazi uska pravila i konvencije ugleda kako bi postigla velika djela koja nadahnjuje ljubav prema dobru. Dječakovo obrazovanje u zločestoći priprema ga da se bori sa zlom, a ne brine se oko imidža i reputacije.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.