U samoj srži romana Hermana Melvillea “Moby Dick” krije se dubok izazov kršćanskoj vjeri. Naime, likom kapetana Ahaba Melville postavlja drevno pitanje na koje nema jednostavnih, pobožnih odgovora: Kako svemogući i dobrostivi Bog može dopustiti toliku patnju u svijetu? Taj problem patnje dovodi Ahaba do ludila i odvodi ga ravno u ralje smrtonosne ulješure po kojoj je roman dobio ime. Ako smo iskreni, to pitanje muči čak i nas koji vjerujemo. Suočavamo se s ovisnošću, zlostavljanjem i samoubojstvom; gledamo kako nam djeca obolijevaju ili umiru; svjedočimo okrutnim ratovima i trgovini ljudima, razaranjima koja za sobom ostavljaju potresi, požari i poplave. To je jedini prigovor kršćanstvu koji doista ima težinu, a Melville mu daje glas ispunjen tjeskobom i boli. Ipak, dio veličine romana Moby Dick leži upravo u tome što odbija i nevjeru i očaj, nudeći nam umjesto njih tajanstvene naznake smisla naše patnje.

Pripovijest prati Ishmaela, pripovjedača koji se ukrcava na kitolovac Pequod, pod zapovjedništvom mračnoga kapetana s nogom od kitove kosti. Kitolovci su lovili velike morske sisavce zbog njihova ulja, no ovo putovanje prerasta u nešto mnogo više. Kada kapetan Ahab objavi da se želi osvetiti šarenoj albino ulješuri koja mu je odgrizla nogu, njegova osveta usmjerava Pequod preko dalekih mora u potragu za čudovištem zvanim Moby Dick.

Za Ahaba, međutim, Moby Dick nije tek kit. To stvorenje predstavlja nešto nadnaravno, možda čak i samoga Boga. U poglavlju pod naslovom „Na palubi” Ahab priznaje svojemu prvom časniku Starbucku da Mobyja Dicka smatra rukom nekoga nadnaravnog bića koje se skriva s onu stranu našega materijalnog svijeta:

Svi vidljivi predmeti, čovječe, tek su maske od kartona. Ali u svakom događaju – u živom činu, u nedvojbenom djelu – neko nepoznato, ali ipak razumno biće oblikuje obrise svojega lica.

Za Ahaba je to „razumno biće” Bog, biće „neshvatljive zlobe”. Moby Dick može biti Božje oruđe ili sam Bog, no Ahab tvrdi da mu je svejedno je li „bijeli kit izvršitelj ili začetnik” – on se želi osvetiti.

Ahab, međutim, mrzi Boga zbog nečega mnogo ozbiljnijeg od izgubljene noge. Već na početku romana doznajemo da njegova ogorčenost prethodi nesreći i da proizlazi iz dubokoga teološkog problema. Neobični stranac po imenu Elijah pita Ishmaela i njegova prijatelja Queequega jesu li čuli glasine o Ahabovoj bezbožnoj prošlosti, o „smrtonosnom okršaju sa Španjolcem pred oltarom” ili o „srebrnoj tikvi u koju je pljunuo”. Dakle, Ahab je još prije nego što je ostao bez noge počinio ubojstvo u crkvi. A riječ calabash žargonski označava posudu ili zdjelu: Ahab je oskvrnuo euharistiju pljunuvši u srebrni ciborij, posudu u kojoj se čuvaju posvećene hostije. Melvilleov tragični junak već dugo živi u neprijateljstvu s Bogom.

Zašto? Zato što uviđa prastari problem patnje, kao što doznajemo u poglavlju pod naslovom „Sfinga”. Ahab stoji sam na palubi, suočen s glavom obezglavljene ulješure – ne Mobyja Dicka, jer Ahab dopušta posadi da usput lovi i druge kitove. Ono što slijedi jednostrani je dijalog, šekspirijanski monolog, koji Ahab vodi s kitovom glavom. Ona se naziva „Sfingom” jer, poput mitskog čudovišta, ne otkriva odgovor na zagonetku:

Vidio si ljubavnike koji su se, zagrljeni, bacili s broda u plamenu; srcem uz srce potonuli su pod razigranim valovima, vjerni jedno drugome onda kada im se činilo da je i nebo iznevjerilo njih. Vidio si ubijenoga mornara kojega su gusari bacili s palube u ponoć; satima je tonuo u još dublju ponoć nezasitnoga ždrijela, dok su njegove ubojice nastavile ploviti neozlijeđene – a munje su, hitre poput strijela, raznijele obližnji brod koji bi pravednoga supruga odnio u raširene, čežnjive ruke njegove žene. O, glavo! Vidjela si dovoljno da raspoloviš planete i Abrahama pretvoriš u nevjernika, a ipak ne izgovaraš ni jedan jedini slog!

U svakom od ovih zamišljenih prizora krije se zagonetka: zašto nevini pate, a zli napreduju? Ahabu kit ostaje nijem, baš kao što Bog šuti i ne daje odgovore na naša pitanja.

Riječ je o problemu biblijskog Joba, koji postaje ključan za razumijevanje romana. Melville se opetovano poziva na taj biblijski tekst, a pripovjedač Mobyja Dicka naziva „Jobovim kitom”. U Starom zavjetu pravedni Job strašno pati: gubi djecu, imovinu i zdravlje. Kada se suprotstavi Bogu zbog nepravednosti vlastite patnje, Bog mu odgovara „iz vihora”, postavljajući niz retoričkih pitanja kojima mu pokazuje da Božji putovi neizmjerno nadilaze granice ljudskoga razumijevanja. Jedno od tih pitanja, u 41. poglavlju Knjige o Jobu, odnosi se na kita.

Točnije, biće iz Knjige o Jobu naziva se Levijatanom, a riječ je o krokodilu ili kanaanskom morskom čudovištu. No Melville u svojem romanu tim biblijskim imenom naziva kita. Božji izazov Jobu glasi ovako: ako se ljudi ne mogu nositi čak ni s jednim od Božjih stvorenja, poput zastrašujućega Levijatana, kako onda mogu dokučiti postupke samoga Svemogućega? „Možeš li udicom izvući Levijatana?” pita Bog Joba. „Hoće li ga trgovci među sobom razdijeliti?” Ili: „Možeš li mu kožu napuniti bodljikavim željezom?”

Job naposljetku odustaje od svojih prigovora i na Božji izazov odgovara ponizno: „Zato sam govorio, a nisam razumio; o stvarima predivnim za mene, koje nisam znao.” No Melvilleov Ahab odbacuje Jobovu poniznost. Ako pažljivo pročitamo Božje izazove, u njima ćemo prepoznati upravo opis posla kapetana kitolovca: harpunom uloviti i ubiti Levijatana, a zatim njegovu mast pretočiti u bačve namijenjene tržištu u Nantucketu. Ahab je na Božja pitanja upućena Jobu odgovorio prkosnim da.

Božji odgovor Jobu, premda istinit, pruža slabu utjehu kada i sami trpimo. No Melvilleov roman ide korak dalje i uprizoruje duboku kršćansku tajnu: naša patnja zapravo može postati blagoslov. Kako bi to dočarao, Melville uspoređuje Ahaba sa Shakespeareovim kraljem Learom. Ostarjeli Lear nepromišljeno protjeruje svoju odanu kćer Cordeliju i dijeli kraljevstvo između njezinih zlih sestara. Zatim, u veličanstvenom trećem činu tragedije, ostaje bez doma, izložen silovitoj oluji, mokar do kože i na rubu ludila. Learova patnja iznenada mu otvara oči za tuđu bol: on tuguje zbog „jadnih golih bijednika” koji se oluji izlažu „gologlava, bez krova nad glavom i praznih trbuha”. Priznaje vlastiti nemar kao kralja: „Premalo sam se / za njih brinuo.” A onda, u jednom od najdirljivijih trenutaka drame, Lear uzvikuje: „Uzmi lijeka, raskoši! / Izloži se da osjetiš ono što bijednici osjećaju.” Riječ physic znači „lijek”: Lear shvaća da je patnja lijek za njegovu bolesnu dušu i prihvaća izlječenje.

Ako kapetan Ahab podbacuje kao biblijski Job, podbacuje i kao kralj Lear. Tijekom strašne oluje na moru Ahab, poput svojega Shakespeareova dvojnika, bijesno se obraća nebesima. Tada Melville stavlja Learove riječi u Ahabova usta, ali im daje tragičan obrat. Gledajući u grmljavinu, oblake i vjetar – oluju koja je za Leara bila „lijek” – Ahab kaže: „Kakva se to graja gore diže! Smatrao bih je čak uzvišenom kad ne bih znao da je kolika bučna bolest. O, uzmi lijeka, uzmi lijeka!” Ahab izokreće Learov odgovor: oluju naziva bolešću („kolikom”), a zatim joj poručuje da uzme lijek.

Unatoč svoj svojoj mračnosti, Melvilleov roman ne podupire Ahabovo tvrdoglavo uvjerenje da je patnja besmislena okrutnost koju nam nanosi zao ili ravnodušan Bog. Umjesto toga, Melville suptilno upućuje na drugu dimenziju patnje – na to da ona može donijeti neočekivane darove i čak biti dijelom plana koji vodi do dobra. Jedna od tih naznaka povezana je s neobičnom tvari zvanom ambergris, koju prvi časnik Stubb vadi iz trupla uginuloga kita. Ta se dragocjena tvar upotrebljavala u proizvodnji parfema i lijekova, a Ishmael nam otkriva da joj je cijena „zlatna gvineja po unci”. U toj neobičnoj epizodi Melville upućuje na neočekivano blago – dragocjeno i ljekovito – koje nastaje kroz patnju, a proizvodi se samo „u neslavnim crijevima bolesnoga kita”!

„Epilog” romana donosi najpotresniju naznaku da i iz naših najtežih patnji može proizaći nešto neočekivano dobro. Pomahnitali Ahab tjera svoju osvetu do kobnoga završetka, u kojem Moby Dick uništava Pequod. Svi ginu osim pripovjedača Ishmaela, koji preživljava držeći se za drveni lijes iz olupine broda. Nešto ranije, u srceparajućoj sceni, Pequod susreće brod Rachel, čiji kapetan traga za svojim dvanaestogodišnjim sinom nestalim na moru. Sada upravo taj brod spašava Ishmaela, ali samo zato što njegov kapetan još uvijek ustrajno pretražuje more u potrazi za svojim dječakom. Ta tragedija spašava Ishmaelov život.
Ovdje se približavamo velikoj tajni, koju Melville odbija pojednostaviti. Dragocjeni ambergris i Ishmaelovo spasenje ne daju konačan odgovor na problem patnje. I dalje vapimo poput Ahaba, tražeći odgovor na tu zagonetku. Ipak, Melvilleova metafizička pomorska pripovijest otkriva nam primamljive naznake da Bog djeluje tako da čak i iz naše najveće boli izvede dobro.

Članak je preuzet uz dopuštenje s web-stranice Word on Fire.