Pojam kršćanska filozofija nije omiljen pojam. Kao da vjera, sa svojim dogmama i doktrinama, guši razvoj filozofije i slobodnog te kreativnog mišljenja. No prema francuskom filozofu Jacquesu Maritainu, takva filozofija postoji i ona se sastoji u novosti Objave za filozofsko promišljanje. Drugim riječima, Stari i Novi zavjet, Božja Riječ upućena čovjeku, makar je promatrali i iz diskursa koji je smatra pukom ljudskom tvorevinom, sa svojim novim i posebnim pogledom na čovjeka, svijet, vrijeme, tijelo i ljubav neminovno provocira čovjeka na razmišljanje. Time u svakom povijesnom trenutku, Vjera, ako ne obogaćuje, onda barem utječe na naše razumijevanje najvećih problema svijeta te vječnih misterija ljudske egzistencije.

Prilika da progovorimo o toj kreativnosti i slobodoumnosti Vjere i vjerskog iskustva za filozofiju je objavljivanje knjige Uskrsnuće – upute za uporabu višestruko nagrađivanog autora francuskog filozofa, dramskog pisca, ravnatelja instituta Philantrophos, a odnedavno i kantautora, Fabricea Hadjadja. Rođen je 1971. godine u obitelji tuniških židova i radikalnih ljevičara šezdesetosmaša maoista, koji su nakon svoga vjenčanja na izlasku iz vijećnice izašli obasipani Malenom crvenom knjižicom[1]. I sam Hadjadj se u svojoj mladosti okruženoj šarolikim knjigama, deklarirao kao anarhist i nihilist, kao izrazito protukršćanski ateist koji je uživao u svojem pesimizmu, nadahnjujući se na misliocima poput Georgesa Bataillea i Friedricha Nietzschea, koje je čitao ˝poput riječi Evanđelja˝.[2]

Kao mladić je puno putovao zahvaljujući roditeljima koji su radili u diplomaciji. Dugo je godina živio u Beninu i Haitiju gdje je razvijao svoju ljubav prema glazbi, ali i prema duhovnosti i misticizmu, koji su ga oduvijek privlačili. Čak je u svojoj 27. godini razmišljao da se inicira u vudu. No ta glad za duhovnim pokazala je kako je ljudsko srce, ma gdje god bilo, stvoreno za istinu, a ne za obmanu trajnog razočarenja. Tako je došlo i njegovo obraćenje, kao iskreni zov srca, ili bolje rečeno, odaziv na jednostavnu, ali najdublju potrebu ljudskoga bića.

Obratio se posredništvom Djevice Marije. Njezinom majčinskom pomoći, kako ona to najbolje zna kad su u pitanju njezina malena djeca ili veliki glupani, kako ističe Paul Claudel u svojoj pjesmi Djevica koja sluša[3], Fabrice Hadjadj je susreo Krista, ne kao neku povijesnu ličnost, već kao živu osobu. Sam događaj, iz usta francuskog mislioca, ide ovako:

Nalazio sam se u crkvi sv. Severina samo kako bih se rugao (zahvaljujući Voltaireu) onima koji su došli zahvaliti se Gospi od Brze Pomoći, kod njezina kipa, za  njezin zagovor: neki za položene ispite, neki za položeni vozački ispit… Tjedan dana kasnije, razbolio se moj otac i moja je obitelj bila duboko uzdrmana i potresena. Bojali smo se da će umrijeti. Stoga sam otrčao u crkvu sv. Severina i pomolio sam se toj Gospi kojoj sam se malo prije rugao. Molio sam se za moga oca Židova. U meni je zavladao neki mir kakvog nikada prije nisam osjetio. Duboko u sebi, osjećao sam da je sve na svome mjestu. Bio sam kao dijete koje priznaje svoju slabost i koje moli za svoje roditelje. To sam bio ja: igrao sam se buntovnika i malo sam brinuo za svoje stare. Nakon toga sam gotovo svaki dan ondje išao na misu. I knjige koje sam čitao, Izaiju, sv. Pavla, Evanđelja, sve je to imalo ekstremu snagu. Sve je to bilo doista bolje od onoga što se gleda u kinima. U njima se nalazila prava revolucija! [4]

Te 1998. godine, kršten je u opatiji Solesme, ali nije on tražio krštenje. Krštenje je tražilo njega kao prirodni slijed života i životnog poziva. Krštenje je bilo milosni pečat na njegova dugogodišnja traganja i lutanja.

Samim time je njegovo filozofsko naukovanje i potkovanost u modernim i postmodernim strujanjima pečaćenjem, ili bolje rečeno, pranjem sakramentom krštenja te utjecajem kršćanskih autora poput Paula Claudela i Charlesa Peguya i filozofima kao što su Toma Akvinski i Aristotel, dobilo jedan sasvim originalan izričaj. Samim time je u svaki problem današnjeg čovjeka mogao zaći na dublji način zahvaljujući svojem vjerskom iskustvu. Njegova filozofska djela poput Dubine spolova, Raja na vratima, Vjere demona, na pomalo pjesnički način govore o prodiranju Radosne vijesti u našu tešku i često surovu svakodnevicu. No razlika je u tome što je prije govorio o jednoj vrsti književnosti, a iznad svega filozofije, koja je davala nadasve aristokratske odgovore. Sada je počeo govoriti o filozofiji i književnosti koja je dostojna siromašnih i malenih, kako bi Chesterton rekao, običnog, svakodnevnog čovjeka.

Prosvjetiteljsku sintagmu Sapere aude (Usudi se znati) u službi Vjere, Fabrice Hadjadj na radikalan način unosi u naše međuljudske odnose, spolne odnose, odnose za stolom, u naše promišljanje smisla svijeta, vlastitog života te u utjecaje tehnologije, medija, novca, politike i koječega drugoga na naše života. Zapravo pokazuje kako se mi kao ljudi svakodnevno borimo da bismo bili više ljudima i da se više približimo Bogu, tj. kako da iz dana u dan živimo zaljubljenije. Jer upravo na svakodnevnoj zaljubljenosti u život, pada ili raste svaka filozofija. U svakodnevnom se Apsolutno igra.[5]

Hadjadj je zapravo filozof svakodnevice, filozof blagovanja, filozof tjelesnosti, ali i filozof procjepa i ponora. Slučajnost ili ne, Fabrice Hadjadj se u istoj godini kada je kršten, vjenčao s glumicom Siffreine Michel s kojom ima sedmero djece. Sam kaže da ga je bračni i obiteljski život spasio od mozgovnosti i intelektualizma te ga je potaknuo zaći u dimenziju drame, u sve što nam izmiče, što je onkraj koncepata.[6] To je ključ za razumijevanje smisla i svrhe ljudskog života. To je bitna razlika kršćanske filozofije danas od svake druge filozofije: drugi, žena ili muškarac, u bračnom i obiteljskom životu, čini me čovjekom, osobom, približava me Bogu i odgovara na pitanje o smislu života.

Upravo se u tome nalazi bogatstvo i strahota, paradoks ljudskoga života, da u međuljudskim odnosima, najviše unutar obitelji, čovjek najviše sebe gubi da bi se zapravo najviše pronašao. Jer se u obiteljskom životu ono duhovno, ono nama najbliže i svojstveno, pokazuje i očituje. I to preko tjelesnosti.

Drugi, u ovom slučaju žena, ulazi, prodire u stvarnost muža, uznemiruje ga, opire mu se i izaziva ga. Ne želi biti u potpunosti uhvaćena u muževo razmišljanje. To izaziva frustracije, ali i stalno pozivanje mužu da izađe iz sebe i pristupi drugome, u svakodnevnim odnosima i poslovima poput kuhanja, blagovanja, odgoja djece, kupovanja i slično. Ali još više u tjelesnom činu, tj. spolnom činu koji je u biti duhovan čin par excellence jer od nas traži davanje, izlaženje iz sebe i u konačnici upućenost na drugoga, različitog i komplementarnog. Drugim riječima, spolni čin je put prema Onostranosti.[7]

Hadjadj govori o strašnoj nužnosti uzajamnosti i upućenosti na drugoga. Što je u biti lijepo. Jer u odnosu s drugim spolom, pokazuju se sve moje slabosti i vrline. Pokazuje se da nisam samodostatan i da sam ovisan. U tom odnosu puca svaki ponos i oholost, a svaka moja iluzija i umišljenost suočava se s najgrubljom stvarnošću, sa stvarnošću druge osobe. Drugim riječima, da bi muškarac bio muškarac, on treba ženu. Da bi žena bila ženom, ona treba muškarca. I to sasvim konkretnu osobu, s imenom i prezimenom.

Fabrice Hadjadj je osvježenje na katoličkoj sceni pa i šire. On unosi duh profinjenosti i uključenosti svojstven francuskoj katoličkoj kulturi. Upravo je taj duh izražen u filozofiji svakodnevnog (obiteljskog) života, potreban današnjem svijetu jer on liječi svaki procjep i lom između muškarca i žene, čovjeka i prirode, očeva i djece, između nas samih. To je kršćanska filozofija danas: filozofija svakodnevnog činjenja koraka prema drugome, prihvaćanja i priznanja različitosti i neuhvatljivosti drugog spola, u dinamičnosti obiteljskog života. Samim time će se, ako je obiteljski i bračni život dinamičan, komplementaran i različit, tj. i živ i zdrav, te vrline svakodnevice prenijeti na društvene stvari poput politike, gospodarstva i ekologije.

Fabrice Hadjadj svojim djelima potvrđuje da je obitelj temeljna jedinica društva. Štoviše, obitelj je temeljna jedinica ljudskog bića i osobe, jer se u svakodnevnosti običnog života, susrećemo s posljedicama loma i procjepa između Boga i čovjeka, čovjeka i čovjeka, čovjeka i svijeta. Ako o tome ne govorimo, kao da prešućujemo nepravdu. Jer svatko od nas želi biti čovjekom i ništa više doli čovjekom unatoč i usprkos posljedicama loma nastalog Istočnim grijehom. Protiv tih posljedica, koje promiču ideologije, naročito rodna, i koje žele ovladati našom svakodnevicom i zarobiti obitelj, mi se borimo.[8]


[1] Radi se o knjižici džepnih dimenzija s citatima kineskog komunističkog vođe Mao Ce Tunga.

[2] Intervju za časopis Panorama, siječanj 2007: www.bmehafms.fr/Fabrice-Hadjadj-Dieu-est-l-inattendu-1-3.html

[3] http://poetaruber.blogspot.hr/2014/05/paul-claudel-djevica-koja-slusa-la.html

[4] Intervju za časopis Panorama, siječanj 2007: www.bmehafms.fr/Fabrice-Hadjadj-Dieu-est-l-inattendu-1-3.html

[5] Intervju za časopis Panorama, siječanj 2007: www.bmehafms.fr/Fabrice-Hadjadj-Dieu-est-l-inattendu-1-3.html

[6] Intervju: www.la-croix.com/Religion/Fabrice-Hadjadj-larmes-philosophe-2017-03-10-1200830893

[7] Intervju: www.ethikapolitika.org/2015/04/14/sexuality-as-transcendence-an-interview-with-fabrice-hadjadj/

[8] Predavanje: Što je to obitelj? www.youtube.com/watch?v=0Zc2x1aqcGI