Sedma umjetnost ili nešto sasvim drugo?

Hollywoodski Noa je vjerski fanatik, suočen s deističkim ‘Stvoriteljem’ koji mrzi ljude i nepravedan je

Hollywoodski film “Noah” izazvao je veliku pozornost ne samo filmske javnosti. Ekranizacija izvješća o velikom potopu od početka je bila kontroverzna zbog scenarističkih i ideoloških intervencija u priču o Noi. Objavljujemo tekst našeg suradnika Danka Kovačevića u kojem analiziramo odstupanja filma od Biblije i poruku koju redatelj želi poslati. Upozoravamo da tekst koji slijedi u osnovnim crtama prepričava radnju filma. Međutim ako želite saznati kakvu poruku film šalje, preporučujemo da pročitate ovu analizu.

Noah

Dugo najavljivani filmski spektakl „Noah“ ovih dana stigao je i u naša kina. Izdavač, velika američka filmska kompanija „Paramount Pictures“ u film je uložila preko 170 milijuna dolara i u ovom trenutku možemo reći da im se investicija isplatila: film je do sada zaradio preko 87 milijuna dolara u kino distribuciji širom SAD-a, a u svjetskoj distribuciji preko 240 milijuna.

Film stoga, zaslužuje našu pozornost kao općesvjetski kulturni fenomen. No prije svega, zaslužuje našu pozornost ipak iz još jednog, svima očitog razloga: priča o Noi i potopu sastavni je dio Petoknjižja, odnosno Svetog pisma (Starog zavjeta). S tim na umu, treba reći da je režiser filma, Darren Aronofsky, obećao da će „Noah“ biti „najmanje bibličan“ od svih dosadašnjih filmova s biblijskom tematikom. Dapače, otvoreno je to priznao izdavši prije samog filma i roman u stripu o Noi, kao nekakvom hibridu između biblijskog lika i futurističkog apokaliptičnog junaka u stilu Pobješnjelog Maxa (Image Comics, suradnici Ari Handel i Niko Henrichon). Sudeći prema viđenom u konačnoj filmskoj verziji, nije lagao. Film je, nadalje, pod pritiskom kršćanskih zajednica u SAD-u (koje su imale pristup scenariju i pretpremijernim testnim projekcijama) uistinu (treba odati priznanje Paramountu) i reklamiran uz odgovarajuće upozorenje:

Film je nadahnut pričom o Noi. Iako smo koristili pravo umjetničke slobode, vjerujemo kako je film vjeran biti, vrijednostima i integritetu priče koja je kamen temeljac vjere milijunima ljudi širom svijeta. Biblijska priča o Noi može se pronaći u Knjizi Postanka.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, je li film Noah uistinu „vjeran biti, vrijednostima i integritetu“ svetopisamskog teksta na temelju kojeg je, navodno, nastao, ili je riječ o manipulaciji milijunskim auditorijem širom svijeta? U narednim retcima nastojat ćemo ukazati na neke elemente filma koji ne idu u prilog tvrdnji o vjernosti, uspoređujući Sveto pismo i film, a na vama je da sami prosudite što je istina.

„Noa“ je hrabar i ozbiljan film. Nadarenost i smjelost režisera u želji da postavi vječno aktualna pitanja o postanku čovjeka, problemu zla u svijetu, potrebi zaštite okoliša kao i pokušaj predočavanja ranih dana geološkog razdoblja kvartara (u kojem živi današnji čovjek), razdoblja u kojem nije bilo kiša i svijetom su koračala kojekakva bića koja su davno izumrla, svakako treba pohvaliti. Značajka solidnog umjetničkog djela očituje se i u tome koliki interes i diskusiju ono može pobuditi, i kad bismo mogli gledati ovaj film izvan njegova religioznog konteksta, on bi imao neospornu umjetničku vrijednost.

Ali, može li se film o svetopisamskom liku gledati izvan religioznog konteksta? Može li biti neutralan i ne dati novi smjer religioznim promišljanjima gledatelja, tj. ostaviti ih netaknutima?

Režiser filma Darren Aronofsky deklarirani je ateist, po njegovu osobnom priznanju u jednoj TV emisiji („Real life, real stories“): Ja sam bezbožan. I zato sam trebao stvoriti sebi Boga i moj Bog je narativno stvaranje filmova (tj. sama naracija)“ . Ipak, za sebe kaže i da je podrijetlom iz židovske tradicije i da je u tom smislu njegov film sasvim sukladan s tradicionalnim komentarima na biblijsku priču. Dapače, on na sami film „Noah“ gleda kao na svojevrstan midraš biblijskog teksta. I upravo tu počinju problemi.

Naime, jasno je iz same naracije da je Božja opstojnost u filmu neupitna. Glavni antagonist („negativac“) Noi, Tubal-Cain, jasno izriče da je on potomak Kainov unatrag tek nekoliko generacija i da od Kainova bratomorstva Bog ostaje nijem prema čovjekovim zazivima; On šuti. U filmu je ovakav odnos Božje šutnje primijenjen i na Nou, prema kojem Bog također ostaje nijem (ako izuzmemo nejasna viđenja u snovima). Ali to nije u skladu sa svetopisamskim tekstom. Bog ne šuti, tj. jasan je u komunikaciji prema Noi jer je Noa našao milost u Božjim očima kao pravedan i neporočan čovjek te mu se Bog direktno i kontinuirano obraća (Post 6; 7; 8; 9). Filmski Noa, sasvim suprotno, muči se pokušavajući pronaći odgovor na pitanje što je volja Božja te je prisiljen sam donositi zaključke o tome što i kako dalje.Tako sam dolazi do zaključka da Bog želi da izumre čitav ljudski rod jer je izopačen. U konačnici, kada odluči ubiti svoje novorođene unučice, čini to da bi zaustavio širenje izopačene ljudske rase – jedino što treba preživjeti i biti očuvano, prema uvidu filmskog Noe, jest priroda sama i njezin biljni i životinjski svijet. No, ako pogledamo svetopisamski izvještaj o stvaranju, jasno je da je čovjek kruna i vrhunac stvorenja (naravno, sve stvoreno podložiti sebi ne znači zloupotrebljavati isto) i ono bi bez čovjeka bilo okrnjeno i nepotpuno.

Time dolazi do drugog problema vezanog uz samog Nou – on pokazuje karakteristike nekakva ekstremizma, vjerskog fanatizma spreman je žrtvovati ljudski rod pa i svoju obitelj i sama sebe samo da bi nominalno proveo u djelo ono što on doživljava kao Božju volju. Ali volja biblijskog Boga (ili kako ga u filmu zovu – Stvoritelja; usput, upitajmo se zašto je zaobiđen termin Bog? Implicira li termin „Stvoritelj“ deizam?) nije zatiranje ljudske rase, nego upravo njezino očuvanje (Post 9,1-11). Biblijski Noa nije vjerski fanatik, nije izgubio razum i ne tapka u mraku tražeći Božju volju niti koristi borilačke vještine i nasilje da bi sproveo Božji plan.

Može li se film o svetopisamskom liku gledati izvan religioznog konteksta? Može li biti neutralan i ne dati novi smjer religioznim promišljanjima gledatelja, tj. ostaviti ih netaknutima?

Treći problem koji se nadovezuje na prethodni je klasično teodicejsko pitanje o pravednosti Božjoj. Tvorci filma definirali su pravednost kao odgovarajuću kombinaciju milosti i traženja zadovoljštine. U skladu s tim, filmski Noa je prikazan kao onaj koji u konačnici pokazuje milost i odustaje od ubijanja svojih unučica (tj. zatiranja iskvarenog ljudskog roda); time direktno odustaje od onoga što on naziva Božjom voljom i pokazuje se milosrdnijim od samog Boga. Želi li se ovdje možda implicitno reći da je Noa taj koji Boga, presklona traženju isključivo zadovoljštine, na neki način uči milosrđu? Da, želi, i ne samo implicitno jer je režiser filma izjavio da je „Noino putovanje k postajanju milosrdnim ujedno i Božje putovanje k postajanju milosrdnim“. No, može li uistinu stvorenje biti milosrdnije od svog Stvoritelja, tj. nadmašiti ga u nekoj sposobnosti ili imati neku sposobnost koju Bog nema (imajući u vidu da je zlo tek privacija dobra, nedostatak kvalitete)? Režiser Aronofsky je humanist po svjetonazoru. Filmski Noa odustaje od ubojstva svojih unučica nakon što mu njihova majka kaže: “Bog je htio da ti sam odlučiš treba li ljudska rasa preživjeti ili ne.“ Zar nije ovo očitovanje upravo tog humanističkog (čovjek je mjera svih stvari) mentaliteta? Noa se, nadalje, po povlačenju potopnih voda opija; iz filmske naracije jasno je da je to kulminacija nutarnjeg konflikta – vidio je da je na zemlji bilo još mnogo pravednih ljudi osim njega – zašto su oni morali poginuti (s tim u svezi je i podzaplet filma po kojem Ham nema žene i ostaje bez pravedne djevojke zahvaljujući Noi kojem se osvećuje; svetopisamski tekst jasno kaže da svi Noini sinovi imaju žene i one se penju u korablju i kasnije svojim muževima rađaju potomke)? Ubija li Bog pravedne? Svetopisamski tekst o Noi jasno kaže da je on jedini pravednik u svom naraštaju (Post 7,1). U poglavljima o Abrahamu (filmski lik Noe je nekakav čudni hibrid biblijskog Noe i Abrahama – motiv pokušaja ubojstva unučica), Bog nadomješta Izaka na žrtveniku s ovnom. Dakle Bog direktno intervenira, proviđa i sprječava čedomorstvo (Post 22,10-14)  i neće uništiti čitavi grad ako je u njemu makar šačica pravednih (Post 18,16-32). Nadalje, film problematizira i pitanje istrjebljenja nepravednih. Oni napadaju arku i žele silom ući da spase glavu a „pravedni“ Noa ih nasiljem u tome sprječava (jer je to „Božja volja“). S druge strane, nigdje u Bibliji ne piše da su ljudi Noina naraštaja izrazili želju i namjeru popeti se na arku i da im je to Bog (Noa) uskratio, već je implicite izvjesno da oni nisu ni imali namjeru ukrcati se, upravo iz svoje grješnosti – nisu bili bogobojazni (Strah Božji u svom pozitivnom smislu udivljenja) kao Noa.

Film se u jednom dijelu naracije osvrće i na pitanje postanka čovjeka. Tu se javlja četvrti problem raskoraka svetopisamskog teksta i filma. U jednoj dojmljivoj flashback sekvenci od nekoliko minuta Aronofsky iznosi svoju filmsku verziju kozmogonije (teško se oteti dojmu da je inspiraciju pronašao u ponešto dužoj, složenijoj i, usuđujem se reći, kudikamo kvalitetnijoj sceni postanka svijeta u filmskom remek-djelu „Drvo života“ Terencea Mallicka). Naime, Noa na korablji priča djeci o postanku svijeta i počinje riječima: „U početku nije bilo ničega.“ S druge strane, svetopisamski tekst počinje riječima: „U početku stvori Bog nebo i zemlju.“(Post 1,1). „Ništa“ i „Bog stvori“ nisu previše slična izvorišta svega što postoji. Nadalje, nailazi scena evolucijskog razvoja koja kulminira u trenutku kada se majmun njiše s grane na granu, nakon čega neposredno slijedi prikaz prvog ljudskog para – Adama i Eve. Želi li možda režiser sugerirati da su ljudi potekli direktno od majmuna? Možda i ne, jer je iduća scena u potpunom kontrastu s ovom maloprije spomenutom. Naime, Adam i Eva svijetle (doslovno). Želi li režiser umjetničkom slobodom dočarati da su stvoreni na sliku Božju ili možda koristi gnostičku herezu s primjesama kabale; Adam i Eva su „sinovi/kćeri svjetla“ zarobljeni u materiji koja je zla, a edenska zmija u filmu ekranizacija koncepta „dobre“ zmije: Sofije (mudrosti) tj. Majke. Je li onda Stvoritelj u filmu zapravo tek onaj gnostički Stvoritelj-Demijurg? Možebitni zaključak da film obiluje primjesama gnosticizima i kabalizma (ime Zohar, naziv temelja Kabale se čak izrijekom spominje u filmu) dodatno podupiru tri stvari: činjenica da filmski Noa nasljeđuje od svojih predaka kožu zmije iz Edenskog vrta kao nekakav magični talisman kojim se prenosi moć, prikaz Nefila kao nekakvih anđeoskih svjetlosnih duša zarobljenih u materiji (kamenu) i činjenica da u svom prvom dugometražnom filmu „Pi“ Darren Aronofsky otvoreno koketira s Kabalom. Dodajmo tome eksplozivni sjajeći metal kojim se ljudi koriste u filmu, Metušalahovo čarobno sjeme iz kojeg raste šuma i u miks ulazi i drevni grčki hilozoizam.

Redatelj Aronofsky nije kršćanin i kao takav ili ne zna ili nije zainteresiran za činjenicu koju bi trebao znati svaki kršćanin – Sveto pismo je kristocentrično. Krist je ključ za čitanje svetopisamskih tekstova, od Knjige Postanka pa sve do Knjige Otkrivenja, pa i priče o Noi

Što se tiče uloge zmije, svetopisamski tekst je jasan (Post 3, 1-16; Otk 12,9). Što se tiče Nefila, (Post 6,4) po tom pitanju može se, u religijskom smislu, dopustiti određena umjetnička sloboda u dočaravanju njihova identiteta i pojave. Čini se da se Aronofsky koristio apokrifnom Knjigom proroka Henoka i prema palim anđelima kreirao svoje filmske „Čuvare“. I tu nastaje još jedan problem. U odnosu na apokrifni predložak, sve je izokrenuto. Filmski Čuvari su dobri anđeli (za razliku od svojih literarnih „uzora“ iz Henokove knjige, palih anđela, demona koji se spuštaju na zemlju da bi se ženili i kvarili ljude) koji su htjeli pomoći palom ljudskom rodu pa su sišli s neba da ih prate, ali Stvoritelj ih je „kaznio“ ( upitajmo se: zašto bi Bog kaznio anđele koji pomažu ljudima?) zarobivši njihova svjetlosna bića u kameno tijelo (usput rečeno, teško se oteti dojmu da njihov filmski tjelesni lik od kamena ne izgleda kao nekakav hibrid Optimus Primea i Drvobradaša). Čak imaju i imena prema palim anđelima (demonima) iz Henokove knjige: Semjaza, Magog, Rameel. Oni pomažu filmskom Noi, jer vide u njegovim očima „dobrotu prvog čovjeka“. „Pomažu“ mu tako da , kontradiktorno, ubijaju druge ljude koji se žele uspeti na arku a pošto i sami „poginu“ u toj bitci, njihove svjetlosne duše se, za „nagradu“, slobodne vraćaju u (čini se, gnostičko) nebo (duše demona se, prema tumačenju i Svetog pisma i apokrifa, sasvim sigurno ne vraćaju u nebo).

Sve ovo gore navedeno oni gledatelji filma koje ne interesira kršćanstvo ni sadržaj Svetog pisma sasvim sigurno mogu slobodno zanemariti i pokušati (i možda će uspjeti) gledati na film „Noah“ kao na zabavno, poučno i nepretenciozno umjetničko (više ili manje) djelo. Ali filmska umjetnost i njezin najmoćniji medij – veliki ekran kino dvorane je jako utjecajan, subverzivan medij koji, htjeli mi to sebi priznati ili ne, oblikuje (svjesno ili nesvjesno) i preusmjerava (u većoj ili manjoj mjeri) naša razmišljanja, percepciju i dojmove o svarima, događajima i fenomenima koje prikazuje. Hoće li film Noah dodatno nadoliti ulje na vatru općeprisutnog mišljenja i predrasuda kod velikog broja naših suvremenika o tome da je Bog šutljiv, osvetoljubiv, nepravedan, ćudljiv? Da se gorljiva vjera može poistovjetiti s vjerskim fanatizmom (koji nužno vodi u stranputicu)? Je li Darren Aronofsky režirao ovaj film bez projiciranja vlastitih životnih stavova i intencije da ih publika prihvati, i je li takvo nešto uopće moguće izbjeći i zadržati objektivnost i nepristranost autora kad je u pitanju bilo koja forma umjetnosti? Prosudite sami.

Aronofsky nije kršćanin i kao takav ili ne zna (ili se barem pravi da ne zna) ili nije zainteresiran (ima, svakako, pravo na to) za činjenicu koju bi trebao znati svaki kršćanin – Sveto pismo je kristocentrično. Krist je ključ za čitanje svetopisamskih tekstova, od Knjige Postanka pa sve do Knjige Otkrivenja. Krist je ključ i za razumijevanje svetopisamskog lika Noe. Treba svakako istaknuti da je priča o potopu sastavni dio religijske baštine cijelog Bliskog istoka i drevne Mezopotamije i u skladu s time i biblijski tekst nije jedini izvor te priče i ima određenu mitološku pozadinu u vidu sakralne naracije kojom se pokušava objasniti taj prirodni fenomen koji se vrlo vjerojatno u nekom obliku dogodio. Razumljiv nedostatak znanstvenih metoda u to vrijeme i suvremene tehnologije koja bi to mogla adekvatno dokumentirati ostavlja nas isključivo s pučkom predajom/mitom kao jedinim izvorom na kojem su građeni religijski tekstovi. Autori Svetog pisma su preuzeli tu građu i unijeli je u sastav Petoknjižja (koje je u konačnom obliku formirano mnogo kasnije, oko 400. god. pr. Kr.) i dali mu određenu religioznu poruku u kontekstu monoteizma – potop je djelo pravednog Boga (a ne tek hir prirode i li nekih zavidnih politeističkih sila). Kao kršćani, znamo da je čitavo Sveto pismo bogoduho (2 Tim 3,16-17); prožeto duhom pravoga, živoga Boga; starozavjetni Jahve i novozavjetni Otac je jedna te ista osoba – Bog bezgranične milosti i sućuti. No, starozavjetni pisci, iako nadahnuti Božjim duhom, bili su samo ljudi, i sami su bili u procesu traženja odgovora i nisu imali puninu Objave koju je donio Krist. Stoga je i biblijski jezik kojim se opisuje Bog antropomorfan, ima ljudsku perspektivu, kut gledanja. I kad Krist donosi Novi Savez (zapovijedi ljubavi) čitavo Sveto pismo (pa tako i priča o Noi) dobiva svoju smislenu puninu. Novi zavjet se u Staromu skriva, a Stari se u Novomu otkriva (KKC 129).Katekizam Katoličke Crkve, nadalje, naglašava: „I doista, “starozavjetni raspoređaj (=ekonomija) bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi(…) dolazak Krista, sveopćeg spasitelja”. Knjige Starog zavjeta, “makar sadržavale što nesavršeno i privremeno”, ipak svjedoče o čitavom odgojnom postupku Božje spasiteljske ljubavi; “izražavaju živu svijest o Bogu, u njima su pohranjeni uzvišeni nauci o Bogu, spasonosna mudrost o životu čovjekovu i čudesno blago molitava”; u njima se napokon “krije Otajstvo našeg spasenja” (KKC 122).

Tako i priča o Noi dobiva svoj puni smisao: Pogledajmo što o tome kažu crkveni oci:

,,Kao što ne slijedim nijednog vođu osim Krista, tako se ne pridružujem u zajedništvo ni s kime osim Vašim blaženstvom [papom Damazom I.], to jest, Petrovom stolicom. Znam da je to stijena na kojoj je sagrađena Crkva. Tko god blaguje Jaganjca izvan ove kuće, svetogrdnik je. Ovo je Noina korablja, i onaj tko se ne bude u njoj nalazio, poginut će kad nadođe poplava.’’ (Jeronim, Pisma 15, 2)

,,Sam Petar, pokazujući i braneći jedinstvo, zapovjedio nam je i upozorio nas da ne možemo biti spašeni osim po jednom krštenju jedne Crkve. On kaže: ‘u Noinoj korablji nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. Isto tako, krštenje vas sada spašava’ [1 Pt 3, 20-21]. U tako kratkom i duhovnom sažetku izložio je o sakramentu jedinstva! U tom krštenju svijeta u kojem su oprane prastare pakosti, tko nije bio u Noinoj korablji nije mogao biti spašen vodom. Isto tko, niti tko može biti krštenjem spašen tko nije kršten u Crkvi koja je ustanovljena u jedinstvu s Bogom prema sakramentu jedinstvene korablje’’ (Ciprijan, Pisma, 73, 11)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

noah_movie_2014-hd-photo

O Noi progovara i sami Krist (Mt 24,37-39) i apostol Petar u svojim poslanicama. Tek u svjetlu tih tekstova možemo sagledati puni smisao priče o Noi. Crkva je ta „korablja“ u kojoj se čovjek i čitavi svijet spašava i na nju su svi pozvani ući. Tek u svjetlu Pashalnog otajstva Kristova, koje ovih dana slavimo, možemo upoznati pravoga, živog Boga – Oca. On je Ljubav sama, pravednost i milosrđe koje šalje vlastitog Sina kao pomirnicu za grijehe naše i grijehe svega svijeta (1 Iv 2,2).

Nažalost mnogi nekršćani i mnogi kršćani ovo ne shvaćaju ili ne žele shvatiti i imaju pogrešnu, iskrivljenu sliku Boga i ljudskog odnosa s Bogom. Film Noah mogao bi vrlo lako tome još više doprinijeti. Slučajno ili namjerno? Prosudite sami.

Papa emeritus Benedikt XVI. je umjetnicima, 4. srpnja 2011., povodom izložbe koja je bila dar umjetnika Papi za 60. obljetnicu ređenja, između ostalog, poručio:

„…nikada ne odjeljujte umjetničku kreativnost od istine i ljubavi; ne tražite nikada ljepotu daleko od istine i ljubavi, već bogatstvom svoje genijalnosti, svoga kreativnog zanosa, budite uvijek, hrabro, tražitelji istine i svjedoci ljubavi. Učinite da u vašim djelima sjaji istina i to na takav način da njihova ljepota u očima i u srcu onoga tko ih razmatra pobudi čežnju i potrebu svoj život učiniti lijepim i istinitim.“

Papa nam je tako, na neki način, ponudio definiciju osnovnog motiva i svrhe umjetnosti.

Upitajmo se: koliko Aronofsky u svom filmu „Noah“ na tragu istine i ljubavi? O kakvoj umjetnosti je ovdje riječ?

Ostaje samo žal što suvremena kršćanska kinematografija nije na umjetničkoj i financijskoj razini na kojoj su ovakvi blockbusteri, s velikim studijima i kompanijama koji ih podupiru (s izuzetkom, naravno, „Pasije“ – prema izboru gledatelja tom „najkatoličkijem filmu svih vremena“ u veljači ove godine proteklo je 10 godina od izdanja 2004.godine. Upitajmo se: što se dogodilo s karijerama Mela Gibsona i Jima Caviezela u međuvremenu i zbog čega je to tako?). Doduše, treba priznati da ima hvalevrijednih pokušaja koji nemaju odgovarajuću umjetničku i financijsku potporu (Fireproof, The Encounter, God’s not dead, Heaven is for real; katolici, ipak, oprez!) ali se puno otvorenije i direktnije bave temeljnim ljudskim pitanjima (teodicejsko pitanje, opstojnost Božja, bračna ljubav, život nakon smrti) koja intrigiraju svakog kino posjetitelja. Nažalost, ovakve filmove nećemo vidjeti u svjetskoj kino distribuciji, pa vjerojatno ni u našim kinima.

Ono što ćemo uskoro vidjeti je još jedna ekranizacija starozavjetnog teksta (isplativije nego Novi zavjet jer je šira demografska skupina, veća mogućnost specijalnih efekata; dakle, više zarade). Naime, u prosincu u kina stiže „Izlazak“. Mojsija će glumiti Christian Bale, a režiser filma je proslavljeni Ridley Scott, deklarirani ateist  odnedavno, navodno, agnostik) koji u svom posljednjem velikom hitu (Prometej iz 2012.) koketira s teorijom da ljudska rasa ima izvanzemaljske početke i da je sami Isus bio izvanzemaljac (taj dio priče je po nagovoru suradnika, na jedvite jade na kraju ipak izbacio iz konačne verzije filma). Što nas čeka s Mojsijem, ostaje za vidjeti.

Danko Kovačević | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. travnja 2014.

Možda vam se svidi