Godine 1956., uoči dvjestote obljetnice Mozartova rođenja, teologa Karla Bartha jedne su švicarske novine pozvale da napiše „Pismo zahvale Mozartu”. Barth je zadatak prihvatio sa skepsom, ali urednicima je ipak dostavio kratko pismo u duhu mozartovske zaigranosti. Korespondencija je zaključena često citiranom tvrdnjom: „Može biti da anđeli, kada vrše svoju zadaću slavljenja Boga, sviraju samo Bachovu glazbu. No siguran sam da kada su zajedno kao obitelj sviraju Mozarta, i da tada Gospodin sluša s posebnim zadovoljstvom.”

Mozartova je glazba, odmah nakon glazbe J. S. Bacha, nadahnula najentuzijastičniju spoznaju duhovnih kvaliteta u glazbi, iako razlučivanje spomenuto u Barthovu „scenariju” pogađa važnu razliku u vrsti kvalitete duhovnosti primijećene u repertoarima dvojice skladatelja. Glazba obojice sadrži osjećaj transcendentnoga poretka, ali Mozartov opus inače se sluša imajući na umu više domaćinske, zemaljske i ljudske razmjere. U Mozartovu zvučnome svijetu svjetlost pobjeđuje tamu lakoćom – to jest, vještinom, a ne trivijalnošću – i to njegove glazbene prostore čini više prijateljskima od onih koje je opisao Bach. Bachovim se skladbama rijetko pripisuje djetinjska radost, kako se to često čini s Mozartovima, iako se i Bach dosta često šali, igra i pleše. Kod Mozarta se dobrota stvaranja evocira često i s toplinom. Bach kao da daje naslutiti dobrotu samoga Stvoritelja, istovremenog osobnoga i vrijednoga strahopoštovanja.

Kasno i nedovršeno djelo

Ovaj osvrt potaknut je nedavnom snimkom Mozartove „Velike mise u c-molu” (K. 427), možda zato što su njezini izvođači zbor Bach Collegium Japan, pod ravnanjem Maasakija Suzukija, jednoga od najistaknutijih živućih interpreta Bachove zborske glazbe. Poput Mozartova „Requiema” (kojega su Suzuki i njegov zbor snimili 2015. godine), i „Velika misa u c-molu” također je kasno i nedovršeno djelo. „Requiem” je vjerojatno najpoznatije djelo zborske crkvene glazbe koje je Mozart skladao, ili točnije, započeo, jer je partitura u vrijeme njegove smrti 1791. godine bila nedovršena. Dovršio ju je jedan prijatelj i učenik, i tako Mozartovoj siromašnoj udovici omogućio da dobije honorar za naručenu skladbu.

„Velika misa u c-molu” započeta je 1782. godine, godinu dana nakon što je Mozart počeo u Beču djelovati kao slobodni umjetnik. Mozart je između 1769. i 1779. godine napisao više od dvanaest aranžmana za misu, jer mu je to bila jedna od dužnosti na njegovim radnim mjestima na salzburškome dvoru i katedrali. No ne postoji zapis o tome zašto je počeo raditi na ovoj kasnijoj misi, a niti o tome zašto ju nakon tako obećavajućega početka nikada nije dovršio.

„Kyrie” i „Gloria” iz ove mise potpuni su stavci, i mogu se pohvaliti s više suptilnosti, tajanstvenosti i strasti (a da ne spominjemo i duljinu) od paralelnih stavaka iz ranije i poznatije „Krunidbene mise u c-duru” iz 1779. godine (K. 317). „Kyrie” iz kasnijega djela uključuje veliki zborski kontrapunkt, kojim stavak počinje i završava, dok središnji dio „Christe” sadrži delikatnu i usrdnu sopransku dionicu.

„Gloria” iz „Velike mise u c-molu” (koja je sa svojih osam zasebnih dijelova više od pet puta dulja od „Glorije” u „Krunidbenoj misi”) počinje u c-duru, gdje prikladno radostan zbor replicira originalnu „Gloria in excelsis” koju su jednom anđeli otpjevali pastirima. Nakon toga početnoga dijela slijedi „Laudamus te”, u kojemu solo sopran pjeva četiri ponovljena izraza slavljenja što se nalaze u povijesnome tekstu: „Hvalimo Te, blagoslivljamo Te, klanjamo Ti se, slavimo Te”. Ovaj virtuozni stavak – na koncertima i snimkama često se izvodi odvojeno od mise – može se pohvaliti energičnošću i discipliniranom ekstravagancijom svega istinskoga slavljenja. Barth je jednom komentirao da u Mozartovoj glazbi redovito čuje duh igre:

No igra je nešto tako uzvišeno i zahtjevno da traži majstorstvo… Lijepo igranje pretpostavlja intuitivnu, djetinju svjesnost biti ili središta – kao i početka i kraja – svih stvari. Upravo iz toga središta, iz toga početka i kraja čujem Mozarta kako stvara svoju glazbu.

Četiri latinske sintagme koje čujemo na početku „Glorije” sažimaju početak i svrhu (grčki telos) svih stvari, gdje je disciplinirano i lijepo igranje neusporedivo prikladno.

Odjeci Bacha

Peti dio Mozartove „Glorije” u ovoj misi – „Qui tollis peccata mundi” („Koji oduzimaš grijehe svijeta”) – za mene predstavlja najviše bachovsku stranu Mozarta. Partitura je za dvostruki zbor, praćen gudačima, drvenim puhačima i rogovima. Instrumenti održavaju neumoljiv, nemiran puls u pozadini glasova, koji naizmjence pjevaju glasne pokajničke uzvike i gotovo nečujne molitve. Tjeskobna harmonijska nepredvidljivost stavka, kombinirana s neprestanim „otkucajima” orkestra, jasan je odjek stavka „Crucifixus” iz Bachove „Velike mise u h-molu”. Tako je Mozartov tekst, gdje se uzvisuje Onoga koji oduzima grijehe svijeta, poistovjećen – u glazbenoj memoriji – s Čovjekom raspetim za nas, onim koji je također (kako to trijumfalno proglašavaju „Credo” i Bachov kompletni aranžman toga stavka) uskrsnuo od mrtvih.

Mozartov nedovršeni „Credo” uključuje još jedan briljantni solo za sopran u „Et incarnatus”, koji završava dugom, melizmatskom izvedbom glagola factus u posljednjoj frazi stavka („i postao čovjekom”). „Sanctus” nikada nije dovršen, i nema naznaka da je skladatelj ikako radio na „Agnus Dei”. Pjesnik George Herbert izjavio je da je sama vječnost prekratka kako bi se ispravno i dolično slavilo našega Gospodina, ali ja se nadam da nam se oprašta želja da je Mozart dovršio nešto što je možda moglo postati njegovom najveličanstvenijom skladbom zborske crkvene glazbe.

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.