Somos peregrinos—caminamos al Senor. Poco a poco, vamos a llegar.

(„Mi smo hodočasnici – hodamo ka Gospodinu. Malo po malo – i stići ćemo.”)

Jedan redovnik, član kongregacije Franjevačke braće od obnove (Franciscan Friars of the Renewal, op. prev.) naučio je ovaj stih dok se mučio naučiti španjolski u Hondurasu. „Mi smo hodočasnici – hodamo ka Gospodinu”, idu riječi pjesme. „Malo po malo, i stići ćemo.”

Kada je brat Isaiah čuo te riječi – posebno upečatljivu sintagmu poco a poco – one su ga se duboko dojmile i progovorile su mu. Ali one su također počele predstavljati nešto univerzalno u vezi s ljudskim putovanjem natrag Bogu – duhovnost koja se ne sastoji u tome da se na cilj stigne odjednom, već u stavljanju jedne noge pred drugu, čineći mala djela s velikom ljubavlju, polako, ali sigurno pronalazeći svoj put kući. „To je istina, i to prelazi kulturne granice, dobne granice, i mnoge druge stvari”, objašnjava u jednome videu. „To je kao zbor ljudskih srdaca.”

Na svojemu albumu Poco a Poco, brat Isaiah nudi buket različitih strana ovog uvida, pjesme sakupljene s onim istim laganim, duše punim šarmom ranijih pjesama poput Receive Me (I’m Yours) („Primi me, tvoj sam”) i Jacob’s Song („Jakovljeva pjesma”).

Ali jedna pjesma na albumu odmah je privukla moju pozornost – ne samo zbog svoje ljupkosti, već i zbog svoje aktualnosti. Bilo koje druge godine „Ljubavna pjesma za Zaručnicu” bila bi jednako lijepa; ali danas ona je i svojevrsna himna, koja pruža melem ranjenoj Katoličkoj Crkvi, koja pati u velikim skandalima i neizvjesnosti. Pjesma počinje žalobnim pozivom i prekrasnim, gotovo nezemaljskim pozadinskim pjevanjem bez riječi, isprepletenim s ostatkom teksta:

„Sveta goro Sione,
Zaručnice Boga Svevišnjega,
Vidi, promotri svoju ljepotu, da,
blistava pred očima svoga ljubljenog kralja.

Sione, ti si princeza, ti si Zaručnica
Ali čini se da to ne vidiš u sebi.
Vidim da trčiš za toliko ljubavnika, da,
samo se nađeš sama i naga, da
izranjena, izmorena, tako neispunjena
Sa svim maskama koje nosiš
i svim trikovima koje si iskušala
Vidim te kako trčiš, vidim kako teturaš, vidim te kako padaš
Vidim te kako čezneš, vidim kako umireš samo da te netko pronađe…
Podigni oči, prekrasna nevjesto Svevišnjega!
Tvoj kralj je ovdje i On živi iznutra
Kuca, kuca, kuca na vrata tvog slomljenog srca tako nježno
Zovu ga onim koji ljubi siromahe
Zato usmjeri pogled svoj na otajstvo
Jedini koji liječi tvoju povijest
Gle, On sve čini novim
Samo gledajući te…
Evo Zaručnika, ovdje je
Evo Zaručnika, ovdje je
Sione, o Sione, o Sione, o Sione
Izađi mu ususret!”

Ovi stihovi – objašnjava brat Isaiah – vraćaju se na te temeljne stvari u ljudskome srcu. „Tako lako zaboravljamo da postoji samo Jedan koji nam može donijeti mir, koji neprestano tražimo u svemu. Možemo postati tako frenetični žureći uokolo, pokušavajući pronaći nešto što nam u našemu svakodnevnome životu može smiriti srce i um, ali često postanemo nemirnijima nego kada smo počeli. Trčimo tako svakoga dana za ‘toliko ljubavnika’.”

Ali u španjolskom refrenu koji je inspirirao album autentična duhovnost također poprima izrazito kolektivnu prirodu: Mi smo hodočasnici; mi hodamo; i malo po malo, mi ćemo stići. „Ljubavna pjesma za Zaručnicu” također se oslanja na jednu izrazito katoličku ideju, koja se proteže sve do spisa svetoga Pavla – da Crkva nije skup zgrada ili vođa; ona nije filozofija ili ideologija, pa čak ni neka vrsta kluba. Ona je Tijelo, jedna vrsta organizma, povezanoga sakramentima, i tim iste sakramentima povezana je zajedno s Kristom.

Ovo jedinstvo Krista s njegovim Tijelom podrazumijeva razlikovanje i posebnu vrstu odnosa, onoga često izraženoga u slici odnosa zaručnika prema svojoj zaručnici. Katekizam Katoličke Crkve to formulira ovako: „Tema Krista, Zaručnika Crkve, bila je od proroka pripravljena i od Ivana Krstitelja naviještena. Gospodin se sâm označio ‘Zaručnikom’ (Mk 2, 19). Apostol predstavlja Crkvu i svakog vjernika, tj. ud njegova Tijela, kao Zaručnicu, ‘zaručenu’ Kristu Gospodinu, da s njim bude samo jedan Duh. Ona je neokaljana Zaručnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist ljubio, za koju je sebe predao ‘da je posveti’ (Ef 5, 26) […]” (KKC § 796). Ova slika Boga kao kralja i Onoga koji ljubi, i Crkve kao njegove ljubljene kraljice, bit je pjesme brata Isaiaha.

„Pjesma je za Crkvu”, objašnjava on. „Htio sam je podsjetiti na Onoga koji je ljubi. Ona može biti prilično rastresena, izgubljena u ‘sporednim stvarima’; može izgubiti iz vida Onoga koji joj jedini daje smisao. Zaboravljamo ‘čiji’ smo, i tako postupamo potaknuti svojim nesigurnostima i ranama, a ne iz ponizne sigurnosti koju nam pruža nježni Kristov pogled. Smiješno je to što upravo u trenutku priznanja koliko smo rastreseni postali, koliko smo zaboravili na ‘jedino što je potrebno’ nalazimo Njega – ‘onoga Jedinoga koji liječi našu povijest’ – upravo pred sobom, kako čeka da nas dotakne, izliječi i podsjeti čiji smo.”

Za Crkvu, koja se nalazi u veoma mračnim i nemirnim vodama, „Ljubavna pjesma za Zaručnicu” nudi predah uz veliko svjetlo i snagu, onu koja se oslanja na sigurnost Božjeg obećanja. U Poslanici Hebrejima čitamo: „[…] vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom,  […]” (Heb 12,22a). I u Knjizi Otkrivenja: „I Sveti grad, novi Jeruzalem, vidjeh: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.” (Otk 21,2) Dok Crkva i njezini članovi navigaju divljim vodama ovoga zemaljskoga hodočašća, naš nebeski poziv – a u tom pozivu naš najdublji identitet i najsigurniji mir ostaje isti: Obratite se i vjerujte Evanđelju. Zaručnik je ovdje.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.