Tko su Twenty One Pilots?

Oni su zarazni indie duo koji proteklih godinu dana vrišti s valova svake mainstream radiostanice. Pasivnim slušanjem ostavlja se dojam kako se radi o još jednoj serijskoj podvali glazbene industrije. Međutim, ovi su momci od samog početka konstrukciju vlastitih kompozicijskih kulisa obukli šarenilom žanrova popločenih odgovorima koji prkose nihilističkim postulatima industrije. Ti odgovori se ne nameću, već nude proživljenu istinu koja je, kao takva, svjedocima jedina opipljiva.

Prebiranje kroz njihov opus ostavlja dojam kako se radi o skupini koja broji velik broj članova, međutim radi se zapravo o spretnom „zavaravanju“ od strane dvojice mladih glazbenika. Preciznije, Joshovo vladanje perkusijama uz Tylerove multiinstrumentalne dosjetke tvori nepogrešivu formulu simbioze zaraznoga i zavidnoga glazbenoga kolaža. Oni su zapravo najbolji primjer za opis sveprisutnoga glazbenog termina indie. Njihov rad ne upada u glazbene krletke, već slobodno uzima odgovarajuće komponente prežvakanih okvira.

Tyler Joseph je svakako idejni začetnik i arhitekt “21 pilota”. Svoju je viziju zacrtao u drugoj polovici prošlog desetljeća, kad je odbio sveučilišnu košarkašku stipendiju i odlučio postati glazbenik. Ova, za mnoge djetinjasta i glupa odluka, pokazala se kasnije kao hrabra i jedino ispravna. Velike zasluge imaju njegovi roditelji koji su, unatoč zbunjenosti  i u strahu, nastojali Tyleru dati potporu na samom početku njegove karijere. Tako je nakon dugog perioda prilagodbe i traženja vlastite artikulacije izašao njegov solo uradak „No Phun Intended“. Uz mnogo nedorečenosti, te produkcijskog siromaštva, ovaj materijal je već sadržavao sve osnove budućeg identiteta spomenutog dvojca. Najizravniji audio dokument Tylerove vjere do dana današnjeg, osim navedenog, sadrži fragmente stihova koji se pojavljuju na kasnijim proslavljenim izdanjima (npr. „Ode To Sleep“).

Put prema Vesselu

Godinu dana kasnije Tyler u svoj projekt uključuje bubnjara Josha Duhna i tako nastaju Twenty One Pilots, te 2009. izlazi njihov prvi istoimeni album. Ovdje postaje jasno kako ovaj projekt ima veliku budućnost. Zarazna „Johnny Boy“ te predivne „O Mrs. Beliver“ i „Addict With The Pen“ daju naslutiti kako ovdje nije riječ o samo još jednom lokalnom bendu. Na ovom albumu prevladavaju indie pop-rock aranžmani; utjecaj Musea vrišti iz pjesama poput „Trapdoor“ i „Before You Start Your Day“. Stihovi su već fino upakirani u alegorične cirkularne opise sumnji, padova i nade kao npr.:

„He thinks that faith might be dead, nothing kills a man faster than his own head.“

Još jedan reprezentativni primjerak je “A Car, A Torch, A Death” isprepleten Tylerovim bitkama zaključenih stihovima „I began to understand why God died“.

Drugi je album danas zapravo nešto što više predstavlja skupinu demo-snimaka, namijenjenih prvenstveno za album „Vessel“. Electropop i synth elementi uz naglašeniju zastupljenost hip-hopa  ispunili su aranžmane te su dali dvojcu formulu koja će ih koju godinu kasnije dovesti od uspjeha. Potpis ugovora s diskografskom kućom Fueled by Ramen (Warner Music Group) natjerao ih je na ponovno snimanje i remasteriranje velikog dijela materijala. Neke numere sa spomenutog materijala nisu puno dotjerivane, međutim, dobar dio njih zvuči kao najobičnija demo-snimka u odnosu na kasnija izdanja.

„Vessel“ im je osigurao platinastu nakladu u SAD-u i tako lansirao dvojac u globalnu sferu popularnosti. Najavni singl „Guns For Hands“ naglašava ono što se konstantno provlači kroz TOT materijale; preusmjeravanja vlastitih strahova i tamnih emocija u audiopaket koji putniku donosi odgovore. Depresija i suicidalne misli su nešto što preplavljuje njihov opus, ali ne kao motiv poraza, već motivacija za traženjem odgovora. Tyler nikada ne pokušava nametati istine, već sve svoje demone baca u lijevak koji na ušću dovodi do utjehe. Stavlja se u ulogu koja mu pripada samim time što je čovjek, naglašavajući kako je i sam utopljen u entropiju modernog humanizma. On ima svrhu i obavezu prkositi trendu i suprotstavljati hedonizmu kalvariju istine. Tako „Car Radio“ stihovima “There’s faith and there’s sleep, we need to pick one please because faith is to be awake and to be awake is for us to think” baca rukavicu zbunjenoj industriji i provocira komercijalne kalupe koji se  žele zabaviti bez zamaranja razmišljanjem.

Osim glazbenog, ovaj materijal je definirao i imidž benda. Lica su prekrili skijaškim maskama, a na omot albuma postavili dva starčeka koji naizgled nemaju nikakvu poveznicu s bendom. Radi se zapravo o Joshovu i Tylerovu djedu; maske su performans naslova u kojem umjetnik i njegov opus samo predstavlja sredstvo koje prenosi poruku. I to je nešto što Tyler često voli naglasiti: „Vessel je brod ili kontejner i on nije u prvom planu… Bitno je što je unutar njega; iza omota stoji poruka.“

Većina singlova kolažu indie subžanrova daje glas upakiran u bunt prema licemjerju liberalne demokracije koja pojam sekularnog društva pretvara u kult lobističkog diskriminirajućeg jednoumlja. „Ode To Sleep“ u tristotinjak sekundi savršeno oslikava poliptih stilova naglašavajući Tylerov bunt stihovima: „I’ll stay awake, ’cause the dark’s not taking prisoners tonight.“

Kada spojite stihove i preskakanje stilovima s vizualima spota koji prikazuje svjetlosni uspjeh ovog dua, jasno je kako oda zapravo predstavlja svojevrsnu himnu ove družine koju zaključuju stihovi: „I will set my soul on fire, what have I become?“

Ova numera usko je povezana s pjesmom „Kitchen Sink“ u kojoj Tyler poentira stihove:

„You’ll see purpose start to surface, no one else is dealing with your demons, meaning maybe defeating them, could be the beginning of your meaning, friend.“

„Holding on to you“ još jasnije progovara o Joshovim uvjerenjima hvalospjevom „You are surrounding, all my surroundings…“, dok usklik „Entertain my faith…“ predstavlja ljepotu jednostavnosti prihvaćanja životnih tereta i kušnji. Osim profesionalnijih aranžmana u koje su 2013. preobučeni, stari materijali su u novom ruhu dobili i puno samopouzdanijeg Tylera, tako je pop electro sentiš „Trees“ ovdje ispjevan čistim vokalima nasuprot tragičnom autotune efektu s „Regional At Best“.

Blurryface i globalni uspjeh

Međutim, s objavom posljednjeg albuma „Blurryface“, njihova popularnost je eksplodirala i od tada samo nastavlja eksponencijalni trend rasta. U međuvremenu su nastupili na svim najzvučnijim svjetskim festivalima te su postali poznati po kreativnim, jedinstvenim i energičnim nastupima. Prelistavanje dijela singlova ne ostavlja dojam zvuka i lirike koja se izdvaja. Simpatična „Tear in my heart“ posebno ide u prilog tome kako se radi o prožvakanom pop-rock  zvuku s primjesama electropopa. Ipak, ovaj materijal agregira Tylerovu stranu osobnosti koju oslikava sumnja, strah, depresija i beznađe. Blurryface je Ziggy Stardust, MacPhisto, Sasha Fierce; distinkcija je u tome što Tyler taj lik ne prihvaća; osobine sakupljene u negativni alter ego vodilja su albuma od kojih Tyler nastoji pobjeći. Album je naglašeno konceptualniji album u odnosu na prethodnika. Stavlja upitnik na epilog bijega od kulisa „reality show“ moralizma, ne odstupajući od identiteta grupe, štoviše, donosi vedriju stranu navedenog. Najizravniju kritiku udara uvodna „Heavydirtysoul“ stihovima poput “Mindless zombies walking around with a limp and a hunch, saying stuff like, you only live once”, u nastavku se repetitivno postavlja pitanje: „Can You save my Heavydirtysoul?“

Budući da momci ne da ne vole pričati o pozadini svojih pjesama, već nikada direktno ne progovaraju o njima, nije ni fer s naše strane da donosimo previše zaključaka.

Vole se poigravati simplističkim subliminalima; tako video za „Stressed out“  sasvim slučajno u vrijeme zaraznog refrena nenametljivo fokusira ta tri „gadna“ tradicionalna termina kao što su obitelj, ljubav i vjera; da ne ostane sve u neizravnom komuniciranju, na kraju spota se pojavljuju njihovi roditelji, braća i sestre.

Činjenica kako su momci u jednom intervjuu naglasili kako navedeno smatraju vrhuncem karijere najviše govori. Ova pjesma iz snažnog basom obučena hip hopa prelazi u indie rock himničan refren. Bogata kompozicija teško izlazi iz glave, ali s druge strane nimalo ne iritira, stoga ne čudi činjenica da je na YouTubeu dosegla oko 830 milijuna pregleda. Velika količina reggaea i d’n’b primjesa sa zavidnim hip hop-dionicama definitivno iskaču na ovom posljednjem izdanju i možda je baš to razlog zašto su tek sada momci probili američke granice. Ovo je nastavak Tylerova serijala u kojem pokušava u prvi plan ponovno staviti poruku.

„Message Man“ će navedeno potvrditi stihovima: “I’m the kind of guy  who takes every moment he knows he confided in music to use it, for others to use it, You’re dead, ‘Cause how could you sleep at a time like this” te ovaj svojevrsni nastavak pjesama „Car Radio“ i „Ode To Sleep“ zaključuje: „But you and I know it gets better when morning finally rears it’s head.“

Trenutak u kojem spoznate da iza zaraznih i spretnih pjesmuljaka 21 pilota stoji krajnje ozbiljna poruka, razbit će zauvijek leće kojim gledate na ovaj dvojac. Album logično zatvara pjesma „Goner“ u kojoj Tyler vapi za pomoći u borbi s vlastitim demonima „I’ve got two faces, blurry’s the one I’m not, I need Your help to take him out… I want to be known by You.“

Glazba je za ove momke terapija koja upija sve strahove, a takva bi trebala biti i za sve nas. Stvarno je očaravajuće kako je jedan i danas nesiguran klinac prije deset godina imao viziju koja će ga od stvaranja pjesama u podrumu vlastite kuće, dovesti do globalnog uspjeha. On nije osoba koja propovijeda svoja uvjerenja izravno pod svjetlima reflektora, ali je isto uvijek spreman podijeliti jedan na jedan i uz to napominje kako njegove tetovaže predstavljaju okidač za razgovor o njegovim stavovima. Poznato je da su oba “pilota” kršćani te je sasvim jasno da se takvi motivi provlače kroz njihovu glazbu, ali na način koji je miljama udaljen od sladunjavih worship bendova. Momci vjeruju da im je suđena misija za mase kojima se obraćaju, a u toj misiji jedini javni testament vjere ćete pronaći u obliku zahvale na albumu:

„Hvala Bogu što je poslao svog Sina i što je bio dio ovoga prije nego što smo mi bili.“

Marko Pavišić | Bitno.net