GLAZBENA RECENZIJA

Toni Matošin: Evo zašto je Oliver ostao trajno prisutan u mojim osobnim zanesenostima nekim drug(ačij)im notama

Recenzija dvije kompilacije Oliverovih pjesama: “Kad mi dođeš ti” (Croatia Records/Hanza Media, 2019.)  “Kozmički Dalmatinac: Antologija 1975.-2005. (reizdanje)” (Croatia Records, 2020.)

Kad sam prije (već!) godinu i pol dana na ovoj istoj adresi pokušao opisati svoje dojmove povodom Oliverova odlaska Ocu nebeskom, tek sam počeo naslućivati koliko ću toga u mjesecima što su uslijedili morati nadoknaditi, na određen način ispraviti i revalozirati, ali prije svega naučiti kad je u pitanju čovjek koji je glasom obilježio cijelu jednu eru i podneblje, ostavši trajno ucrtan u kolektivnu svijest kao i u sama srca svojih generacijski raspršenih slušatelja. Nadoknaditi i revalorizirati jer vrata svijeta glazbe možda i jesam otškrinuo pomoću Oliverove pjesmarice, ali sam po ulasku u taj svijet ipak postao zaljubljenik u neke druge meridijane i svjetove, u neke tuđe tradicije i, kako bismo mi u Dalmaciji rekli, grezije forme i tonalitete. A naučiti sam imao ne samo iz načina i razloga kojima je Oliver zapravo sve vrijeme ostao trajno prisutan i u tim mojim osobnim zanesenostima nekim drug(ačij)im notama, već i iz njegove ostavštine kao čovjeka dalekih dosega, a kratkoga koraka.

Oliver je nastupao i po svjetskim metropolama, od Pariza do New Yorka, ali i u najvećim uspjesima i s naramcima najrazličitijih nagrada i priznanja, ostao je dalmatinski čovik zaljubljen u more i familiju, u balote i barku, u pismu i konobu… Da ne prežvakavam vlastite već ranije iznesene dojmove, bila je to osoba sposobna nevjerojatnom jednostavnošću – baš zato što je bila iskrena i neposredna – ispisivati povijest. Glasom, ne naslovnicama. Stavom, ne velikim izjavama. Talentom, ne talent showom. Bez straha od pogrešnih poteza, bez kalkulacija što bi, kuda i kako trebao dalje, bez zidova, pa čak ni koltrina prema mlađim kolegama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iz svega toga, slušajući Oliverove pjesme više nego ikada ranije, i to kroz albume, kako to običavam kao vrlo “albumski” tip slušatelja, sve ga lakše, protokom vlastitih godina, povezujući sa širokom lepezom glazbenih svjetova, mogu, kao, naravno, svi žedni takvih svjedočenja Božjih darova, iznova i iznova učiti lekcije o korelaciji poniznosti i autentične kreativnosti, o slojevima izvođačke emocionalnosti i lakoći življenja u službi prepoznatog talenta. Bez potrebe da povlačim ikakve veze s glazbenicima koji ostaju da baštine Oliverov glazbeni teštamenat, u svemu tome što danas sa svim svojim ograničenjima iščitavam u njegovim pjesmama vidim razloge besmrtnosti tog impozantnog, naravno, ne i bezgrješnog opusa te okvir za neka nova glazbena svitanja.

A zbog trajne vitalnosti tog pola stoljeća dugog glazbenog puta, pa i same kvantitete Oliverove diskografije, ne čudi što još uvijek izlaze izdanja s njegovim potpisom. Možda u pitanju nije glazbenik bogat kakvom “paralelnom” glazbenom pričom (ne mogu se sjetiti tko bi u našim okvirima uopće mogao biti i blizu, primjerice, Dylanovoj “The Bootleg Series” ili sličnom obilju alternativnih snimaka i napuštenih projekata), ali reizdanja njegovih albuma te kompilacijska, retrospekcijska izdanja u Oliverovom slučaju svakako predstavljaju vrijedne te prema njegovoj glazbi i novim generacijama slušatelja i baštinika dužne i nužne primjere (re)valoriziranja.

Albumi su reizdavani na formatu CD-a u više navrata (dvaput kao paket-izdanja, a o novijem smo pisali i na Bitno-net), dok je kompilacijskih izdanja bilo uistinu mnogo, ponekad čak i mimo bilo kakve uređivačke samokontrole (najnotorniji je slučaj tzv. Oliver Mixova s početka devedesetih). Upravo su se kroz protekla dva mjeseca pojavila još dva kompilacijska izdanja koja nastavljaju Oliverovu priču na radost njegovih slušatelja, koliko i diskografa koji će ih prodati u broju o kojem mnogi noviji i mlađi glazbenici mogu (bar zasad) samo sanjati.

Za Oliverov rođendan, početkom prosinca objavljena je tako kompilacija “Kad mi dođeš ti”, koja na jednom disku kroz dvadeset odabranih pjesama pokušava nemoguće – u tako kratkom zamahu obuhvatiti sve bogatstvo predmetne pjesmarice. U pitanju je zapravo “podebljanje” izdanja objavljenog za prvu godišnjicu pjevačeve smrti uz jednu od dnevnih tiskovina, te ne predstavlja ozbiljnije, studiozno sondiranje u Oliverov opus.

Oliverov dugogodišnji diskograf Croatia Records u suradnji s Hamza Medijom tu je na jednom mjestu okupio zgoditke iz više-manje svih bitnijih faza karijere, pa su tu nezaobilazni “Galeb i ja”, “Romanca” ili “Molitva za Magdalenu” s najranijih albuma, kao i ovomilenijski klasici poput “Traga u beskraju”. No, primjerice, uvrštenje ispodprosječne “Đeni” ili koncertne verzije “Dišperaduna” nauštrb, recimo, “Nocturna”, “Skalinade” ili “Stina” (a naravno da će mnogi od vas naći još bar deset vlastitih favorita) sasvim jasno govori o površnosti kojom su urednici pristupili izdanju, kao i, naravno, o promašenosti bilo kakve kompilacije koja bi na samo jednom disku težila obuhvatiti cijeli Oliverov opus.

I druga netom objavljena kompilacija zapravo je reizdanje, no to nikako ne umanjuje njazinu važnost. “Kozmički Dalmatinac: Antologija 1975.-2005.” sa svoja tri diska predstavlja, naime, najkvalitetniju dosad objavljenu zbirku svoje vrste kad je u pitanju opus Olivera Dragojevića. Izvorno objavljena 2007., nakon što je Oliver prekinuo suradnju s Croatia Records, osmišljena je da ponudi presjek te tridesetogodišnje diskografske suradnje.

Sintagmu “kozmički Dalmatinac” vrlo je spretno i vizionarski rano još 1977. skovao jedan od naših najpoznatijih glazbenih kritičara, Dražen Vrdoljak, u svojoj bilješci za Oliverov drugi studijski album, slavnu “Malinkoniju”. Parafrazirajući zapravo glasovitog američkog glazbenika Grama Parsonsa, koji je svojedobno svoju viziju country-rocka, a zapravo autentičnu koliko i hibridnu američku kajdanku, nazvao “kozmičkom američkom glazbom”, Vrdoljak je već na temelju prvih uspješnica veloluškog slavuja prepoznao potencijal izričaja koji je tih sedamdesetih propupao na granama pjesama sposobnih dočarati dalmatinsku emotivnost i mediteranski kolorit ne samo deklarativno već i duhom. A taj je duh, uz – svakako – glazbu Zdenka Runjića i stihove veličina poput Tomislava Zuppe, Momčila Popadića i Jakše Fiamenga, dočaran prije svega Oliverovim glasom i pojavom.

Baš je zato “Kozmički Dalmatinac” možda najprikladniji (i posve zaslužen) naziv za ponajbolju retrospektivu glazbene karijere ovog po mnogo čemu jedinstvenog čovjeka. A ta se “kozmičnost” njegove uvijek jasne dalmatinske glazbene pojave na tri tematski podijeljena diska pokazuje uistinu, da se okoristim besmrtnim stihovima iz “Picaferaja”, “cila u ijadu koluri”, ne robujući kronološkom rasporedu odabranih pjesama a ipak ih predstavljajući u jasnom slijedu. Tako prvi disk – “Galeb” – donosi osamnaest dalmatinskih standarda, upravo svojim podnebljem jasno ozračenih pjesama, predstavljajući set u kojem se i slabiji uratci poput “Karoce” i “Vagabunda” ili u izvedbi Meri Cetinić ipak dojmljivijih “U prolazu” i “Čet’ri stađuna” na koncu sasvim fino uklapaju u impresivnu cjelinu. Drugi disk, nazvan po Oliverovom prvijencu “Ljubavna pjesma”, naravno, u prvi plan stavlja ljubavne verse i note, s naglaskom i dalje na prvom dijelu karijere, dok je treći dio – “Svitanja” – tematikom gotovo identičan “ljubavnom” prethodniku, više određen vremenski, pokrivajući razdoblje drugog dijela devedesetih i prvih godina novog stoljeća.

Dakle, “Kozmički Dalmatinac” s vrlo dobro odrađenim uređivačkim poslom, s jasnim respektom i poznavanjem ove bogate pjesmarice, predstavlja zaista najbolje od najboljeg, jer i najslabije odabrane pjesme imaju svoju jasnu ulogu i kontekst, dok su neke uistinu katastrofalne, glazbeno posve minorne uspješnice poput “Žutog lišća ljubavi” ili “Morskog vuka” s razlogom preskočene. I bogata knjižica svakako spada u bitan dio cjelokupnog paketa, a uz zanimljive eseje i fotografije možda ne bi bili naodmet podrobniji podatci o samim pjesmama, primjerice, s kojeg su albuma ili singla skinute i tome slično. Svakako, do neke slične retrospektive (osobni prijedlog: kolekcija singlova, zajedno s B-stranama) ovo je najkvalitetnije izdanje što se kompiliranja Oliverova kataloga tiče.

A novih će kompilacijskih izdanja sasvim sigurno biti, čak uistinu novih, a ne reizdanja poput ovog. Jer, i vrijeme donosi neka nova iščitavanja i vrednovanja, nove kutove pristupanja, čak i novi kontekst. Vrelo je bogato, neiscrpno čak i nakon pjevačeva zadnjeg vijađa, što samo od sebe govori više nego tisuće mojih ili bilo čijih riječi.

Toni Matošin | Bitno.net

Objavljeno: 8. veljače 2020.

Možda vam se svidi