Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 16: Springtime in New York, 1980-1985” (Columbia / Menart, 2021.)

Već je punih trideset godina prošlo od prvog izdanja iz tzv. “The Bootleg Series”, ambiciozne niske arhivskih snimaka Boba Dylana koja će nam – pokazalo se odmah – ponuditi ne samo cijelu jednu paralelnu diskografiju ovog po mnogo čemu jedinstvenog glazbenika i iznad svega autora, već omogućiti i poput sonde izravan uvid u jedan kompleksan i talentom izdašno hranjen stvaralački proces. Te 1991. na tri CD-a objavljen je presjek tada također trideset godina duge karijere čovjeka koji je obilježio jedno vrijeme, ali i mijenjao, preusmjeravao duh vremena i svijeta u kojem je živio i stvarao; još pod koprenom neizvjesnosti numeriran kao prve tri sveske, “The Bootleg Series Vol. 1-3” zavirio je u sve dotadašnje dionice Dylanova glazbenog puta, ponudivši nam zapravo tek opsežni prolog pripovijesti koja ni danas, iako joj polako ponestaje neotkrivenih poglavlja, ne pokazuje znakove umirovljenja.

Nakon nedavnih poglavlja sa snimkama iz, rekli bi mnogi, spornih razdoblja u Dylanovu radu, koje su i najveće sumnjičavce natjerale da preispitaju neke svoje stare dojmove o, primjerice, zloglasnom albumu “Self Portrait”, kojim se prije sada već pola stoljeća pokušao otresti dodijeljenih mu, a neželjenih mesijanskih atributa, ili o deset godina mlađem razdoblju snimanja kršćanstvom nadahnutih albuma, “The Bootleg Series” pretvorio se i u revalorizacijski instrument. Deseto izdanje iz serijala sjajnim je, svojedobno nekorištenim snimkama s prelaska šezdesetih u sedamdesete jasno pokazalo koliko je svježine i enciklopedijske radosti muziciranja bilo u Dylanovu stvaralaštvu u vrijeme kad je (vrlo) namjerno bježao od gorućih društvenih tema i angažmana kojeg su od njega očekivali hipsteri i popkulturna “elita” toga doba, baš kao što je trinaesto izdanje, donijevši nam tonske zapise s turneje koja je pratila duhu vremena prkoseće vjerske, evangelističke albume, potvrdilo “glasine” o tadašnjoj iznimnoj izvođačkoj formi, ali i inventivnosti i žaru, pa je taj revalorizacijski aspekt ovih “službenih bootlega” postao nekima možda i automatizam u ispravljanju nemalo stavova i zaključaka.

Najnovije, šesnaesto izdanje, podnaslovljeno “Springtime in New York”, odvodi nas u prvu polovicu osamdesetih, jedno od, dakle, najmanje hvaljenih Dylanovih kreativnih faza, što ga čini još jednim potencijalno snažnim adutom za prepravke nekih već ostarjelih, ali i kolektivno ukorijenjenih (ne nužno i bezrazložnih, da se razumijemo) oštrih kritika. U pitanju je vrijeme kad se Dylan polako vraćao naglašenije svjetovnim temama, kad je snimao treći kršćanstvom inspiriran album, “Shot of Love”, te “Infidels” i “Empire Burlesque”, kojima je primirio zapjenjene sekulariste, ali ne i posve zadovoljio cijelu vojsku “znalaca” koja je iščekivala nastavke iznimnih zbirki “Blood on the Tracks” i “Desire” s polovice sedamdesetih. Ono što je daleko važnije od ičijih ondašnjih ili današnjih očekivanja, kao i (pr)ocjena koliko je koji od albuma zavrijedio zvjezdica ili mjesta u rock-antologiji, sam je kontekst, Dylanov odnos sa samim sobom, s Bogom i s talentom koji mu je darovan u mjeri rijetko viđenoj u novijoj povijesti glazbene kulture. A “Springtime in New York” u toj raščlambi, baš kao i već cijeli niz prethodnih izdanja iz “bootleg-serijala”, može dati i daje neke uistinu impresivne smjernice i fusnote.

O Dylanovim obraćeničkim albumima sa smjene sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća već ste mogli čitati na ovoj adresi, pa će sada biti dovoljno istaknuti kako je, nakon namjenski podcijenjenih, izvanrazumskim epitetima popraćenih albuma “Slow Train Coming” i “Saved” te koncertne aktivnosti koja je isključivala bilo kakvu stariju, odnosno, sekularnu glazbu, album “Shot of Love” nastajao u svojevrsnom prekretničkom međuprostoru. I uz odavno dokazanu kreativnu i izvođačku tvrdoglavost, vidno napajanu – u duhovnim koordinatama – ekološki daleko osvještenijom tehnologijom od golorazumske kalkulacije (sjetimo se samo prelaska na električnu gitaru što je sredinom šezdesetih bilo poput šake u oko lijevo angažiranim folk-puristima, “otkrivanja” countryja nakon naelektriziranih remek-djela “Bringing It All Back Home”, “Highway 61 Revisited” i “Blonde on Blonde”, a tek tamburanja u američkoj pastorali u vrijeme Woodstocka i tzv. ljeta ljubavi…), bilo bi iluzorno misliti da je Dylan ostao posve imun na omalovažavanja i napade na svoje novootkrivene vjerske osjećaje. Da, sve se to provlačilo kroz napade na same albume koji, kao, jednostavno nisu bili dobri (zapravo prije nisu bili komunikativni s očekivanjima i s duhom vremena punka, disca i rastućih novovalnih hibrida) te na koncerte koji su bili više propovjedničkog nego rokerskog karaktera, ali bilo je to jednostavno neprihvaćanje kršćanskog ondje gdje ga nitko nije očekivao ni želio. Baš zato su “svi” odahnuli kad se dašak promjene osjetio već na “Shot of Love” i kad su koncerti ponovno počeli uključivati i neke ranije favorite, odnosno, izlazak iz uže vjerskih okvira.

A Bob Dylan se pripremao povući u tišinu gotovo nalik na onu nakon motociklističke nesreće 1966. Tražeći nastavak kojim bi ostao odan unutarnjem glasu, nastavak koji bi imao smisla i u širem zamahu, ne samo po pitanju tematike samih pjesama, već i zvuka kojim bi se uskladio s novim tendencijama i tehnologijama (između ostalog, doba je to rađanja MTV-ja i CD-a kao nove tehnologije reprodukcije glazbe). Čini se kako je baš ta dvotračna potraga ono što “The Bootleg Series Vol 16: Springtime in New York” najuvjerljivije dokumentira, i to čak neovisno od toga jeste li odabrali “obično” izdanje na dva diska ili ono luksuznije na čak pet diskova.

Kronološki nam nudeći alternativne snimke i na tadašnjim albumima neobjavljene pjesme, novo izdanje “The Bootleg Series” praktički se direktno nastavlja na svoj trinaesti svezak “Trouble No More”, kojim su dokumentirani strastveni nastupi s gospel turneje u sam osvit osamdesetih. Dylan je ovdje u studiju, gdje grebe po glazbenim korijenima u potrazi za kanalima kojima bi kao “iznova rođen” mogao odgovoriti nagnućima vremena u kojem se našao (bodidlijevska “Price of Love”, ogoljeni blues “Fur Slippers”, ali i energična obrada tradicionalne “Jesus Met a Woman at the Well”, dostupna samo na luksuznom izdanju), pritom ne propuštajući poput ulja na platnu oslikati kriptičnu sliku “Angelina”, čiju smo nešto razrađeniju verziju mogli čuti već (ili tek, s obzirom da nije završila na “Shot of Love” kao ni na kasnijim albumima) na “The Bootleg Series, Vol 1-3”. Snimke su to koje dočaravaju glazbenika u strastvenom, koliko i opreznom naletu, tvrdoglavca sposobnog sjajne pjesme ostavljati bez albuma, pospremati ih u ladicu po intuitivnoj odluci, možda i hiru, glazbenika u vidnom tematskom raskoraku.

Kad je tematski raskorak postao i konkretan korak, za kojeg su Dylanu trebale gotovo dvije godine tišine, koliko je prošlo od albuma “Shot of Love” i tadašnje turneje do objave albuma “Infidels”, rad u studiju diktirao je nove metode i recepture. Bob Dylan oduvijek je bio autor koji je u studiju provodio minimalno vremena, preferirajući svirku uživo i tesanje samih pjesama u hodu; osamdesete su donosile neke nove vjetrove i mogućnosti koje možda nije bio spreman baš prigrliti, ali kojima je dao priliku. Zato je “Infidels” bio istodobno topao i hladan, zvukom podatan, ali i distanciran album; sastavljen od snažnih, tipično dilanovskih “reportažnih” pjesama, ali i kratak za osjetniji doseg. Ta će kratkoća biti još izražajnija kad poslušate “Blind Willie McTell” (ako već niste čuli impresivnu minimalističnu verziju na “The Bootleg Series Vol. 1-3”), epski širokopoteznu ljepoticu kakvih je malo u rock-antologiji, a kamoli u samom Dylanovom opusu. Pjesma je to koju Dylan nije htio uvrstiti na album, ostavivši je tada u mraku i neizvjesnosti, a koja godinama kasnije zvuči bolje nego bilo što s albuma za kojeg je snimana, šetnja kroz mračne hodnike (novije) američke povijesti bez brzopoteznih moralizama i jeftinog poentiranja, kao takva jedan od najimpresivnijih primjera konciznosti i inteligencije potpisnikova songwritinga koje će mu na koncu priskrbiti i Nobelovu nagradu.

Dodamo li toj odavno legendarnoj pjesmi još i kršćanskoj molitvi nalik ljepoticu “Lord, Protect My Child” ili fluidnu ljepotu jedne “Tell Me”, konture nekog savršenijeg albuma još su bliskije, poput prikaze u sintetičkoj izmaglici s bilo koje od pozornica osamdesetih. Tu su još i nježna “Too Late” i njezina zaoštrenija jednojajčana blizanka “Foot of Pride” da upotpune sliku, a ranije verzije dojmljive “Jokerman” i “Sweetheart Like You” (koja još uvijek stihom o “ženi u kuhinji” vadi mast dežurnim policajcima političke i ine korektnosti) razotkrivaju sam proces nastajanja tog konačnog zvuka koji je od “Infidels” načinio ono što će mnogi prozvati povratničkim albumom.

Ono što nam “Springtime in New York”, poput i nekih ranijih izdanaka serijala, dodatno omogućuje uvid je u razvoj pjesama, koje su snimane za potrebe jednog, da bi u konačnici završile na nekim od idućih albuma kao bitno izmijenjene, prilagođene, (ne nužno) usavršene. Tako ovdje, primjerice, imamo abrazivniju verziju “Someone’s Got a Hold of My Heart”, pjesme u blažem izdanju već ranije prezentirane u “bootleg-serijalu”, a koja će zapravo postati “Tight Connection to My Heart (Has Anybody Seen My Love)”, jedna od najprepoznatljivijih pjesama s “Empire Burlesque”, albuma čiju genezu na ovom izdanju dobivamo kao zaključno poglavlje. A snimke koje ovdje dokumentiraju tu genezu obuhvaćaju, primjerice, i epsku “New Danville Girl”, dvanaestominutnu ljepoticu koju će Dylan tek oblikovati u još impresivniju “Brownsville Girl” na albumu “Knocked Out Loaded”. Upravo ova dva primjera na predivno živopisan način prezentiraju Dylanov naoko brz i impulzivan, a zapravo vrlo studiozan i pažljiv modalitet rada na pjesmama, njegovo osluškivanje kamo ga koja pjesma vodi, ne gubeći iz vida njezina ishodišta.

“Empire Burlesque” jest bio pad, u odnosu i na “Infidels” i na vjerske albume, bio je daljnji lov na zvuk koji bi bio i suvremen i osoben, da bi na kraju završio kao nijedno od toga. Bio je pad, ali, kao u slučaju njegovih podcijenjenih prethodnika, kroz tonske zapise izvađene iz arhiva dobivamo priliku zaći mu pod kožu, odgonetati kako je mogao ili trebao zvučati da su bar neke od okolnosti bile drukčije. Snimke iz toga razdoblja predstavljene na “Springtime in New York” razgrću bar nekoliko koprena, što možda na najljepši način svjedoči predivna ljubavna balada “Emotionally Yours”, ovdje lišena produkcijskih zahvata koji su je “prilagodili” albumu obremenjenom sintesajzerskim zvukom. Iako dio posvećen tom albumu čini najtanji, najmanje zanimljiv dio najnovijeg izdanja “The Bootleg Series”, daje mu nužan epilog, zaokruženje sposobno nuditi neke nove zaključke, ali i ostavljati prostor svakom slušatelju ponaosob za vlastite doživljaje.

“Springtime in New York”, dakle, nudi još jednu sondu izoštrena fokusa. Odaberete li regularno, 2CD-izdanje, dobit ćete uistinu snažno fokusiran dokument i uvid u samu srž kreiranja pjesama i albuma koje zahvaćeno razdoblje pokriva. Luksuzno izdanje proširuje sliku s više obrada preko kojih je Dylan tada tražio nove rukavce nakon napuštanja evangelizatorske uloge, te više snimaka s proba i onih koje nisu odmaknule mnogo dalje od inicijalne ideje, što (i)pak nije neophodno za kristalno jasnu sliku, odnosno, nije toliko snažan dodatak da biste baš trebali posegnuti dublje u novčanik. U oba slučaja šesnaesto izdanje sada već punih trideset godina starog/mladog serijala nudi nešto manje novitadi u odnosu na ranije objavljivano, ali ponovno – bar svima zainteresiranima za Dylanov rad i duh koji ga prati i o kojem mu rad ovisi – omogućuje zdravu revalorizaciju, preispitivanje mnogih ranijih zaključaka, odnosno, jedan, da se grublje izrazim, voajerski pogled u kreativni proces. A kreativni proces o kojem je ovdje riječ uistinu je jedinstven ne samo u onom bazičnom obliku u kojem je svako ponaosob jedinstven i neponovljiv, već je i neusporediv po dosezima i dubini, koji su pak “tek” plodovi talenta brušenog u predanosti i nepokolebljivosti, u iskrenosti i kad smisao ili cilj izmiču (kao kod baš nekih od albuma prezentiranih ovdje), u jednoj vrlo nestalnoj i osobenoj verziji poniznosti kao silnice neophodne za istinski dalekosežne rezultate.