Nakon uspješnog albuma Time Out of Mind iz 1997. godine Dylan u glazbenoj karijeri više nije napravio pogrešan potez.

Rasterećen imperativa da dokazuje svoju veličinu u svijetu rock glazbe, prepun samopouzdanja, okrenuo se „stručnoj“ publici, pred kojom je mogao izraziti ono što želi bez potrebe da je zabavlja. Nove albume izdavao je samo kad je bio uvjeren da je pripremio kvalitetan materijal, a razdoblja između njih bila su ispunjena novim nastavcima tzv. Bootleg serije na kojima su uvrštavane dotad neobjavljene snimke, počev od šezdesetih pa sve do posljednjih ulazaka u studio. Također je i Never Ending Tour neumorno išla dalje.

Svi albumi s originalnim pjesmama koje je izdao u novom tisućljeću, Love and Theft, Modern Times, Together Through Life i Tempest popraćeni su pohvalnim recenzijama. S albumima Modern Times i Together Through Life čak je dospio na vrh svjetskih top ljestvica čime je postao najstariji živući rock glazbenik kome je takvo što uspjelo. Karijera mu je opet bila u usponu, povećao se interes javnosti, a glazbeni su kritičari iznova iscrpno tumačili fenomen Boba Dylana. Osim brojnih knjiga, o njemu su snimljena i dva biografska filma. No Direction Home Martina Scorsesea koji se uglavnom drži Dylana šezdesetih, i vrlo zanimljiv film I’m Not There redatelja Todda Haynesa koji je angažirao šest glumaca za tumačenje Dylana kroz sva razdoblja karijere.

Kako su ovi radovi većinom prikazivali „sekularnog“ Dylana povremeno se nametalo pitanje je li on i dalje kršćanin?

Usprkos tome što se kršćanski rock glazbenik Larry Norman još početkom sedamdesetih u jednoj svojoj pjesmi pitao Zašto bi sva dobra glazba pripadala Sotoni?, mnogi kršćanski analitičari rock scene još uvijek su vrlo nepovjerljivi. Prema Dylanu osobito. Neke od njih zbunjuje neobičan logo „svevidećeg oka“ pod kojim Dylan nastupa. Ovaj motiv olako se tumači kao zbir raznih poganskih simbola, ali i kao stilizirana kombinacija sotonističke tri šestice. S druge strane, oni autori koji su se studioznije bavili Dylanovim kršćanstvom nisu u dvojbi. Scott Marshall autor knjiga: Restless Pilgrim: The Spiritual Journey of Bob Dylan (Neumorni hodočasnik: Duhovno putovanje Boba Dylana) i Bob Dylan: A Spiritual Life (Duhovni život Boba Dylana), čak tvrdi da je Dylan sada zreliji vjernik nego u vrijeme obraćenja. U „mističnom“ logu nema nikakvih poganskih detalja; naprotiv, motive oka, krune i raširenih krila tumači kao simbole Svetog Trojstva. Oko pripada Bogu, kruna Isusu kao Kralju kraljeva, a raširena krila simbol su goluba tj. Duha Svetoga.

Michael Gilmour, inače profesor Novog zavjeta, svoju je knjigu Tangled up in The Bible: Bob Dylan&Scripture (Zapleten u Bibliji: Bob Dylan i Pismo) započeo posvetom Dylanu kao svom najomiljenijem teologu. Prolazeći kroz Dylanovo stvaralaštvo Gilmour je registrirao inspiraciju biblijskim tekstovima u gotovo 150 pjesama.

Druga skupina „skeptika“ Dylanu nije vjerovala nikad. Po njihovu mišljenju on samo manipulira kršćanstvom. Kad je, početkom šezdesetih, novozavjetnim slikama izražavao svoje vrijednosne stavove, tvrdili su da je Bibliju koristio samo da prikrije svoje židovske korijene, a kad je krajem sedamdesetih postao vjernik govorilo se da je tako privlačio publicitet. Svaki od ovih prigovora ne samo da mu je osporavao iskrene motive nego je i nerealno prikazivao stvarne okolnosti u kojima je Dylan prihvaćao ili svjedočio vjeru. U njegovu slučaju nije se radilo o uobičajenoj pomodnoj šetnji rock zvijezda od jednog do drugog duhovnog izloga, ni o „razgledanju bez obveza“. Rock glazbenik koji bi iskreno prihvatio kršćanstvo nije mogao, na rock sceni, računati na razumijevanje. To vrlo dobro ilustriraju riječi kojima je, svojedobno, Steve Turner duhovito prokomentirao Dylanovo obraćenje: „Nitko ne može s tolikom sigurnošću očekivati prezir u rock krugovima kao čovjek koji postane religiozan. Mi te momke plaćamo da posjete pakao i da nam ga oslikaju svijetlim tonovima, a oni šmugnu u raj. Kako neoprostivo kršenje ugovora.“ Turner se u daljnjem tekstu čudio zašto je Dylanovo obraćenje tako senzacionalno odjeknulo kad je sam Dylan još sredinom šezdesetih izjavio da je u glazbi postigao ono čemu je težio i da još želi jedino Spasenje.

Kad je 2009. Dylan snimio Christmas in the Heart, album božićnih pjesama, tvrdilo se da je time samo povukao spretan komercijalan potez. Ovdje se previđa da je album snimljen u vrijeme vrlo nesklono kršćanstvu. Sam naziv Christmas in the Heart (Božić u srcu) izravno je suprotstavljanje ne samo konzumerističkom duhu zapadnog svijeta koji ovom velikom kršćanskom blagdanu oduzima religiozni sadržaj i pretvara ga u nekoliko tjedana potrošačke groznice, nego i sve agresivnijoj tendenciji da se kršćanstvo izgura iz javnog života. O čemu je riječ najbolje svjedoči držanje Billa Flanagana, afirmiranog književnika i televizijskog urednika, koji je s Dylanom razgovarao o ovom albumu. Izražavajući divljenje Dylanovom izvedbom pjesme  O’ Little Town Of Bethlehem, osobito emocijama unesenim u stihove:

Nade i strahovi

svih vremena

sretoše se u toj noći…,

Flanagan je, bojažljivo formulirao pitanje: „Ne želim na tebe stavljati teret (stigmu vjernika), ali ovu si pjesmu izveo kao pravi vjernik.“ Na to je Dylan odrezao: „Ja jesam pravi vjernik!“

Inače, sav prihod od prodaje albuma Christmas in the Heart bio je namijenjen za božićni ručak američkim beskućnicima. Inzistirajući da prihod ide izravno ustanovama koje skrbe o beskućnicima Dylan je izjavio: „Vojsku i političare ne želim blizu“.

Nekima smeta to što se Dylan u pogledu svoje vjere osobno ne izjašnjava. No on i inače komunicira na specifičan način. Uvijek je savjetovao da se odgovori trebaju tražiti u njegovim pjesmama. A na posljednjim mu se albumima na više mjesta može iščitati inspiracija knjigom Otkrivenja, kao i zaokupljenost temom odlaska s ovog svijeta. Na albumu Modern Times nalazi se pjesma Thunder On The Mountain (Grmljavina na planini) iz koje se često citiraju stihovi:

Jednog lijepog dana,

ja ću stati uz svog kralja,

neću iznevjeriti njegovu ljubav,

niti bilo što drugo…

Tumači Dylanovih pjesama tvrde da se spomen kralja u ovim stihovima odnosi na Krista te da je ovdje općenito riječ o Kristovu drugom dolasku. Još izravnije se temom susreta sa Stvoriteljem Dylan bavi u pjesmi Beyond The Horizon (Onkraj obzora):

Onkraj obzora, iza sunca

Na kraju duge, život tek počinje…

Onkraj obzora, u naponu snage ili u nemoći

Ljubav čeka na svakoga…

Onkraj obzora noćni vjetrovi sviraju

Melodiju davnih vremena

Zvona sv. Marije milozvučno zvone

Onkraj obzora srest ćemo se kad dođe moje vrijeme.

Onkraj obzora, usprkos svih mojih izdaja

Još ne mogu povjerovati da i dalje čuvaš svoju ljubav za mene…

Ima li smisla, nakon svega, pitati se je li Dylan i dalje kršćanin? Možda je najbolji komentar dao već spomenuti Scott Marshall: „Dylan je nedvojbeno kršćanin, uzor vjere moguće da i nije, no koliki među nama imaju pravo to reći za sebe!“

Usporedo s glazbenim uspjesima Dylanu su dodjeljivana i brojna priznanja i nagrade. Paradoksalno, u šezdesetima, po mnogima, njegovu najkreativnijem razdoblju, jedine nagrade koje je dobio bile su Tom Paine Award (1963.) za doprinos Pokretu za građanska prava te počasni doktorat koji mu je zbog utjecaja na američku glazbu 1970. godine dodijelilo Sveučilište Princeton iz američke države New Jersey.

Establishment i Odbori za dodjele nagrada duže vrijeme su ga zaobilazili. „Stanovnik“ Kuće slavnih rock’n’rolla postao je s priličnim zakašnjenjem (1988. godine). Tek poslije albuma Time Out of Mind nagrade su mu počele stizati u nizu. Spomenut ćemo samo neke. Oscarom je 2000. godine nagrađen za pjesmu Things Have Changed (Stvari su se promijenile) iz filma Wonder Boys. Najstarije škotsko sveučilište „St. Andrews“ dodijelilo mu je 2004. počasni doktorat iz glazbe. Jedna od najuglednijih španjolskih nagrada „Principe de Asturias“ dodijeljena mu je 2007., a godinu poslije je dobio Pulitzerovu nagradu. Također je dobio Predsjedničku medalju slobode, a postao je i počasni član američke Akademije umjetnosti… U obrazloženjima ovih nagrada isticalo se da je riječ o umjetniku koji je snažno utjecao na suvremenu glazbu te da je kao „vodeće svjetlo naraštaja koji je sanjao bolji svijet… svojim stihovima iznimne poetske snage, doprinosio spoju kojem bi svi umjetnici trebali težiti – spoju dobre glazbe i humane etike“.

Ove godine dodijeljena mu je i Nobelova nagrada za književnost. Vijest je u početku izazvala različite komentare: dominirala su pitanja može li se Dylanovo stvaralaštvo smatrati književnim i ide li nagrada u prave ruke. Što se dodjele ovakvih nagrada tiče, kome god da se dodijeli uvijek će ostati dvojbeno je li to pravi izbor. U Dylanovu slučaju sa sigurnošću se može reći da bi veća pogreška bila da ga je nagrada i ovaj put mimoišla. Somalijski književnik  Boyah Farah popratio je Dylanov izbor za dobitnika Nobelove nagrade emotivnim tekstom: „Bob Dylan je govorio u moje ime dok sam bio u prognaničkom logoru“. Farah kaže da je, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, kao ratni prognanik „zaranjajući u dubinu“ Dylanovih stihova shvatio da Dylan nije samo glazbenik, nego i pjesnik s gitarom, hrabrošću i glasom koji reže tamu, također i literarni genij koji je u stanju otkriti smisao u kaosu u kojem se suvremeni čovjek nalazi.

Za Dylana se često govorilo da je bio glas svog naraštaja. Simptomatično, to je posljednji naraštaj sa svojim imenom i identitetom, svi naknadni naraštaji „zavedeni“ su pod šifrom: naraštaj X, naraštaj Y, naraštaj Z.

Što se njegova stvaralaštva tiče ono svakako ima snagu i vrijednost, ali još je veći Dylanov značaj u tome što je književnost uveo u jedno umjetničko područje gdje je to, sve do njegove pojave, bilo nezamislivo. Dodjelom Nobelove nagrade „Književnost“ mu se korektno odužuje za ta nova prostranstva koja joj je priskrbio.

Branko Miloš | Bitno.net