Oliver Dragojević – “Original Album Collection Vol. 1-2” (Croatia Records, 2016.)

Pârtija je, kako bi se reklo kod nas u Dalmaciji, i naš Oliver, jedan od onih za koje imate osjećaj da su uvijek i zauvijek tu, da su nekad više, nekad manje vidljiv, ali stalan dio svakodnevice. A veloluški slavuj je to možda izražajnije nego itko drugi iz njegove branše, ne samo zbog tolikih pjesama što su postale neizostavni dio nacionalne, ali i u najširem smislu narodne pjesmarice, već i zbog Oliverova temperamenta, zvjezdanog statusa koji nije održavao naslovnicama tabloida, raskošnim, raskalašenim životom i samohvalom, već upravo suprotno – živeći kao “jedan od nas”, među svitom, u Dalmaciji od koje se nije mogao odvojiti, u svojoj barci, u svojoj konobi, u svojoj familiji… Zato ništa vezano uz njegov veličanstven ispraćaj nije bilo suvišno, a istodobno je i baš sve bilo suvišno. I zato ne prolazi taj osjećaj da je i dalje tu. Ne samo u pjesmama što se i dalje vrte na radiopostajama, u kafićima i konobama, u domovima i na terasama, ne samo u uspomenama…

Oliver Dragojević – “Original Album Collection” Vol. 1

No, toliko se toga napisalo zadnjih dana, pa i ovdje, da nema potrebe dalje nizati retke i vjerojatno otkliznuti u puko piskaranje, ali vjerujem da je više nego pogodan trenutak za skretanje pozornosti na sam Oliverov glazbeni opus. Pritom ne namjeravam iznijeti nekakvu rekapitulaciju ili biografiju, već želim biti praktičniji pa vam pokušati sugerirati kako najlakše i najkvalitetnije doći do onoga po čemu je ovaj naš veliki glazbenik (p)ostao upamćen i toliko obožavan.

Među još svježim, pa samim time i lako dostupnim izdanjima, osim posljednjeg albuma koji je Oliver snimio (suradnja s Gibonnijem na “Familiji”), svakako je nezaobilazna vrlo temeljita retrospektiva u izdanju Croatia Records, “Original Album Collection”. I dok mi još uvijek nije jasno čemu taj engleski naziv ove inače za CD-generaciju vrlo zahvalne i korisne edicije naše najstarije diskografske kuće, reći ću samo – za one koji možda nisu upućeni – da je u pitanju serija “paketa” od po, ovisno o izvođaču, četiri do šest diskova, odnosno, albuma kojima se iz zaborava i iz prašinom osutih kolekcija ploča nastoje izvući ona imena i djela koja su zavrijedila takvu brigu i trajno slušanje. Tako su dosad iz iste “kužine” izašli paketi s albumima Gibonnija, Parnog valjka, Dine Dvornika, Daleke obale, Haustora, Psihomodo popa, Josipe Lisac i još nekolicine među kojima je, dakle, i naš kapetan Oliver.

Ovdje je riječ o čak dvije škatule s ukupno dvanaest albuma (šest u svakoj), što znači da tu nisu skupljeni svi Oliverovi albumi. On ih je, naime, kroz svojih pola stoljeća bavljenja glazbom objavio dvadesetak (i više, ovisno pribrajate li standardnim albumima i koncertne, suradnje te razne projekte), a baš svih osamnaest studijskih, koliko ih je u datom trenutku brojio u svom portfoliju, uz dva kompilacijska izdanja (“Za sva vremena” i “Vjeruj u ljubav”), skupljeni su prije dvanaest godina u impresivna dva CD-boxa “Oliver 1” i “Oliver 2”. Dvije kutije – crvena i plava, baš kao u slučaju legendarne dvostruke retrospektive The Beatles – bile su više nego dobrodošla izdanja za doba CD-a, omogućivši novim generacijama slušatelja jednostavno (i povoljno) sondiranje u Oliverovu diskografiju. Naravno, to je bila i ostala najiscrpnija inventura toga opusa, a kako je tijekom Oliverove karijere ipak bilo i osjetnih padova u kvaliteti, osobito u osamdesetima, za one probirljivije glazbene sladokusce to je ipak bilo “malo previše”.

Što je pak 2007., dakle, već godinu kasnije, donekle ispravila vrlo dobra kompilacija “Kozmički Dalmatinac”, koja je na tri CD-a donijela vrlo solidan presjek Oliverova stvaralaštva. Ako birate kompilaciju umjesto pojedinačnih albuma, ovo bi svakako trebao biti vaš izbor, dok bi diskografske “zločine” poput prepjeva i raznoraznih (mega)mikseva trebalo zaobilaziti u najširem luku.

Oliver Dragojević – “Original Album Collection” Vol. 2

No, da se vratim izdanju koje bih ipak odabrao kao trenutno ponajbolje… Kako sam već natuknuo, Oliverova je pjesmarica tijekom osamdesetih počela blijedjeti (govorim o padovima u kvaliteti, ne o komercijalnom aspektu), ponajviše zbog novotarija u glazbenoj produkciji koje je donijelo to desetljeće pa i opće devalvacije zabavno-glazbenih nota. Jer, dok su prvi albumi bili prvorazredni pop-proizvodi autentičnog senzibiliteta, u osamdesetima se Oliver uklopio u estradn(jačk)u srednju struju, a iz prosjeka ga je, osim njegove same pojave, izdizao stalan dotok pjesama predodređenih da budu zimzelene, poput “A vitar puše”, “Stine” ili “Što to bješe ljubav”. I upravo tu leži razlog zašto biste možda prije trebali posegnuti za “Original Album Collection” nego za obuhvatnijim dvostrukim paketom iz 2006.

Doduše, Oliver Dragojević nije toliko “albumski” pjevač koliko je to, primjerice, bio pokojni Arsen, ali preslušavanjem bar nekih od njegovih albuma dobit ćete mnogo bolji uvid ne samo u pojedine faze kapetanova stvaralaštva, već i u razvoj jedne legende. Prva škatula, koja obuhvaća albume “Ljubavna pjesma” iz 1975., “Malinkonija” iz 1977., “Poeta” iz 1978., “Vjeruj u ljubav” iz 1979., “Jubavi, jubavi” iz 1981. i “Evo mene među moje” iz 1984. to ponajbolje pokazuje budući da obuhvaća najsnažnije naslove Oliverove pjesmarice.

Album prvijenac, “Ljubavna priča”, danas vjerojatno zvuči čudnije nego u svoje vrijeme, kao impresivno djelo puno začudnih, pomalo čak kriptičnih lirskih rješenja te proplamsaja genijalnosti Zdenka Runjića. “Picaferaj” se u zbirci ističe kao Oliverov festivalski debi, koji je, iako te davne večeri nije prošao zapaženo, ispisao prolog jednoj predivnoj glazbenoj priči. No, cijeli album kao da povezuje dalmatinski duh s ozračjem ranih albuma jednoga Scotta Walkera (primjerice, u sjajnoj “Djeca jednog vijeka” iz pera Tomislava Zuppe), što ga čini trajno intrigantnim unutar svoga žanrovskog razreda. A ako je “Ljubavna priča” intrigantan uvod i proplamsaj, onda je album “Malinkonija” pravi vatromet dalmatinskih melodija za sva vremena. “Romanca”, “Skalinada”, “Galeb i ja”, “Našoj ljubavi je kraj”, “Na kraju puta”, naslovna pjesma… Sve redom dragulj do dragulja i dio kolektivne glazbene svijesti, pravo narodno blago, zbog čega se album doima poput kakve rane kompilacije.

No zato je “Poeta” album koji je bio i ostao Oliverov najbolji, najzaokruženiji album. Elegantno je to izbalansirana zbirka vještih aranžmana i sjajne lirike, za koju bez zadrške mogu reći da je jedan od najboljih albuma hrvatske popularne glazbe. Uostalom, to je ploča, odnosno, CD koji sadrži takve zimzelene ljepotice kakve su “Molitva za Magdalenu” kao najbolja klavirska balada nastala istočno od Pariza, savršen spoj popa i vrhunske poezije kakva je Ujevićeva “Zelenu granu s tugom žuta voća” ili emotivna bomba “Oprosti mi, pape”, čija je priča, uz “Pismo ćali” Vice Vukova, jedna od najopipljivijih štorija ispričanih jezikom lakih nota. Ako im pridodamo predivnu naslovnu pjesmu koja je istinski vrh naše zabavne glazbe toga doba, zatim romantičnu vinjetu “Ča je život vengo fantažija” iz pera Momčila Popadića te cijeli niz samozatajnih dragulja kakvi su “Fedra”, “Ti me vodi preko voda” ili “Ne žuri, djevojčice”, posve je jasno da je riječ o pravom klasiku.

Preostali albumi iz prve škatule manje su impresivni od prvog trojca. I dok su “Vjeruj u ljubav” i “Jubavi, jubavi” (“Đelozija” iz 1981. je opravdano preskočen) s antologijskim “Nocturno”, “Vjeruj u ljubav”, “Infiša san u te” i “Piva klapa ispo’ volta” još vrlo solidni primjerci iz prepoznatljive kajdanke, “Evo mene među moje” kao skok u 1984. (“Karoca” iz 1982. opet s pravom preskočena) očiti je bonus, odnosno, tek nužni predstavnik manje impresivnog dijela Oliverove karijere. A to manje impresivno razdoblje dobilo je predstavnika i u drugoj škatuli, sa zaista katastrofalnim albumom “Oliver” iz 1987. No, time je ujedno i za ovu priliku završen taj nezahvalan dio posla, što znači da među CD-ovima ove edicije (na sreću) nećete naći blijede albume “Svoju zvizdu slidin”, “Svirajte noćas za moju dušu”, “Jedina” i “Teško mi je putovati”. Preostali su tako albumi koji su nam predstavili ovog “novog” Olivera, preporođenu pjevačku legendu i novog starog miljenika novih, ratnih i poratnih generacija.

“Neka nova svitanja” iz 1994. nije toliko snažan album koliko je bio značajan jer je Olivera vratio u pop-matricu kojoj je zapravo uvijek i pripadao, donijevši nam, između ostalih, prepjev talijanske “Bella senza anima” koja je u verziji Alke Vuica postala “Lijepa bez duše”, te predivnu Gibonnijevu “Brod u boci”. Doduše, isti je album donio i posve nepotrebnu preradu vremešne “Što učinila si ti”, ovdje prilagođenu eri dancea i srodnih trendova, te promašenu “Ajde idi svojim putem” iz radionice Dine Dvornika, pa je ukupni dojam i ostao tako nedorečen. A slično se može govoriti i o godinu dana mlađem albumu “Vrime”, koji uz zanimljivu vintage likovnu opremu donosi sličan materijal i kvalitetu, s nekoliko sasvim pristojnih pjesama poput “Boginja”, “Vrime Božje”, “Nisam ja za te” i “Moja tajna ljubavi”, ali i ridikuloznih okliznuća kao što je duet s Tonyjem Cetinskim “Morski vuk” ili nezanimljivi “Spli’ski đir” iz radionice Guida Minea i Lukyja.

“Duša mi je more” iz 1997. najmanje je zanimljiv među albumima iz Oliverove pozne faze, ali su preostala dva albuma iz škatule oni po kojima ćemo prvenstveno i pamtiti ovog “novijeg” Olivera, živu legendu već debelo zadimljena glasa, ali i autoriteta nepresušne zvijezde i pjevačke maestralnosti. “Dvi, tri riči” iz 2000. spretno je složena zbirka pitkih pjesama u prepoznatljivoj maniri, s novim prinosima velikoj pjesmarici, poput “Tko sam ja da ti sudim”, “Ješka od jubavi”, “Moj lipi anđele” i “Kad mi dođeš ti”, a “Trag u beskraju” iz 2002. tek je suzdržaniji, manje glasan, ali ne manje solidan album, zbirka oslobođena iznenađenja ali u kontekstu gdje iznenađenja ionako nitko niti želi niti traži.

“Original Album Collection” s potpisom Olivera Dragojevića donijet će vam, dakle, na svojih dvanaest diskova pouzdan presjek, odnosno, put kroz stvaralaštvo čovjeka koji, iako nas je tijelom napustio, ostaje tako jasno tu među nama, što najbolje svjedoče pjesme rasute po ovoj i srodnim retrospektivama. Priča je to, dakle, o glasu koji je bez ikakve pretencioznosti postao glasom cijele jedne ere i podneblja, koji je uza sve oscilacije i manje dojmljive epizode ili baš i zbog njih, kao svačiji susjed i sugrađanin, svima prepoznatljiv i opipljiv duh, ispisao jednu malu povijest a da nije potpisao i jednu od tih nebrojenih pjesama kojima je dao glas. Znam da ste ovih dana intenzivnije slušali sve te ljepotice i iznova ih razumijevali i proživljavali, bilo da ste udisali zagrebački, slavonski, lički ili dalmatinski zrak, i da ćete ih tražiti još i u danima što dolaze. Ako se pitate kako najlakše doći do pravog vrela s kojega se možete u toj želji napajati, “Original Album Collection” – prvi dio u većoj, drugi u manjoj mjeri – bit će vam, s knjižicom koja donosi kompletan preslik likovne opreme originalnih vinilnih izdanja, više nego dobar i pouzdan džuboks. Siguran sam da ćete svojim starim i stalnim favoritima pridodati još kojega; po tome se prepoznaje glazba za sva vremena.

Toni Matošin | Bitno.net