Willow Avenue – “Come What May” (LAA, 2021.)

Maja Posavec – “Bye Bye Saturn” (Aquarius Records, 2021.)

Protupandemijske mjere koje uvelike diktiraju način života zadnjih već više od godine dana prevrnule su i globalnu glazbenu scenu, praktički onemogućivši glazbenicima scensku djelatnost, prenošenje i reinvenciju vlastite glazbe, a posljedično, naravno, ugrozivši i financijsku isplativost njihova rada. U krajnjoj pak liniji – s pozitivne strane – ostavivši kreativcima višak vremena u garažama, kućnim studijima i sličnim mjestima rezerviranim za izravni doticaj sa svojim nadahnućima, za samo stvaranje. Tako je nužno došlo “na naplatu” to introspekciji podatno izolacijsko razdoblje, urodivši zadnjih mjeseci cijelim nizom više ili manje specifično nadahnutih albuma, bilo da je u pitanju svjetska ili domaća scena.

Ovih dana objavljena su, između ostalih, dva domaća albuma s čijim smo se potpisnicama, odnosno, njihovim prethodnim radovima već družili u ovoj istoj rubrici. Novi albumi Maje Posavec i Mary May, koja je zapravo tek jedna od aktera nove glazbene priče zvane Willow Avenue, možda nisu presudno obojeni diktatima “svijeta po koroni”, ali su iznjedreni upravo u ovim specifičnim okolnostima i duhu vremena kao plodovi neugasivih stvaralačkih impulsa i senzibiliteta.

Uglazbljena tišina Avenije vrba

Mladi pelješko-splitsko-zagrebački glazbeni talent Marija Butirić prije nepune tri godine pod scenskim je imenom Mary May albumom “Things You Can’t Put Your Finger On” ostvarila nešto za što su mnogima potrebni i cijeli opusi. Naime, bez trunke pretencionizma, lakim koracima i “u ekonomičnom pakiranju”, bez pompe i fusnota, jednim jedinim, i to debitantskim albumom izgradila je cijeli jedan svijet. Svijet dočaran versama i notama sugestivnima ne putem jasnih uputa već bogatstvom svojih tekstura. Neotporan na utjecaje, ali pisan samosvjesnim rukopisom, s ponizne startne pozicije. Bio je to – i tada sam to tvrdio i tvrdim to danas – hrvatski album godine (iako i do danas bez svoga fizičkog izdanja), a od tada naovamo njegova samozatajna potpisnica postajala je sve vidljivija i traženija na sceni koja ne prestaje bujati.

Razdoblje lanjskog tzv. lockdowna zateklo ju je tako, bar što se stvaranja glazbe tiče, u zagrebačkom Vrbiku, gdje je s Jakšom (potpisanim kao Jack de Shaw) i Antom Perkovićem otvorila škrabicu u kojoj kao da su nesvjesno ili podsvjesno sakupili ekstrakte svojih glazbenih afiniteta i komadiće lirike koji te afinitete upotpunjuju ili (p)o(t)pisuju. “Come What May” zbirka je pjesama upravo nalik komadićima, fragmentima nekog cjelovitog zapisa koji će u integralnom obliku biti dostupan samo svojim autorima, i baš kao takva savršeno zrcali vrijeme (izražajnije kroz glazbu i stihove) i mjesto svoje radnje (naziv benda Willow Avenue kao avenija vrba, odnosno, Vrbik). Od uvodne “Museums”, koja niti plete oko kombinacije niskokaloričnog bluesa i šansonjerskih receptura, do plutajućih tekstura završne “More Love in the Streets” dobivamo, da, opet jedan posve novi svijet, priču pripovijedanu u naznakama, apstraktnu koliko i jasnu, ovisno o tome u kolikoj ćete mjeri prepustiti glazbi da vas (na)vodi.

Ako kažem da je ovih osam pjesama svoje ruho dobilo križanjima poetike jednih Mazzy Star i Cowboy Junkies, reći ću zapravo vrlo malo. Neće bitnije deskriptivno pridonijeti ni asocijacije na Joni Mitchell ili Marianne Faithful, jer vrbička mješavina bluesa, jazza i užih pritoka ucijepljenih iz pop-rock mat(r)ice svoju sugestivnost i naraciju postiže neopisivim. Kad Ante Perković kaže da su “bend tišine”, on ne prenosi samo motivsku liniju koja klizi albumom, već u najkraćim i najiskrenijim crtama ističe i genezu i rezultat, samu zvučnu sliku i nacrt koji joj je prethodio, kao i poziv na pažljivije slušanje.

A “Come What May” uistinu nagrađuje pažljivija slušanja. Sniman u minimalističnim uvjetima i satkan od ništa manje minimalističnih niti, album je to nekićena vokabulara, a šifrirane refleksije. Tekstovi koje je pisala sama Mary May čine se poput grubih skica proizašlih iz raspršenih misli i nisu najjači adut albuma, no ono bitno postižu – fino prianjaju uz glazbu koja kao da zbog njih mijenja svoje tonalitete, pa dobivamo čak porciju bossanove u sjajnoj, jazzu koliko i bluesu okrenutoj “For Your Money”, “Downstream” zvuči pak kao meditacija, “The Cure” kao razigrani eksperiment, a “Hello, Goodbye” ima tihu snagu sposobnu uvući vas u maelstrom u kojem niste sigurni sviraju li vam riječi ili pjevaju note.

Prvi – tko zna, možda i trajno jedini, jedinstveni – album sastava Willow Avenue glazba je za one koji u tišini prepoznavaju note i boje, za one spremne slušati ne samo da čuju, već i da vježbaju osluškivanje. Zato će – ne na prvo ili na zadnje slušanje, ali negdje između – možda zazvučati i kao pretenciozno prodavanje jedne od verzija magle, ali to je samo onaj zločesti mali, samo na razum nakalemljeni dio nas kao slušatelja; onaj naglašenije intuitivni dio preko ov(akv)e glazbe tek će vas povući za rukav, i to ne da odete u tuđi svijet, već da svoj suočite s njim. Najkraće rečeno, lijepa, baš lijepa glazba.

Svemirsko putovanje Maje Posavec

Napokon slobodno ispreplevši svoje afinitete prema glazbi i teatru, Maja Posavec je po napuštanju benda Detour (nakon njihova sjajnog albuma “A što ak’ ja” iz 2014.) na svom samostalnom prvijencu znakovita naslova “Kada ne bih imala strah” (2018.) početničkim zanosom, ali i naoružana iskustvom stečenim s tim našim vrlo kvalitetnim pop sastavom, uobličila zanimljiv glazbeni mozaik. Bila je to zbirka pjesama ozračenih Majinim sklonostima teatru i bajkovitošću koju je crpila iz istih ishodišta, što ih je učinilo hermetičnijima, ali i bogatijima i podatnijima za opetovana slušanja. U vrijeme brze konzumacije (ne samo) glazbe to baš i nije najbrži put ka kakvom-takvom uspjehu, pa je album obrada pjesama Leonarda Cohena, kojeg je 2019. snimila s gitaristom Ivanom Kapecom, prošao gotovo posve ispod radara medija i publike.

“Bye Bye Saturn” nam dolazi nakon razdoblja pandemijske pošasti kao sonda u zadnje tri godine kreativnog uma ove glazbenice iz Đakova. Pjesme nastale i odrastale u tom razdoblju posve se naslanjaju na ono što je Maja prezentirala na lepršavom prvijencu, pa se ona njezina karakteristična sprega pitkog pop senzibiliteta i ambicioznijih, konvencijama bježećih formi osjeti i u novim pjesmama. Štoviše, uglazbljene pripovijesti s “Bye Bye Saturn” djeluju upravo odraslije, svjedočeći na vrlo sugestivan način put kojim je ova zanimljiva glazbenica odlučila nastaviti svoj glazbeni put, paralelan s njezinim glumačkim pozivom.

Pastoralni uvod, minijatura “Ariel”, možda najbolje, već na samom početku, sa zvukovima prirode i melodij(ic)om, pa i tekstom na tragu folka, otvoreno spaja Majine dvije ljubavi jer nas uvodi u predstavu koja se u lakom hodu koristi sugestijama poput svemirskih (naslovna pjesma) ili bajkovitih motiva (najavni singl “Trnoružica”), ali bez inzistiranja na njima, već prije kao stalno mijenjajućim kulisama. Jer, naglasak je ipak na poetskom izražavanju u slobodnom stihu. A Maja Posavec se pritom ne ustručava svojim zamišljenim svemirskim brodom posjetiti i vlastito djetinjstvo, odnosno, prisjetiti se nekih davnih, dječjih glazbenih ljubavi. Tako je – rekao bih, vrlo hrabro, s obzirom na ciljanu publiku – odlučila obraditi davni hit grupe Magazin, “Piši mi”, no “Laži i meni”, kako glasi Majina verzija naslova, ostala je na pola puta između posvete i kreativne vježbe, pa je kao nedorečena stilska egzibicija ostala i najtanji dio albuma. U Huljićevu kajdanku Maja je daleko spretnije posegnula u pjesmi “Avion”, posudivši stih ili dva iz pjesme “Put putujem”, dakle, također nečem iz zlatnijeg doba grupe Magazin.

“Bye Bye Saturn” album je glazbene mekoće, krojen nježnom rukom koja teatralnost znade upregnuti i u izražene radiofonične oblike poput spomenute “Trnoružice”, rasnog koliko i na tipično Majin način uvrnutog singla. Okosnicu ipak čine pjesme poput “Daleko iza nas”, naslovne “Bye Bye Saturn”, “Vjetra i kiše” ili “Dječaka”, dakle, nešto što bismo najekonomičnijim rječnikom mogli nazvati baladama. Pjesme koje plutaju između krhke, nesavršene poezije i uglazbljenog nemira, kao takvog otpuštenog nekamo iznad tla, pa i izvan atmosfere. Za Maju Posavec taj odabir nije poza, nije izraz prekomjerne ambicije, već posve prirodan tok; zato album i zvuči poput sonde iako mu potpisnicu ne poznajem osobno. Možda zato i nije u pitanju velik album ni velik korak, a pjesme poput “Sretne”, možda čak i singla “Biljke”, mogu zazvučati i neuredno ili suvišno, no sve se to u konačnici čini kao autorici nužan ventil. Maja Posavec više nego ikad dosad djeluje kao slobodna kreativna duša zaljubljena u svoj(e) poziv(e). I to je najveće dostignuće njezinog drugog samostalnog albuma.