Marc-Antoine Charpentier (1643 – 1704), jedan od majstora francuskoga baroka, ostavio je iza sebe brojna djela skladana u svrhu proslave otajstava Božića. Kao mlad čovjek Charpentier je proveo tri godine u Rimu, učeći s Giacomom Carissimijem (1605 – 1674), vodećim i najutjecajnijim predvodnikom u razvoju oratorija.

Veliki dio njegova života, pa čak i danas, Charpentierove skladateljske vještine bile su zasjenjene vještinama njegova suvremenika Jean-Baptistea Lullyja (1632 – 1687), dvorskome skladatelju kralja Ljudevita XIV., kojemu se odavalo mnogo počasti. Charpentier je skladao značajno više sakralne glazbe nego Lully. Njegov katalog sastoji se od barem desetak misa, nekih pet-šest aranžmana za Te Deum (uključujući onaj slavni Te Deum čiji se Preludij dugo koristio kao glazbena najava natjecanja za pjesmu Eurovizije), deset Magnificata, više od osamdeset psalama, stotine moteta, i nekoliko nekoliko desetaka oratorija.

Najpopularnija Charpentierova glazba za Božić je njegova Messe de Minuit pour Noël („Misa polnoćka Rođenja Gospodnjega”), skladana devedesetih godina sedamnaestoga stoljeća. Ona svoje prigodno ozračje nije ostvarila nikakvim dodanim riječima, spominjanjem jasli, pastira ili anđela, nego kreativno uglazbljujući fiksirane tekstove Mise na melodije jedanaest tradicionalnih francuskih božićnih pjesama. Glazbeni novinar W. A. Chislett ustvrdio je da je Charpentier „svoje melodije božićnih pjesama izabrao s velikom pažnjom, ne samo zbog njihove glazbene vrijednosti, nego i zbog njihovoga alegorijskoga i liturgijskoga značenja.”

Povorka božićnih pjesama započinje uz evokativno korištenje pjesme „Joseph est bien Marie” u stavku Kyrie. Tim riječima ta božićna pjesma počinje, i one se ponavljaju na kraju svake strofe, a praktično je što taj stih ima točno onoliko slogova kao i riječi „Kyrie eleison”. No francuski vjernici koji su slušali ovu misu sigurno bi se prisjetili središnjih povijesnih i teoloških postavki koje okružuju svetkovinu koja se toga dana slavi, počinjući s prvom tvrdnjom: „Josip se dobro oženio – kćerju Jišajevom.”

Poput svih dobrih narodnih pjesama, i ova priča jednu priču. Nakon što se sažme Josipovo iskustvo šoka i zaprepaštenosti pri otkrivanju Marijina stanja, i čudesnoga objašnjenja što ga daje anđeo, božićna pjesma poziva: „Stoga promijenite svoje držanje, i odvažno pristupite blizu, jer ste njegovom moći posvećeni da mu služite tijekom njegova djetinjstva.”

Naravno, ono što vjernici zapravo pjevaju i čuju jest: „Gospodine, smiluj se.” No obogaćujući jedan tekst dubokim odjecima drugoga, Charpentier poziva vjernike na božićnu Misu, da svoje uvijek iznova ponovljene molitve za milosrđe smjeste u povijesno iskustvo Josipa, Izraela, i cijeloga čovječanstva.

Sve se to događa prilično brzo, jer Charpentier prijelazom na „Christe eleison” uvodi dojmljivu melodiju pjesme „Or nous dites, Marie”, balade kojom se Mariju poziva da ispriča svoju priču o Navještenju Gospodinovu. Na zaključno ponavljanje Kyrie nadovezuje se još jedna božićna pjesma usredotočena na Navještenje, „Une jeune pucelle” („Mlada djevica”), čija živahna melodija neke slušatelje možda navodi da se zapitaju je li takvo živahno, plesu slično pjevanje i sviranje uistinu dolično kada se moli za Božje milosrđe. No sila i slava koje Rođenjem Gospodnjim ulaze u svijet – kao i radost i čuđenje koje ono izaziva – stvaraju kontekst za tu molbu, koja se na ovu noć svih noći mora proslaviti svim dostupnim sredstvima.

Tajanstveni paradoksi

Nemam dovoljno prostora da se pozabavim svim božićnim pjesmama koje je Charpentier upotrijebio u ovoj najradosnijoj od svih glazbenih misa. Moram spomenuti da u njoj ima odlomaka u kojima je skladao posve izvorne melodije, a neke među njima iznimno su svečane. Najdramatičniji od tih dijelova nalazi se u Credu, i to u rečenicama vezanima za Rođenje Gospodnje koje opisuju Utjelovljenje: „I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice, i postao čovjekom”. Tu bismo očekivali korištenje neke poznate božićne pjesme, ali umjesto toga Charpentier daje zboru da te riječi pjeva u dostojanstvenim akordima, u trodobnoj mjeri (aluzija na Presveto Trojstvo?).

Završne riječi, „i postao čovjekom”, ponavljaju se tri puta, svakoga puta sa sve jačim intenzitetom. Na toj točki u Credu druge glazbene mise često naglašavaju otajstvo Utjelovljenja usporavajući tempo ili pružajući glasovima sažetiji tekst, ali ne mogu se sjetiti ijednoga drugoga aranžmana mise u kojemu se te četiri riječi (toliko ih je u francuskom izvorniku, op. prev.) ponavljaju uz tako dramatičan učinak.

Slušajući Agnus Dei iz ove glazbene mise prisjećam se teme tajanstvenih paradoksa Božića. Upravo je u ovoj misi najdirljivije izražena naša spoznaja trpljenja Jaganjca Božjega, i zato ovaj stavak mise često uključuje sjetnu i svečanu glazbu. No božićna misa polnoćka početak je predivne svečanosti, i zato Charpentier misu zaključuje melodijom božićne pjesme „A minuit fut fait un réveil” („U ponoć se probudiše”).

Izvor: Touchstone Magazine | Prijevod: Ana Naletilić