U POVODU SMRTI MAESTRA KRANJČEVIĆA

Kako je proslavljeni hrvatski dirigent Vladimir Kranjčević govorio o vjeri, Bogu u umjetnosti i crkvenoj glazbi

“Ovisno o osjećajima koje pobuđuje u emotivnom sustavu slušatelja, glazba uvijek gradi nadnaravni svijet u imaginaciji svakog slušatelja. Taj nadnaravni svijet pripada duhovnoj sferi“

Foto: Zarko Basic/PIXSELL

Proslavljeni hrvatski dirigent i glazbeni pedagog Vladimir Kranjčević preminuo je u nedjelju, 9. veljače, u krugu svoje obitelji. Glazbom se počeo baviti u Križevcima kao malo dijete. Zbog ratnih se okolnosti preselio u Zagreb, gdje je počeo svirati klavir. Diplomirao je na Muzičkog akademiji u Zagrebu 1961. godine, a 1980. godine je magistrirao na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu. Pijanističku karijeru prekinuo je zbog ozljede ruke te se potpuno posvetio dirigiranju i pedagoškom radu. Od 1978. godine predavao je dirigiranje na Muzičkog akademiji u Zagrebu.

Utemeljio je Varaždinske barokne večeri i bio je ravnatelj Opere zagrebačkog HNK. Bio je šef dirigent Komornog orkestra Lisinski, Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić, Mješovitog zbora HRT-a, Zagrebačkih madrigalista, Simfonijskog orkestra HRT-a, šef projekata muzičke produkcije, Zbora i orkestra RT Beograd, Komorne opere b. b. Zagreb. Primio je brojne nagrade, među kojima izdvajamo Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, koju je primio 2016. godine.

U razgovoru za Vijenac, koji je objavljen u siječnju 2018. godine, maestro Kranjčević govorio je o svojoj vjeri. Ispričao je kako nikada nije bio član Partije: „Nikada, samo sam svojski radio svoj posao. I uvijek sam se deklarirao kao Hrvat i vjernik, što sam bio i ostao. Primjerice, ja sam kao profesor na Prvoj i Četvrtoj gimnaziji predavao glazbenu umjetnost i vodio zbor, koji je na svim proslavama pjevao himne Hej Slaveni i Lijepu našu. Bilo je to od 1960. do 1969, dok još nije bilo Ustava iz 1974. Kad sam otišao u Beograd za šefa dirigenta Zbora i orkestra Radiotelevizije Beograd, neki su prigovarali mojem hrvatstvu, na što sam rekao da mi ga nitko neće mjeriti.“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Prisjetio se i svojega susreta s papom Ivanom Pavlom II. što su mu, kako kaže, komunisti zamjerili. „To je organizirala predsjednica zbora Vlatka Štancl Maričić, ona je imala link u Vatikanu. Rekla mi je: Prije nego odete iz Gorana, pjevat ćemo pred Papom. Odgovorio sam joj: Ti sanjaš, to je nemoguće! Budete vidjeli. I pred nastup goranovaca u Napulju, večer prije tog nastupa, ona mi kaže da će je nazvati iz Vatikana i potvrditi da sutra pjevamo pred Papom. Ali nikomu nemojte ništa govoriti, rekla je. Mene i sada prolaze žmarci. Kad smo s koncerta došli na večeru, s recepcije me zovu u kabinu, nije bilo mobitela kao danas, da se javim na telefon. Zvali su iz Vatikana i rekli da smo sutra u pola jedan u privatnoj audijenciji kod Ivana Pavla II. Kad sam to rekao zboru, nastala je opća konsternacija. Iz Napulja smo krenuli u četiri ujutro kako bismo do osam bili u Rimu, uredili se i u pola jedan bili kod Pape, u dvorani Clementina, gdje prima diplomate. Uz sto članova Gorana bila je Papina pratnja, fotoreporteri i televizija. Papa je svakoga člana osobno pozdravio i svaki je uvečer na svoje ime za uspomenu dobio krunicu i po dvije fotografije.“

U Zagrebu ih je, nastavlja, dočekala intelektualna elita, koja je, kako kaže, „počela izvoditi cirkus“. “Tadašnji gradonačelnik Mato Mikić i šef partije Božo Bek pokrenuli su harangu. Mene nisu zvali na razgovor, nego ateiste i pripadnike drugih vjera. I tada su doživjeli katastrofu. Svi članovi Partije vratili su im partijske knjižice i rekli da su doživjeli nešto nadnaravno, što nikada nisu. Ali oni nisu stali, nego su nastavili dok ja to nisam saznao. Kada sam saznao, nazvao sam Mirka Jelića, svojeg učenika i člana zbora Prve gimnazije, inače sina književnika Vojina Jelića, koji je radio u Sekretarijatu inozemnih poslova u Beogradu. Njemu sam sve ispričao. Njega je to zgrozilo, pogotovo zato što je audijencija kao pozitivna vijest objavljena na prvoj stranici Politike. Rekao mi je da će on to srediti i sutradan je sve stalo kao da ničega nije bilo.“

Proslavljeni hrvatski dirigent je izjavio kako je apsolutna glazba, dakle ona koja nije vezana uz tekst, uvijek duhovna. „Ovisno o osjećajima koje pobuđuje u emotivnom sustavu slušatelja, ona uvijek gradi nadnaravni svijet u imaginaciji svakog slušatelja. Taj nadnaravni svijet pripada duhovnoj sferi.“ Također je izjavio kako Crkva danas glazbu smatra estradom. „Postoje kompozicije koje tobože pripadaju duhovnoj glazbi, a de facto su muzika za jutarnju ljetnu terasu na moru. Duhovnost je postala estradna, potpuno se profanirala. Plesni ritam nema veze s duhovnom glazbom, nego s plesnjakom. Svaka glazba ima određeni profil koji se mora poštovati, ako ga nema, to je ‘bućkuriš’. Danas se sve češće mise sviraju gitarama, pa imate osjećaj da ste na zabavnoj priredbi, a ne na misi. Veliki su problem i tekstovi. Duhovni tekst ne može ići po principu ‘ima rime, nema smisla’. Duhovni je tekst vrlo kompliciran ako želi biti duhovan i dopirati do čovjeka, ako želi da čovjek razmišlja o njemu. U tome je Pravoslavna Crkva mnogo striktnija.“

Objasnio je kako on ne piše glazbu, koju smatra Božjim darom. „Dosta ljudi piše glazbu jer znaju harmoniju, kontrapunkt i note, a to je puno premalo da bi čovjek bio kompozitor. To mora biti posebno nadahnuće, kao i za svako drugo stvaranje“, smatra. Na novinarsko pitanje ima li u umjetnika Božje providnosti, Kranjčević je odgovorio: „Apsolutno, to je Božji prst. To uvijek tvrdim i zato samo umjetnik može stvoriti umjetničko djelo. Shakespeareov sonet mogao je napisati samo on.“

Bitno.net

Objavljeno: 10. veljače 2020.

Možda vam se svidi