“Oduvijek sam željela biti songwriter“, znala je reći Nanci Griffith, glazbenica iz Teksasa koja je prije dva tjedna, u 69. godini života, napustila ovaj svijet, ostavivši iza sebe dugu nisku albuma prepunih priča u najljepšem duhu rodnoga joj kraja. I da, namjerno nisam htio ni pokušati prevesti tu riječ kojoj neke inačice poput “tekstopisac” ili “pjesnik” naprosto ili nisu dorasle ili u biti nisu istoznačnice. Songwriter je baš u Teksasu, ali i na širem području američkog Juga, zvanje blisko pripovjedaču narodnih priča, ali iznad svega pitanje tradicije u koju su ucijepljeni toliki snažni, autentični autorski glasovi kojih je ova talentima bogata glazbenica neizbrisiv dio.

Vijest o njezinoj smrti došla je, poput njezine glazbe – bar kad govorimo o ovim meridijanima, ipak podosta udaljenim od njezine Amerike – ispotiha, gotovo kao fusnota, pa samim time i meni kao svojevrsna packa što sam se tako malo i rijetko družio s njezinom glazbom. No, kako to često biva, osjetimo da nešto ili netko nedostaje tek kad nas to nešto ili netko bespovratno napusti, kad više nije tu i samo po sebi razumljivo; Nanci Griffith nije nikada bila praćena bombastičnim osvrtima ni medijskom pompom, nesrazmjerno njezinu talentu prečesto i preskakana u kontekstu praćenja i sagledavanja američke (ili južnjačke) kantautorske scene, pa sada, kad nas je tijelom napustila (i to uz, po vlastitoj želji, štura pojašnjenja samih okolnosti), ostaje osjećaj neravnoteže između onog što nam je da(va)la i onog što je išlo ili trebalo ići povratnim stazama. Osjećaj da nas je napustila tiha snaga, autorska ponornica koja je taj svoj status i osjećala, isprva ga ponizno prihvaćajući u nesmetanom radnom procesu, ali povremeno, najčešće uslijed konkretnih zdravstvenih posrtaja, i sama frustrirano kritizirajući takav omjer stvari.

Rođena 1953. u teksaškom gradiću Seguinu, središtu okruga Guadalupe, te odrastajući u obližnjem glavnom gradu te savezne države, Austinu, Nanci je u svijet “songwritinga” ušla ponajviše zahvaljujući ocu koji se u slobodno vrijeme bavio pjevanjem, a i koji ju je upoznao s folk pjevačicom Carolyn Hester. Njezino mentorstvo, uz rano prihvaćanje gitare kao glavnog kanala za svoje autorsko izražavanje, odvelo je Nanci do skučenih bina mjesnih barova, gdje glazba ipak nije bila mnogo više od pozadinskog “šuma”, ali je i kao takva dio tamošnje tradicije. Pokazat će se, naravno, da je ta ista barska tradicija nerijetko i nužna odskočna daska za pravi glazbeni proboj; tako je Nanci, koja je već s dvanaest počela škrabati vlastite pjesme, ali koja je i diplomirala na Teksaškom sveučilištu te se rano zaposlila kao učiteljica, u 25. godini života pobijedila na natjecanju pri znamenitom Kerrville Folk festivalu, što se pokazalo sudbinskim događajem.

Od te točke nadalje, Nanci nije bila tek djevojka s gitarom fascinirana teksaškom kantautorskom legendom Townesom van Zandtom, već je svoj “songwriting” počela brusiti na nizu albuma koji nisu mogli proći nezapaženo i kojima se trajno upisala u tradiciju južnjačke, folkom, countryjem, bluesom i gospelom hranjene pjesmarice. Do svoje smrti u kolovozu 2021. snimila je osamnaest studijskih te dva koncertna albuma, nikada ne zadobivši tako laskave titule kao neki joj uzori poput spomenutog Van Zandta ili suvremenice Lucinde Williams, ali ostavivši jasan, osoben i autentičan, izrazito minuciozan i sugestivan autorski glas kojim je opjevala svoj Jug i njegove duhove, ali i univerzalne ili bar cijeloj Americi svojstvene “male” životne priče, ostvarivši svoju želju da “piše pjesme” i njima ne samo ostavi trag, već se i utka u dugu liniju srodnih autora i pripovjedača, da bude taj “songwriter” upisan u tamošnju tradiciju kao gotovo mitsko zvanje.

No, nisu samo njezine pripovijetke u stihu ono što iskaz Nanci Griffith izdvaja iz jata kojem (je) pripada(la). Mnoštvo detalja, živopisne priče i pažljivo crtani likovi iz njezinih pjesama preneseni su nam glasom čija je piskutavost prije svega topla, odnosno, glasom kojem ne možete ne povjerovati dok poseže za svim jezičnim manirama rodnoga kraja i na stapanjima folka i countryja oživljava krajobraze, emocije i doživljaje preko kojih pjeva i o sebi kao ženi trajno vezanom, ali i u stalnom raskoraku s duhom svoga podneblja. Da, njezin odnos prema Teksasu, odnosno, prema američkom Jugu u cjelini kompleksan je koliko i ljudsko poimanje ljubavi, prožet očekivanjima i razočaranjima, melankolijom i ljutnjom, prihvaćanjima i odbijanjima, dihotomijom polova što omeđuju čežnju za zavičajem. Nanci je upravo svojim visokim koliko i toplim glasom, kao i nježnim gitarskim vezom kakvog je razvijala od početka karijere, presudno nijansirala opus iz kojeg ću ovom tužnom prigodom, umjesto bilo koje od nekoliko više ili manje uspjelih kompilacija, izdvojiti tri albuma (uz jedan poput dodatne lektire) koji ostaju ogledni primjerci njezine poetike.

A taj tercet albuma čini niz nastao u prijelomnim mladim godinama njezina glazbeno-stvaralačkog putovanja. Nakon prve dvije zbirke kojima je predstavila svoj glas i namjere, korijene i potencijale (“There’s a Light Beyond These Woods” iz 1978. i “Poet in My Window” iz 1982.), Nanci Griffith je 1984., potpisavši za izdavačku kuću Philo Records, snimila “Once in a Very Blue Moon”, album koji će ostati možda i njezin najbolji ili bar “najpričljiviji”. Zbirka je to, naime, koja je njezin talent za detaljima bogato, a zamahom ekonomično pripovijedanje te brižno tkanje glazbene kulise po prvi put izložila kao cjelovit i dorečen iskaz. Nad fino ugođenom međuigrom gitara, mandolina, čela i violina Nancin je osjetno raspoložen vokal opjevao putove koji vode od zavičaja i trajno zovu na povratne dionice, “duhove u glazbi” (kako to kaže uvodna istoimena pjesma) i refleksije prošlosti – intimne i kolektivne – na nikad dovoljno šarenoj plohi sadašnjice. Autorske pjesme poput spomenute “Ghost in the Music” sa svojim detektiranjem “duše američkog ponosa”, “Mary & Omie” s likovima živim poput glumaca na filmskoj roli, sjetom topljene “Friend Out in the Madness”, električnom gitarom vođenog road movieja “I’m Not Driving These Wheels” ili refleksivne “Daddy Said” našle su sjajnu nadopunu s nekoliko vrlo s(p)retnih pozajmica iz “susjednih” kajdanki, poput idilične “Roseville Fair” Billa Stainesa ili “If I Were the Woman You Wanted” Lylea Lovetta, uobličivši nisku pjesama koje svjedoče mladi, emotivno grlen glas željan daljina koliko i brižno othranjen korijenima što ga vežu za točno određeno podneblje.

Dvije godine kasnije Nanci je snimila još jedan trajno definirajući album, sjajnu zbirku “The Last of the True Believers”, kojom je potvrdila potencijale iskazane na prethodniku. Pjesme na novom albumu ponovno su odisale istim duhom i patinom, nastavljajući istim trasama što vode svjetlima nekih drugih gradova, ali i pouzdano vraćaju “vrtovima što cvjetaju cijele godine”. No, ovoga puta Nancina je glazba odjeknula nešto glasnije kad je predivnu baladu o jednoj Riti i jednom Ericu iza kojih zapravo stoje stotine sličnih sudbina, “Love at the Five and Dime”, vrlo brzo preuzela, odnosno, otpjevala mlađa joj kolegica Kathy Mattea, prometnuvši je u veliki hit. Sve je tako vodilo ka Nancinoj selidbi u Nashville te potpisivanju za diskografsku kuću MCA, što je pak uvjetovalo pomak i u zvuku kojeg je dotad njegovala, a koji je podjednako dugovao i bježao countryju kao prevladavajućoj nijansi njezine verzije americane.

Da, treći reprezentativni album njezine karijere nastao je u ovom slijedu već godinu kasnije. “Lone Star State of Mind” iz 1987. samim je naslovom uglavljen u istu teksašku priču, ali je i programski, po zamisli novih diskografskih mecena, naznačio odmak prema tipičnijem country zvuku. Produkcijsko prigrljenje tadašnjih receptura ovog žanra u Nancinu slučaju nije naštetilo samim pjesmama, koliko god takav scenarij bio očekivan. Njezina sigurna izvedba i skladno joj prilijepljeno glazbeno ruho obogaćeno pedal steel gitarama rezultirali su trećom uzastopnom snažnom autorskom zbirkom koju je ipak obilježila jedna tuđa pjesma: “From a Distance” je napisala kantautorica Julie Gold, ali ju je Nanci prva snimila, ostvarivši s njom zapažen uspjeh u Irskoj (koju godinu kasnije pjesmu je snimila i Bette Midler, a uslijedile su i brojne novije obrade). No, “Lone Star State of Mind” mnogo je, uistinu mnogo više od jednog ili dva manja hita; Nanci Griffith na ovom albumu pokazala je u koliko se snažnu autorsku i izvođačku figuru prometnula, izbjegavši sve zamke kakve postavljaju jasnija pravila igre nešvilske mašinerije. Čak i “prepravljena” verzija balade “There’s a Light Beyond These Woods” (izvorno na istoimenom prvijencu iz 1978.) zvuči više nego dobro – ako ne i bolje – u novom, bogatijem ruhu.

No, značajniji je uspjeh izostao, što je nastavilo pratiti Nancinu glazbu u godinama kad je nizala albume koji se možda nisu mogli nositi s bogatstvom ovih triju albuma, ali koji su jasno pripovijedali jezikom vrsne autorice i baštinice bujne američke glazbene tradicije. Zato bih kao dodatni ogledni album izdvojio “Other Voices, Other Rooms” iz 1993., prvi snimljen za Elektra Records. Nova izdavačka kuća pogurala ju je natrag kantautorskom folk ozračju, a ovaj album taj je pomak istaknuo i samim odabirom materijala: sastavljena od pjesama koje su utjecale na nju kao autoricu i izvođačicu, dakle, obrada blistavih komada iz pjesmarica Kate Wolf (“Across the Great Divide”), Boba Dylana (“Boots of Spanish Leather”), Toma Paxtona (“Can’t Help But Wonder Where I’m Bound”), Woodieja Guthrieja (“Do-Re-Mi”) i drugih kantautorskih veličina koji su usmjeravali karijere poput Nancine, zbirka je ovo prije svega izvođačke superiornosti iskazane kroz zahvalnost. Popis suradnika pritom je impresivan koliko i diskretno stavljen u drugi plan iza impozantne cjeline: Emmylou Harris, Alison Krauss, pa i sam Bob Dylan tu su gotovo kao potvrda Nancina talenta i nadahnuća, koji su joj, uostalom, priskrbili i Grammyja za najbolji suvremeni folk album godine.

Spomenuti albumi, dakle, četverodjelna su ulaznica (mnogo bolja nego ijedna od dostupnih kompilacija!) u svijet glazbe Nanci Griffith, u pjesmaricu koja nikad nije doživjela glasne aklamacije i široki odaziv, ali koja je ostavila neizbrisiv trag u onoj istoj tradiciji iz koje je iznikla. U vrijeme kad joj je bio dijagnosticiran rak dojke, a nedugo potom i štitnjače, dakle, u vrijeme kakvo iz čovjeka iziskuje velike i tjelesne i duhovne napore, Nanci je napisala otvoreno pismo adresirano na adrese nekoliko teksaških publikacija, u kojima ih je prozvala za manjak potpore i pretjeranu kritičnost. Mnogo toga u tom pismu baš i ne odgovara istini, ali baš takvo pismo svjedočanstvo je jednog bolestima ranjenog duha koliko i uslijed tih nedaća posrnula stvaralačkog duha trajno usmjerenog na svoj zavičaj. Zavičaj od kojeg je stalno odlazila, ali kojem se nije prestajala vraćati, makar u pjesmama ili bijesnim pismima. A sve se to ionako na najljepši i najiskreniji način zrcalilo u njezinim pjesmama razbacanima po navedenim i još brojnim drugim albumima čiji je niz okončan još 2012. s vrlo solidnim “Intersection”. Nanci Griffith se oduvijek “skrivala” iza priča i njihovih likova, u manirama najvrsnije pripovjedačice, odnosno, prozaika nalik onima koje je znala spominjati na omotima albuma, u slici (primjerice, Larry McMurtry na poleđini “The Last of the True Believers”) ili citatu (“Other Voices, Other Rooms” naslov je romanesknog prvijenca Trumana Capotea), otkrivajući se tek između redaka, u bogatstvu detalja i boja, gotovo kao duh. Sada, nakon što nas je zauvijek napustila, čini se kako je u tim svojim pjesmama – ali i interpretacijama tuđih, pomno biranih pjesama – prisutna daleko eksplicitnije nego što se to možda doimalo u vrijeme kad su nastajale.

Kao istinski “songwriter”. Kao glas koji se odazvao da bi nastavio dozivati i prizivati; autorski glas koji se gotovo neprimjetno upisao u dugu, bogatu tradiciju kojoj je zapravo pripadao već od prve izvedbe svoje predivne “There’s a Light in These Woods”, odnosno, od prvih glazbenih koraka u svom teksaškom dvorištu.