JEDAN OD NAJPOZNATIJIH SKLADATELJA 20. STOLJEĆA

Igor Stravinski – ‘zločesti dečko’ klasične glazbe koji je svojim djelima častio kršćansku vjeru

Igor Stravinski, jedan od najpoznatijih skladatelja i umova 20. stoljeća, u svojoj je glazbi častio kršćansku vjeru, skladajući značajnu kolekciju religioznih djela.

Igor Stravinski, sakralna glazba igora stravinskija

Foto: Wikimedia commons

“Glazba veliča Boga. Glazba ga je sposobna veličati jednako dobro ili bolje nego zgrada crkve i sva njezina dekoracija; to je najbolji ukras crkve.” Igor Stravinski (1882.-1971.)

Igor Stravinsky svakome je pojam “modernog skladatelja”. Nemir koji je popratio premijeru njegova baleta “Posvećenje proljeća” iz 1913. godine postao je legendaran, ‘cementirajući’ njegovu reputaciju kao glazbenog enfant terriblea. Začudo, ipak, Stravinski je inzistirao na tome da njegova glazba nije moderna, nego tradicionalna. U svojim zapisima opjevao je tradiciju, red i disciplinu; i u svojoj je glazbi častio kršćansku vjeru, skladajući značajnu kolekciju religioznih djela. Pomirenje popularne vizije Stravinskija kao glazbenog “zločestog dečka” sa stvarnošću čovjeka koji je vjerovao u postojanje Vraga, vješao bizantinske ikone u svojoj radnoj sobi, i bio pod utjecajem neotomizma, nije tako teško kako se čini. Kao što ćemo vidjeti, duboka ljubav folklorne tradicije bila je nit koja je povezivala različite faze Stravinskijeve umjetničke osobnosti.

“Le sacre du printemps” (Posvećenje proljeća), sa svojim grčevitim ritmovima i disonantnim harmonijama koje opisuju žrtvovanje plodnosti u poganskoj Rusiji, šokirale su javnost 1913. godine. A ipak retrospektivno se djelo moglo vidjeti kao pjesma labuda dekadentnog kasnog romanticizma. Prilično različite estetske vrijednosti isticale su se nakon Prvog svjetskog rata. Trend minimalizma – dijelom inspiriran materijalnim asketizmom vremena – javljao se kroz umjetnost. Glazba se odvajala od bombastičnih i šokirajućih vrijednosti fin de sièclea (kraja stoljeća, op. prev.) u nešto više popularno, cool i “moderno”. I u svojoj potrazi za redom usred kaosa modernosti, neki od velikih kreativnih umova Europe okretali su se religioznoj tradiciji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stravinski je napustio rodnu Rusiju tijekom samog razbuktavanja Velikog rata, kada se ustoličila komunistička revolucija, nastanivši se prvo u Švicarskoj, potom u Francuskoj. Iako je odgajan u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, odvojio se od vjere tijekom ranih zrelih godina. Tek mu je sada, u vrijeme progonstva iz rodne zemlje, pravoslavlje pružalo dom daleko od doma, prijenosni znak pripadnosti ruskom narodu. Godine 1926., dok je bio u svojim četrdesetima, Stravinski je započeo redovito prisustvovati liturgiji u pravoslavnoj crkvi u Parizu u kojoj su se okupljali ruski politički emigranti.

Godinama poslije Stravinski je kazivao kako je čudesno ozdravljenje imalo ulogu u njegovu obraćenju. Godine 1925., kada je patio od gnojnog čira na desnom prstu, molio se za ozdravljenje u crkvi u Nici ispred “čudotvorne” ikone. Nedugo poslije održao je koncert u Veneciji, i kada je sjeo za klavir kako bi odsvirao svoju klavirsku sonatu i skinuo zavoj sa svog prsta, otkrio je da je gnojni čin bio čudesno iscijeljen.

Stravinskijevo religiozno buđenje poklapa se s obraćanjem drugih umjetničkih velikana kao što su pjesnik T. S. Eliot (1927.) i romanopisac Evelyn Waugh (1930.). To nisu izolirani slučajevi, nego dio rastućega trenda. Nakon bijede Velikoga rata, mnogi europski umjetnici tražili su red, razboritost i stabilnost. Neki su odbijali radikalni modernizam ranih godina stoljeća, krećući se namjesto toga prema “neoklasičnom” modernizmu usmjerenom na očuvanje i oživljavanje uvijek neizvjesne tradicije Zapada.

U prakticiranju svoje vjere, Stravinski je bio pod bitnim utjecajem Jacquesa Maritaina (1882.-1973.), tomističkog filozofa koji je predvodio katolički intelektualni preporod u Francuskoj između svjetskih ratova. U knjigama kao što je “Umjetnost i skolastika” (1920.) Maritain je artikulirao neotomističku estetiku. Veličao je umjetnički stav nalik zanatlijskom iz srednjeg vijeka kao kontrast romantičkom individualizmu, naglašavajući odgovornost umjetnika prema ljepoti i istini. Također je raspravljao kako katolici mogu biti umjetnički moderni u kontekstu “vječne vjere”. U revidiranom izdanju knjige Maritain je pozdravljao Stravinskija kao živući primjer idealnog kršćanskog umjetnika, hvaleći “disciplinu”, “klasičnu strogost” i “čistoću” njegove kasnije glazbe.

Igor Stravinski

Foto: Wikimedia commons

Nakon što se sprijateljio s Maritainom 1926., Stravinskijeva razmišljanja o estetici počela su odjekivati u razmišljanjima filozofa, krećući se prema religiozno informiranom tradicionalizmu. “Što se više čovjek odvaja od kanonâ Kršćanske Crkve”, izjavio je 1930. u intervjuu, “to se odvaja dalje od istine.” Zatim je uslijedila njegova općepoznata, možda u šali izrečena izjava novinaru: “Mrzim modernu glazbu”, pri čemu je mislio na pomodni modernizam koji je prakticirao šokirajuće efekte koji su bili svrha sami sebi.

Stravinski je naširoko tumačio svoju estetsku filozofiju u seriji predavanja koja je održao na Sveučilištu Harvard i izdao ih 1942. pod nazivom “Poetika glazbe”. Onoliko koliko je Aristotelova “Poetika” učinila za poeziju, toliko Stravinskijeva knjiga časti izvođenje i stvaranje glazbe, njezin techne u filozofskom smislu. Stravinski se bavi kreativnim procesom, uspoređujući umjetničku inspiraciju s djelovanjem Duha Svetoga. Naglašava važnost pravila i discipline, koja paradoksalno rezultira većom slobodom umjetnika: “Što je umjetnost više kontrolirana, ograničena, podvlašćena, to je slobodnija.” On progovara o važnosti tradicije i prividnoj naravi “revolucionarnosti” u pogledu glazbe. Kako bi ovo proširio, Stravinski citira G. K. Chestertonov paradoks o revoluciji implicirajući na njegovo izvorno značenje. Poetika otkriva Stravinskija ne samo kao jednog od najvećih skladatelja nego i kao jednog od velikih umova dvadesetog stoljeća. Ali najveći testament Stravinskijevih uvjerenja pronalazimo u njegovoj glazbi. Stravinski je bio iskorijenjen, pozapadnjačeni Rus s dubokim poštovanjem prema Rimskoj Crkvi (bio je blizu obraćenja u različitim trenucima svoga života, i njegov sin Fjodor je na kraju prihvatio katoličku vjeru), ali je bio privržen istočnom pravoslavlju. Njegova religiozna djela često sipaju pravoslavnu osjetljivost – očiglednu u njihovoj ukočenoj, emocionalno prigušenoj kvaliteti – u rimokatolički kalup.

Tri ruska sakralna napjeva (skladana između 1926. i 1934.) izražavaju Stravinskijevu novopronađenu vjeru u glazbi umilne jednostavnosti, prizivajući glazbu Ruske pravoslavne Crkve u nefiltriranim terminima. Tri djela (“Pater noster”, “Ave Maria” i “Credo”) napisana su na crkvenoslavenskom jeziku, ali je Stravinski kasnije oblikovao latinske verzije. Ova krasna kratka djela postala su popularna među zborovima a capella.

Mnogi kritičari smatraju da je “Simfonija psalama”, velika zborska simfonija, Stravinskijevo remek-djelo. Napisao ju je 1930. naručenu za Bostonsku simfoniju, posvećujući ju “na slavu Božju”. Njezina tri stavka uglazbljenja su Psalama 38, 39 i 40, redom, iz latinske Vulgate. Odgovaraju moliteljevim načinima preklinjanja, zahvaljivanja i slavljenja, i zajedno predlažu putanju od nemira i tjeskobe na zemlji prema klanjanju Bogu na nebesima.

Glazbeno gledajući, Simfonija psalama sadrži gregorijanski koral, bachovsku polifoniju, ruske ritmove, i impresionističke harmonije Debussyja, pročišćujući ih kroz briljantni Art Deco modernizam. U trećem stavku, “Laudate Dominum”, Stravinski oživljava nešto barbarske energije “Posvećenja proljeća”, ali ju upotrebljava kako bi nagovijestio divlju radost božanskog slavljenja. U završnom dijelu djela uzbuđenje se razrješuje u vječan mir, s osjećajem obustavljenog vremena dok zbor ponavlja riječi hvale iznad orkestralnog ostinata. Ova nebeska glazba je kao ikona u zvuku.

Stravinski nije više pisao religioznu glazbu sve do 1994. i “Babilona”, kratke kantate za recitatora, muški zbor i orkestar. Do tada se skladatelj već smjestio u Hollywood, Kaliforniju, kao izbjeglica Drugog svjetskog rata. Babilon je bio naručen kao dio suite “Postanak”, zajedničkog rada nekolicine skladatelja, s namjerom da učine modernu klasičnu glazbu pristupačnijom. Tu je bilo nešto izrazito holivudski u tom poslu, s izgovaranim riječima iz Biblije kombiniranim s orkestralnom i zborskom glazbom na način koji predstavlja filmski ep. Glazba Babilona je iskrenije opisna nego što je uobičajeno za Stravinskija, s klizavom fugom koja opisuje pad čovječanstva u kaos i jezičnu zbrku.

Otprilike u vrijeme kada je radio na Babilonu, Stravinski je započeo rad na svojoj jedinoj misi. Završena 1948. godine, “Misa za zbor i puhače” napisana je više iz “duhovne potrebe” (kako je tvrdio Stravinskijev asistent Robert Craft) nego zbog provizije. Stravinski je htio misu za stvarnu liturgijsku izvedbu – notni zapis sadrži intonaciju za “svećenika” – ali premijera izvedbe bila je u operi i, nažalost, rijetko je bila izvođena kao dio prave mise. U ovom djelu, Stravinski je stvorio nezaboravnu smjesu antičkog i modernog. Povremeno vokalne inkantacije nagovještaju pravoslavni koral ili srednjovjekovnu polifoniju. Puhački instrumenti oblikuju užarenu pozadinu zboru, kao zlato bizantinske ikone. Stravinski je objasnio da je Credo najduži stavak jer “imamo puno razloga vjerovati”.

Jedno od najintrigantnijih djela Stravinskijevih kasnijih godina jest njegova “Kantata” (1953.), temeljena na starim engleskim tekstovima. Četvrti stavak njegova djela jest uglazbljenje tradicionalne božićne pjesme “Sutra će biti dan kada ću plesati” (eng. “Tomorrow shall be my dancing day”):

Sutra će biti
dan kada ću plesati;
Svojoj pravoj ljubavi pružit ću priliku
Da vidi izvrsnost moje igre
I pozvati moju pravu ljubav da sudjeluje u njoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Možemo vidjeti da to nije običan čovjek koji poziva svoju dragu na ples, nego Krist, božanska Ljubav, koja poziva čovječanstvo k sebi. Tenor nadalje prepričava cijeli Kristov život, od rođenja do Uzašašća, u jedanaest stihova. Stravinskijeva glazba je kontrapunktično zapetljana – utemeljena na polifoničnom nacrtu kanona – a ipak s prodornom ljepotom, s trenucima upadljiva glazbenog pričanja priče. Kantata u cijelosti je vezana s utješnim vraćanjem “Lyke Wake Dirge”, srednjovjekovnog teksta koji propovijeda o opasnostima na putu duše od smrti do čistilišta.

Stravinskijeve posljednje religiozne kompozicije dolaze iz njegova “serijskog razdoblja”, kada je počeo skladati ultramodernom dvanaest-tonskom metodom Arnolda Schönberga. Ova su glazbena djela više nejasna i misaona i manje neposredno dopadljiva nego njegova ranija djela, iako su protkana trenucima ljepote. Možda se Stravinski, kako je stario, počeo fokusirati više na vječne stvari, i posljedično je pisao više religiozne glazbe nego ikad prije: “Canticum Sacrum” (1958.), sakralna kantata prvi put izvedena u bazilici sv. Marka u Veneciji; “Threni (1958.)”, prema Jeremijinim Tužaljkama; “Propovijed, pripovijest i molitva” (1961.), biblijska kantata; “Poplava” (1962.), glazbena drama za televiziju prema Bibliji i srednjovjekovnim misterijskim dramama; “Abraham i Izaija”, “sakralna balada” na hebrejskom jeziku posvećena ljudima iz Izraela; i njegov posljednji testament, “Requiem Canticles” (1966.), uglazbljenje odabranih stihova iz latinske mise Requiem.

Stravinski je proputovao dugačkim putem od “Posvećenja proljeća”, a ipak na neki način nije se nimalo promijenio. U svojoj biografiji Stravinskija, Paul Griffiths govori o “festivalskom duhu” i “igrajućem elementu” koji prožimaju njegovu glazbu, tvrdeći da Stravinskijeva umjetnost ispoljava “radosno prihvaćanje inteligentna reda u životu”. Njegov veseli duh može biti izražen kao radosno i komično izobilje ili kao tragično i pogrebno, ali uvijek je duboko povezano s ritualom, liturgijom, ceremonijom i narodnim korijenima; s prvobitnim životnim ciklusom čovjeka. To je ključ razumijevanja zašto je isti skladatelj koji je stvorio surovost “Posvećenja proljeća” mogao napisati tako puno snažnih komada religiozne glazbe tijekom svoje karijere. Uzimajući sve u obzir, Stravinskijevi proizvodi kvalificiraju ga kao jednog od posljednjih kršćanskih humanista u svijetu umjetnosti.

Michael De Sapio | www.crisismagazine.com

Prijevod: fra Mario Zrakić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 9. veljače 2017.

Možda vam se svidi