Bob Dylan – “The Bootleg Series, Vol. 13: Trouble No More (1979-1981)”

“Ili je to vrag ili je to Gospod, ali nekome moraš služiti”, glasili su stihovi koje je na samom izmaku sedamdesetih godina prošloga stoljeća ispjevao netko od koga se to možda najmanje očekivalo.

Naravno, pažljivije sagledavajući dotadašnje pjesme i albume Boba Dylana, to se i ne čini baš toliko neočekivanim, s obzirom na to da je taj možda najveći među američkim rock-autorima svoja ishodišta uvijek tražio i nalazio u tradiciji i Bibliji, u starijim autoritetima i moralnim stupovima, no u pitanju je osoba koja je kao nitko drugi obilježila najturbulentniju eru popularne kulture, postavši – a da to nije tražio, čak naprotiv! – glasnogovornik te iste kulture, glas generacije, čak “mesija”, kako su ga nerijetko etiketirali oni koji su ga možda i najmanje shvaćali. Postao je glas pobune iako se već 1967. sam pobunio protiv te iste pobune, kako je kolega mu Robbie Robertson iz sastava The Band opisao njihov zajednički, američkoj tradicionalnoj glazbi okrenut projekt “The Basement Tapes”.

Postao je onaj u kojeg se gleda i kojem se prevrće i ocjenjuje svaka riječ iako se gnušao takvog položaja. Postao je protestni glas iako je njegov protest vrlo rano dobivao stalno nove nijanse i temelje mnogo dublje od lakomislena bunta i salonskog ljevičarenja. A “iznevjerio” je svoje “poznavatelje” i ranije, još sredinom šezdesetih, kad je odbacio uske okvire ondašnjeg (protestnog) folka uštekavši se u struju i zapjevavši intimnije, introvertnije stihove, pa onda opet nakon revolucije koju je napravio s nevjerojatnom trilogijom albuma “rimboovskog” rocka, kada se povukao u pastoralu i zapojio bezbrižni, meki country, kao i kad se, umjesto festivalu u Woodstocku, posvetio tamburanju sa skupinom glazbenih čudaka u prizemlju kuće u zabiti tog istog, a toliko drukčijeg Woodstocka, u vrijeme pretencioznih tehnoloških novotarija udarajući temelje onome što danas zovemo lo-fi… Čovjek, dakle, ne baš pripravan na ispunjavanje nečijih očekivanja.

Ali stihovi s početka teksta bili su i ostali najsnažnija šaka u oko popularne kulture koja ga je ipak ne samo pratila već i vidjela kao svoga junaka. Kad je Dylan javno priznao da je otkrio Krista, kad je glasnogovornik buntovne kulture (koliko god ta buntovnost najčešće ipak bila samo poza i marketinška udica) glasno rekao da nekome moraš služiti (i da pritom i nema baš puno opcija), kad je snimio tri vjerska – još pritom kršćanska! – albuma u nizu i na popratnoj turneji odbio izvoditi ranije pjesme, klasike koji su ga proslavili, nastao je sveopći raspad sustava u kojem su mu mnogi okrenuli leđa. John Lennon, ogorčen stihovima iz pjesme “Gotta Serve Somebody” (“nekome moraš služiti”), spjevao je podrugljivu pjesmicu “Serve Yourself” (“služi sebi”), a publika je sve glasnije negodovala, kao i kritika. Albumi “Slow Train Coming” (1979.), “Saved” (1980.) i “Shot of Love” (1981.) ostali su do danas Dylanova najkontroverznija djela, kontroverzna prije svega zbog svoje tematike, ideje posve oprečne postulatima kulture iz koje su izašli. Na jeki punk-revolucije koja je eksplodirala koju godinu ranije, Bob Dylan je iskoračio tako sa svojim možda “najpankerskijim” potezom u karijeri, zaplivavši ne samo još jednom protiv struje, već toj struji ponudivši sadržinom posve joj suprotstavljen slap.

Najnovije izdanje u blistavoj seriji inventura Dylanovih arhiva, “The Bootleg Series”, već trinaesto po redu, donosi nam još detalja upravo iz ovog razdoblja, iz same “arene” koja je, priznat će i najoštriji kritičari, svjedočila sjajnu koncertnu formu i nadahnutost glavnog joj protagonista. Dugo se, naime, špekuliralo hoće li ili kada će na red u “The Bootleg Series” doći “kršćanska faza”, što je kao opciju poticao i sam Dylan. Turneja koja je pratila njegove vjerske albume bila je jedan od njegovih izvođačkih vrhunaca, djelo “čovjeka s misijom”, čudesan kovitlac rocka, gospela i bluesa sa stalno evoluirajućim pjesmama koje su u koncertnim verzijama nerijetko nadmašivale svoje studijske verzije. “Trouble No More (1971-1981)” donosi nam upravo to, dubinsku sondu u te “propovijedi po Dylanu” na čak osam diskova uz DVD s filmskim zapisom: dva diska s probranim izvedbama s trogodišnjeg svjedočenja najglasnije preobrazbe čovjeka koji je za preobrazbe od početka bio predodređen (ta dva diska ujedno čine skromniju, 2CD-verziju izdanja), dva diska s raritetnim snimkama iz studija te po dva diska s tonskim zapisom koncerata u Torontu 1980. i Londonu 1981. Impozantna glazbena škrinja možda je i previše za neke (zato tu i jest kraće izdanje na dva diska), ali konačno daje dublji uvid u Dylanov kršćanstvom prožet rad. Osobno jako volim ove njegove albume, ali sada ta bespoštedno napadana djela dobivaju zasluženo svjetlo s druge strane, čak i pojašnjenje, jer mnogo je bilo i onih koji su tražili “rupu u zakonu” pa sve skupa opisivali tek kao pozu, Dylanov trik za vraćanje pozornosti (iako mu pozornosti nikada nije nedostajalo, čak naprotiv).

“Ja spašen sam krvlju Jaganjčevom!” uzvikuje Dylan u najljepšem gospel-rocku, u pjesmi i albumu “Saved”, a sada ove snimke jasno dokumentiraju žar i nadahnuće koje su ga tjerale i gurnule na pozornicu da to kaže i tisućama koje to od njega nisu očekivale ni željele. Netko je rekao za njega da se onom što radi uvijek predaje sav, iz čega se dade izvesti i pridjev “dilanovski”: njegovi kršćanski albumi uistinu su “dilanovski” i baš zato su nastupi sada ovjekovječeni na ovom sjajnom, nezaobilaznom izdanju tako nadahnuti i stalno regenerirajući; oni su “dilanovski” koliko su to i remek-djela “Highway 61 Revisited”, “Blonde on Blonde” ili “Blood on the Tracks”, koliko su to generacijske pjesme poput “Like a Rolling Stone”, “Times They Are A-Changin'” ili “Mr. Tambourine Man”; “dilanovski” koliko je to bilo njegovo uštekavanje u struju kada su mu folk-puritanci i barjaktari protestne poetike to najoštrije zamjerali; “dilanovski” koliko je to bio i njegov country koji je prigrlio nakon nesreće na motociklu koja mu je gotovo odnijela život, a u biti mu ga možda, u tadašnjoj pomami i ekstremnom radnom i životnom rasporedu, i spasila. Možemo vjerovati u priču o tom iz publike dobačenom križu koji je (ne)svjesno pokupio i stavio u džep iako mu to nije bila navika, a koji je onda, poslije koncerta, napipao u zgusnutoj samoći hotelske sobe i vidio Isusa kojeg je toliko tražio na albumima poput “John Wesley Harding”, “Pat Garrett & Billy the Kid” ili “Blood on the Tracks”, priču koja, kao svaka druga stranica popularne kulture, vjerojatno sadrži i kakav “lovački dodatak”, a možete i posve je odbaciti i mrgodno vrtjeti palčeve nad jednom od najzačudnijih poglavlja ne samo karijere ovog nezaobilaznog umjetnika, odnedavno i nobelovca, već i suvremene kulture općenito. Baš i zato je tu “Trouble No More” sa svojim fascinantnim izvedbama “Pressing On”, “Solid Rock”, “Saved”, “Slow Train” ili najljepšeg briljanta “Every Grain of Sand”, s nevidljivom, a itekako čujnom silom koja ih je izgurala do kraja, do zadnjeg oka i uha u zadnjem redu partera i sada do vaših kućnih fonoteka.

“Istina je strijela i prolaz kroz koji prolazi je uzak”, kaže Dylan u (samo)opominjujućoj “When He Returns”, što uživo zvuči još oštrije i uže. On je svoje “da” Kristu platio buntom deklarativno turbotolerantne kulture, usput snagom gola talenta čak uspjevši skupiti i Grammyja za izvedbu “Gotta Serve Somebody” (bilo bi zanimljivo vidjeti bi li mu to pošlo za rukom danas). Plaća i danas kad opet niču i sikću komenta(to)ri koji u cijeloj priči traži rupe ili sebi prikladno “opravdanje”. Dylan se nakon ova tri albuma prestao eksplicitnije baviti vjerom, zamaglivši bilo kakav uvid u duhovna mu i vjerska uvjerenja nakon erupcije zabilježene u godinama obraćenja. Možda je pokleknuo, možda je samo promijenio jezik, možda je iznova otkrio svoje židovske korijene, a možda je jednostavno, nakon zasljepljujućeg svjetla odozgo i odozdo, nastavio svoje odgovore na ista pitanja tražiti isključivo u glazbi, kako se u jednom intervjuu pokušao objasniti.

“Religioznost i filozofiju nalazim u glazbi, nigdje drugdje ih nisam uspio naći”, glasila je izjava desetljeće i pol nakon “Every Grain of Sand” i njezinih evanđeljima prožetih stihova, pojašnjenje koje to jest i nije, jer, zagrebe li se u svjetlu cijele mu životne priče, tek pojašnjava put čovjeka predodređenog da kroz mijene traži odgovore “u vjetru”, kako je pjevao još na početku karijere u zimzelenoj “Blowin’ in the Wind”. Glazba uistinu i jest – i uvijek je bila – njegov medij, njegov talent i oruđe, pitanje i odgovor, pa i križ; glazba koja na diskovima “Trouble No More” govori glasnije i jasnije i od samih riječi, koja nadglasuje sve oštre jezike u potrazi za karikaturom i sve slijepe obožavatelje koji u njoj traže vlastitu sliku o svijetu, projekciju svojih shvaćanja i malih istina. Bio Dylan onaj koji “nije izdržao” ili jednostavno umjetnik koji je na leđima jedne prešao u novu mijenu koja “jedina stalna jest”, djela ostaju, trajno dokumentirana ovdje i sustavno podržana svime što je pjevao i skladao poslije.

Toni Matošin | Bitno.net